Ovaj izvještaj ima kompleksnu strukturu: egzorcizam, reakcije, uhićenje misionara, čudesno oslobođenje, obraćenje tamničara, zahtjev sudskim vlastima itd. Obiluje dramatičnim a i humorističkim momentima.

Kao što su se Petar i Ivan našli u zatvoru nakon ozdravljenja hromoga na hramskim vratima (4,3), tako će ovdje egzorcizam imati za posljedicu zatočenje misionara. Oslobađajući, navijestitelji gube slobodu – tipičan primjer evanđeoske „razmjene“ (usp. 2 Kor 4,12). Djevojka je imala vračarskoga duha (16,16), a grčki original kaže Pitonovog duha, aludirajući na zmiju koja je čuvala proročište u Delfima a ubio ju je Apolon. U svakom slučaju, radi se o opsjednuću s kakvim se susretao i Isus u Evanđeljima (usp. Lk 4,33-36), jer i ova djevojka točno govori: misionari su sluge Boga Svevišnjega koji donose spasenje (Dj 16,17). Međutim, pošto su u orfijskim i dionizijskim misterijima božanstvo (Zeusa, Atisa, Sabaziosa) nazivali Bogom Svevišnjim, Pavao nije mogao dopustiti evenutalne dvoznačnosti i nesporazume, tj. kompromitaciju kršćanskog navještaja (ni Isus nije prihvaćao svjedočanstvo opsjednutih!) – opet gori njegova revnost za istinu Evanđelja pa makar će zbog toga morati u klade! Za razliku od Petra, za kojega Dj samo na jednom mjestu bilježe da je činio egzorcizme (usp. 5,16), Pavlu je ovo već drugi (usp. 13,10) – Luka želi reći da je Pavao ulaskom u poganski svijet došao u življi konflikt sa demonima.

Ono što je kod djevojke u početku možda i bio prirodni dar, kasnije je postalo izvor ekonomske eksploatacije. U svakom slučaju, ona je u sebi sada rascijepljena jer ima dar prepoznati istinu o misionarima, ali ne uz tu istinu i prionuti – nema svoju volju! Njezino oslobođenje nije po volji eksploatatorima. Više nego do publiciteta, Pavlu je stalo do njezinog oslobođenja. Nije čekao da vidi hoće li njezine riječi možda ipak ići u prilog misionarima. Važnije je da čovjek bude slobodnog duha nego da sputan i pritiješnjen „služi“ evangelizaciji i još ponekom eksploatatoru. Kršćanski misionari su, dakle, istinski osloboditelji! Pavao, koji je inače rigorozno bdio nad uspjehom evangelizacije, nije smatrao da se ne treba upuštati u egzorcizam i tako dirnuti u interese lokalnih tajkuna. Naprotiv! Osloboditi ovu djevojku od sržnog je značenja za evangelizaciju: ako se crkvenim djelovanjem ne događa oslobođenje čovjeka, onda Evanđelje nije ni naviješteno. Očito, on je dobro razlikovao čitanje od naviještanja Evanđelja!

Počinjući postupak protiv Pavla i Sile, optužuju ih da uvode običaje nespojive sa rimskim zakonom, iako su ih smatrali židovima a židovska vjera bila je ozakonjena. Čini se da su ih optuživali za ono što su naučavali na mjestu molitve uz rijeku, a egzorcizam uopće nije spomenut, kao ni pozitivan ishod ozdravljenja djevojke.

Do sada su Pavlovi neprijatelji bili većinom Židovi. Oni su ga napadali jer je dirao njihovu vjeru. Pogani će to činiti kada je u pitanju novac. Tako će kasnije biti i u Efezu (usp. 19,23-31). Zakon nije štitio gatanja. Tužba radi naknade štete ne bi zato imala izgleda u uspjeh. Zato su tužbu prenijeli na političko i nacionalno područje: „Ovi ljudi, Židovi, bune naš grad i propovijedaju običaje koje mi ne smijemo primiti ni provoditi jer smo Rimljani“. U toj optužbi bilo je zapravo i nešto istine. Pavao i Sila propovijedali su vjeru koja je stubokom mijenjala običaje rimske kolonije. Kršćanstvo budi narod iz bezbrižnog počinka. Kršćanstvo nije samo neka misao koja ne bi obavezivala nikoga ni na šta, nego je ono život. Bez sumnje da je zato već bilo došlo do rasprava između muža i žene, roditelja i djece po filipskim obiteljima. (J. Holzner, Pavao)

Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući himne Bogu (16,25), kao što je po predaji i David činio. Luka nam bilježi da se baš u taj čas dogodio potres; inače, potresi su u tom kraju česta pojava i više puta su u potpunosti razarali antički grad. Međutim, Luka nam bilježi da se u i u 4,31 za vrijeme zajedničke molitve dogodio potres te silazak Duha Svetoga.

Čudno je da je potres svima skinuo okove i otvorio sva vrata te kako se tamničar nije probudio uslijed jakog potresa. Kad uzmemo u obzir naglašene sličnosti nekih elemenata sa izvještajem o Duhovima u Dj 2 i sa izvještajem o oslobađanju Petra i Ivana u Dj 4 (odjednom, ljuljanje temelja…) te sa Petrovim oslobađanjem u Dj 12 (otvaranje vrata tamničkih vrata, padanje okova), zamjetno je Lukino redakcijsko uniformiranje različitih tekstova. Naglasak ovoga izvještaja jest u ovome: kad su shvatili da su svima pali okovi i da su sva vrata otvorena, uopće ne pomišljaju na bijeg! Zašto bježati? Kamo ići? Duh ih je iz Azije vodio baš u Evropu i doveo baš na ovo mjesto – dakle, ovdje trebaju naviještati Evanđelje! I u zgodno i u nezgodno vrijeme…

Tamničar, vidjevši otvorena vrata, počinje paničiti jer pustiti utamničenike znači morati podnijeti njihovu kaznu. Čim je shvatio da su svi unutra, tamničara obuzima sveti strah i izgovara iste riječi koje su na Duhove slušatelji uputili Petru: što mi je činiti i dodaje da se spasim (16,29)?

Nakon navještaja u tamničaru se očituju ostali znaci prisutnosti Duha Svetoga – počinje brinuti za uznike i pere im rane (16,33)! Nakon krštenja u tamničarevoj kući počinje zajedništvo stola tijekom kojeg se cijeli dom raduje Božjim djelima među koje spada i njihova vjera (16,34) – Luka, dakle, ocrtava duhovni itinerarij vjere: navještaj, djelovanje Duha i disponiranost za djela ljubavi, krštenje, zajedništvo stola u hvaljenju Gospodina. Već treći puta u ovoj sekciji Luka spominje vjeru (16,15.31.34) – vrata vjere su otvorena poganima i oni ulaze bez obzira na različitost kulturnog nasljeđa koja ih odlikuje.

Kad su pretori poslali liktore (stražare, redare) da obavijeste tamničara da pusti misionare, Pavao ne želi potajno otići! Njemu Sili i Timoteju nije do toga da im se predstavnici vlasti ispričaju (Lex Porcia prijeti teškom kaznom onom tko šiba rimskog građanina) nego da istina iziđe na vidjelo: njihovim su utamničenjem kršćanski običaji, u jednom površnom i ilegalno vođenom postupku, proglašeni protivnima rimskim zakonima. Cilj je do kraja osvijetliti cijeli slučaj kako bi kršćanstvo, koje se u Filipima tek treba ukorijeniti, zadobilo regularni pravni status. Misionari se, dakle, ne pozivaju na svoje rimsko građansko pravo (ionako su ih već pretori odlučili pustiti) da bi sebi omogućili neku prednost nego da bi skrenuli pozornost na potrebu poštovanja zakona. Između redaka provlači se misao da kršćanstvo nikako ne ugrožava rimski pravni poredak.

Međutim, kao žalostan komentar, stoji činjenica da su i ovdje bili zamoljeni da odu iz grada (16,39). Dakle, od samih početaka, čak i u državi koja se dičila visokom juridičkom kulturom, kršćanstvo nije uspijevalo izboriti normalan društveni i pravni tretman.

Kad god se Pavao kasnije sjeća Filipa, sjeća se također i pretrpljene sramote. Susjednim Solunjanima piše: premda smo prije postradali i pretrpjeli pogrde, kako znadete, u Filipima (1 Sol 2,2).  To je bio prvi izraz zahvalnosti naše Evrope Pavlu za njegovo Evanđelje.

Pavao je kasnije u svojoj poslanici Rimljanima posebno istaknuo okrutnost poganstva. I doista, svijet u kojem je Apostol živio, bio je bez srca. Antika je propala uslijed pomanjkanja ljubavi. I taj svijet mogao je biti pobijeđen jedino po najvećem izrazu ljubavi, po mučeništvu. Pavao nije bio čovjek koji bi se samo u mislima igrao mučenika kao prosječni ljudi (…) Trpljenje je Pavlu bilo najvažnije sredstvo u apostolatu. Svaka ustanova živi od onih i po onim sredstvima po kojima je bila ustanovljena. A u temeljima Kristove Crkve leži križ. Prema Pavlovoj mistici trpljenja, nevolje mesijanskoga vremena pogađaju razne osobe i skupine. Krist želi imati supatnike. Svakom udu mističnog Kristova tijela odmjeren je određeni dio ovih muka. Taj udio bit će veći ili manji, prema Kristovoj blizini koju uživa. Zato je apostolima i osnivačima pojedinih crkava odmjeren najveći dio. Oni su gladijatori posvećeni smrti, vitezovi Kristovi, smeće svijeta, izmet svima sve do sada (1 Kor 4,9). Pavao je morao trpjeti jer ima toliko trpljenja na svijetu koje nitko nije preuzeo na se, i zato je Bog Pavlu natovario na pleća jedan dio trpljenja što ga je Krist ostavio svima nama (usp. Kol 1,24). Apostolska trpljenja imaju također svoje značenje za konac svijeta. Krist će tek onda ponovo doći kada njegove patnje budu do zadnjega prepaćene. Njegov je život bio život u Kristu i njegova muka bila je muka u Kristu (1 Kor l,24). Zato će pisati svojim Filipljanima: da spoznam njega i silu uskrsnuća Njegova i zajedništvo njegovih muka, da mu budem sličan u smrti (Fil 3,10). Sveti Pavao nije još poznavao ugodan župnički život s lulom i kartama… (J. Holzner, Pavao)

Na koncu, Pavao i Sila posjećuju Lidijin dom i u njemu bodre braću (16,40), kao što je i Petar po izlasku iz zatvora otišao među okupljenu braću i sestre (12,12-17). Ovaj detalj govori u prilog  mišljenju da se u Lidijinoj kući okupljala crkvena zajednica. Da ironija apostolskog poziva bude potpuna, Filipi su, čini se, jedini grad kojeg je Pavao napustio u miru, pa čak možda i u svečanoj pratnji mjesnih glavara (J. Holzner).

Solun: pobuna protiv misionara (17,1-9)

Napuštajući Filipe, Pavao i Sila idu Via Egnatia-om i, nakon što su prošli Amfipol i Apoloniju, stižu u Solun (sve skupa oko 150-ak km). Utemeljio ga je Kasandar i dao mu ime po svojoj ženi Tessalonike (Tessalo-nike=pobjeda Tessala, Herkulovog sina). Ovo je bio kozmopolitski grad, nastanjen trgovcima, vojnicima, službenicima, putnicima koji su u nj navraćali; slobodnjacima i robovima. Nedaleko od njega uzdizao se Olimp, smatran obitavalištem bogova i božica grčke mitologije.

Nakon dugog i iscrpnog opisa događaja u Filipima, Luka sada daje samo kratki i sažeti pregled zbivanja u Solunu.

Pavao i Sila po običaju opet najprije ulaze u sinagogu – tri je subote raspravljao sa židovima na temelju Pisma (17,2), a to je 1 subotu više nego li je uspio u Antiohiji pizidijskoj (13,14-42). Dj 17,3 donose samo jezgrovitu shemu jer je Pavlov govor Luka već oslikao u Antiohiji pizidijskoj. Učinak je, kao i u Antiohiji, dvojak: jedan dio slušatelja (neki židovi, bogobojazni grci i ugledne žene) pridružuje se Pavlu, Sili i Timoteju, a drugi mu se protive. Interesantno je da se ovdje pojavljuje passivum divinum (inače hapax u NZ), a znači otprilike od Boga posvećeni kao baština da se pridruže misionarima.

I ovdje će izbiti zavist židova, ali sa različitim tj. donekle pozitivnijim ishodom. Židovi će s osjetiti ugroženima pred navještajem raspetog Mesije i pred ulaskom većeg broja pogana. U pobuni koju su podigli, napadajući i Jasona koji je udomio misionare i braću u njegovoj kući (17,6), podmeću onima koji su uspjeli uhvatiti da podrivaju pravni sustav i ugrožavaju cara jer navješćuju drugog kralja (17,7)! Ova optužba uvelike podsjeća na optužbu protiv Isusa u Lk 23,2; time Luka počinje približavati Pavlov usud Isusovom. Treba primijetiti da u ovoj pobuni nisu sudjelovale žene, nego uličnjaci (17,5).

Excursus: evidencija o Pavlovom boravku u Solunu na temelju 1 Sol 1,1-9

Iz Dj 17,2 može se zaključiti da je Pavao ostao u Solunu samo dva tjedna. Međutim, Dj su sažeti i shematski prikaz, jer: prvo, ne može se od onih koji su podrijetlom pogani za samo dvadesetak dana utemeljiti zajednicu kršćana, osobito kada se za tu zajednicu tvrdi da je djelotvorna u vjeri, nadi i ljubavi (usp. 1 Sol 1,3). Drugo, Pavao se morao dulje zadržati u Solunu, jer se bavio svojim zanimanjem i jer je već imao i kupce svojih proizvoda (usp. 1 Sol 2,9). Treće, zajednica iz Filipa mu je dvaput poslala novčanu pomoć u Solun (usp. Fil 4,16), što je teško povezati s boravkom od samo dva ili tri tjedna. Pavao, dakle, nije ostao u Solunu nekoliko tjedana nego nekoliko mjeseci.

Prema Dj 17,1-10, Pavao je navješćivao uglavnom u židovskoj sinagogi. Ako je Pavao govorio Židovima u njihovoj sinagogi, kako to tvrdi Luka (usp. Dj 17,1), onda je čudno što je zajednica u Solunu sastavljena uglavnom od pogana, kako tvrdi Pavao u 1 Sol 1,9. Odgovor na tu dvojbu je veoma važan, ne samo za razumijevanje 1 Sol, nego i za općenito razumijevanje Pavlova i prvotno-kršćanskoga vjerovjesništva.

Vjerojatno je Pavao najviše uspjeha imao među bogobojaznima jer im je nudio ono što su oni i željeli: židovsku baštinu vjere i ćudoređa, a da se zato ne moraju obrezati i vršiti Mojsijev zakon. Na temelju njegova navještaja nastaje zajednica neobrezanih, kojoj su se pridruživali i štovatelji krivih bogova (usp. 1 Sol 1,9), što tumači glavne razloge židovskoga protivljenja Pavlu, ne samo u Solunu nego kamo je god dolazio. (M. Vidović, Pavao)