Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

Usred govora o protivljenju službenoga židovstva nastanku i razvoju mlade crkvene zajednice, Luka kao svojevrsni interludij ugrađuje veću količinu teksta u kojemu se nalazi i odlomak našega prvog čitanja. U njemu prikazuje jednodušnost prvotne crkvene zajednice pod vidom zajedništva dobara. Kao ilustraciju snage i duha kojim živi okupljeni novi narod Božji, Luka navodi sličice sa Barnabom te odmah potom i sa bračnim parom Ananijom i Safirom. Barnabina plemenitost kojom svoja dobra ugrađuje u Crkvu služi kao kontrast Ananiji i Safiri, koji su pokušali odvojiti i zadržati nešto od utrška nakon prodaje svoga imanja. Njihova smrt zbog pokušaja prijevare u Crkvi – što Petar kvalificira kao laganje Duhu Svetomu – svjedoči u prilog autoritetu apostola jer neposluh njima vodi iskorjenjivanju iz Božjeg naroda. Ovaj događaj još više unapređuje djelovanje i položaj apostola. Tek tako učvršćenu organizaciju – ne samo religioznog nego i materijalnog života koja ima svoje vodstvo – Djela apostolska će po prvi puta nazvati – Crkva.

Nastavljajući se na govor o ljubavi, pisac Prve Ivanove Poslanice putem odlomka kojega čitamo u drugom čitanju želi povesti u njezin finiš: govor o nepogrešivosti vjere koja se oslanja na Božje svjedočanstvo i time stremi u vječni život. Dakle, ovdje se isprepleću dvije božanske stvarnosti: ljubav i život vječni. Kako bi njegovi čitatelji dospjeli k vječnom životu, trebaju ući u dinamiku ljubavi jer takvo življenje već predstavlja njegove početke. O tome kako ljubav potječe od Boga i njemu vodi, bilo je riječi u prethodnoj sekciji Poslanice. Sada u prvi plan dolazi snaga svjedočanstva koju ima ljubav: ako je netko zaista rođen od Boga tj. vođen Njegovim Duhom, onda će ljubiti one koji su također rođeni od istog Boga. S jedne strane, ovdje naziremo moment zahtjeva: ljubav je neizostavna za one koji su se otvorili Bogu i svoj život uzimaju iz Njegove ruke. S druge strane, ovo je ujedno i ohrabrenje, potvrda: snaga ljubavi koju u sebi nose prema rođenima svjedoči im da su zaista od Boga rođeni. Vjera, tako mali čovjekov udio kojeg ulaže u svom odnosu s Bogom, Njegovim darom Duha biva ojačana i postaje plodna neslomljivom ljubavlju. Zato Ivan može kratko zaključiti: vjera naša jest ona koja pobjeđuje svijet!

Nakon prvog susreta s Uskrslim, dok su učenici pripovijedali odsutnom Tomi što se dogodilo, nije povjerovao. Time postavlja izazov njihovom svjedočenju. Tijekom drugog susreta i on je prisutan. Sada Isus njemu postavlja izazov: poziv da dotakne Njegove rane! Smatrao je da do iskustva Uskrslog može na pouzdan način doći jedino gledanjem očima i fizičkom provjerom – sada mu Isus garantira da Uskrsli može izdržati egzaktnu provjeru.

Nije nevažno uočiti da Toma ipak nije dotakao Isusa. Zašto? Dakako, Isus Tomi jest ponudio na uvid svoje stvarno tijelo – u Evanđelju po Luki Uskrsli u potvrdu svoje tjelesnosti jede ribu! – pa je samim time ponudio i rane. No, Isusov izazov ide puno dalje od doticanja njegovog tijela jer dodirnuti rane Uskrsloga nije pravi način susreta. Iskustvo Uskrslog iskustvo je onostranog i zato je uvijek Božji dar te se ne može inducirati ljudskim silama i ne može podlijegati ljudskoj provjeri. Taj Božji dar se može samo vjerom primiti. Ponesen iskustvom Uskrsloga Toma izriče ono što će postati ispovijesna formula rane Crkve: Gospodin moj i Bog moj! Da je dodirnuo Isusa, to bi vjerojatno bio znak da nije povjerovao. Njegova spremnost da povjeruje bez doticanja Isusa dokaz je prave vjere. Onaj koji je bio utjelovljenje nevjere, sada izriče najveću kristološku ispovijest u Evanđelju. Doista, Riječ bijaše Bog!

Kao odgovor Tomi, Isus blagoslivlja sve buduće generacije koje će povjerovati a da neće vidjeti. Time Isusov izazov ide dalje. Ne samo da je Tomi pružio priliku da dotakne njegove rane, nego mu pojašnjava da nisu i ne mogu biti presudni kriteriji koje postavlja čovjek. Da je bilo prema kriterijima učenika, nikada u Isusu ne bi prepoznali Mesiju. On ih je vodio, na neočekivane načine im dokazivao da je Sin. On je izabirao načine na koje će se objaviti. Sada i Toma konačno odustaje od svojih kriterija i vjerom se otvara novom Božjem očitovanju koje je pred njim. Vjera je i za njega neizostavno važna, iako su mu na dohvatu ruke Isusove probodene ruke i otvoreni bok. Zašto? Ovdje dosižemo dubinu Isusovog izazova Tomi: čak da se i fizički uvjerio u identičnost Uskrslog sa Raspetim, za Tomu to nipošto ne bi bio kraj puta. To bi bio trenutno važan zaključak, ali samo preliminaran! To bi tek bio početak puta, ali ne njegova odlučujuća i presudna faza. Samo vjera može Tomi omogućiti da u onom koga su proboli vidi i prepozna uzdignutog Sina Čovječjega, da je on Onaj koji Jest, da On i Otac jesu jedno. Samo vjera mu omogućuje da u onome koji sada stoji ispred njega prepozna Logos, Riječ koja odvijeka i uvijeke bijaše i jest Bog: Gospodin moj i Bog moj! Toma se otvara ne samo za ono što vidi i može dodirnuti nego za sve ono što ne vidi i ne može razumjeti a pripada Božjim tajnama, Njegovu misteriju. Iako je počeo provjerom na fizičkoj, hod ipak dovršava na razini vjere jer to je jedini načini pristupa Uskrslom. Isus stoga poziva sve slijedeće generacije na pravu, autentičnu vjeru koja nadilazi sve zemaljske uvjetovanosti. Pristupati Bogu u Duhu i istini. Učenici budućih pokoljenja trebat će odmah prijeći na zrelu vjeru. Zato će oni koji ne vidješe a vjeruju biti – blaženi.