Marko završava svoje Evanđelje puštajući da u našim ušima odzvanja raspeti je uskrsnuo i utiskujući nam u dušu sigurnost: vidjet ćete Ga!

Nijedan od evanđelista nije ni pokušavao opisati ili dokazivati uskrsnuće – njima to nije bilo potrebno jer su s tim bili na čistu. Niti činjenicu praznog groba, koja ubrzo postala opće poznata i općepriznata (usp. Mt 28,11-15), nisu pokušali koristiti kao argument. Jednostavno, Isus je uskrsnuo, oni su Ga susretali i to ne moraju dokazivati ni sebi ni drugima. Ali svakako su željeli zapisati ono što su doživjeli susrećući Isusa Uskrslog kako bismo Ga i mi danas susretali.

Prema običaju, žene idu pomazati mrtvo tijelo. Idu kad je prošla subota, sedmi dan. U sedmom danu, u kojemu uz Boga počinak treba naći i čovjek, počinuo je Bogočovjek. Isus je već najavio da je Sin Čovječji Gospodar subote (2,28) jer je ona stvorena radi čovjeka (2,27), ne da ga nadživi nego da ga oživi (3,4). I tako, umjesto počinka smrti i nestajanja, subota za Bogočovjeka postaje sedmi dan bez konca koji daje puninu Stvaranja i života: Bog u Raspetom Bogočovjeku oživljava lice čovjeka. Čovjek u Raspetom i Uskrslom pronalazi vlastito lice, vlastiti život.

Sve to nije ženama na pameti. Jedino što čovjek zna jest da sa grobom završava život; da je grob jedino što ostaje iza čovjeka – spomenik prohujalom životu. Tako su i one prema grobu išle ravnajući se prema onom što čovjek zna – tamo će naći mrtvog, tamo će izraziti poštovanje životu koji je prošao. I da su naišle na teški kamen na vratima groba, to bi bio znak da je sve u redu. Čovjek se već privikao na ovaj svijet koji počinje i završava smrću. I smrt je normalniji ambijent, ambijent koji ne plaši toliko kao ono što će sada doživjeti.

Grobni kamen je maknut! Tko može ukloniti pečat smrti? Strah – čak pet puta se spominje njihov strah. Nije ih toliko uplašio ambijent groba i smrti koliko to što je zbačen pečat smrti, što u grobu nalaze život! Kao što sunce razgoni tamu, tako Očeva desnica, usred smrti diže novi, veličanstveni život! Nije ovdje, uskrsnu! Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete Ga vidjeti!

Isusovo uskrsnuće veličanstveno je Božje djelo – ono je odgovor na Isusov krik ostavljenosti na križu. Cijela povijest sa svim svojim patnjama je uključena u krik umirućeg Krista. I svaki čovjek u Isusovom uskrsnuću dobiva Očev odgovor – život bez kraja. To je Očeva riječ, to je Njegov sud nad svim nepravdama i prokletstvom koje se obrušilo na Isusa. Samo radi Očevog pravorijeka, križ – do tada instrument kazne i osude – postaje izvor blagoslova i spasenja.

Grobni kamen, koji je do sada zatvarao vrata svakom životu i svakoj nadi, sada je zauvijek maknut. Sada već znamo da će naš krik, ako je ujedinjen s Kristovim na križu – ako je s njime išao na križ, Otac uslišiti. Sada znamo da zadnju riječ nema nepravda i prokletstvo – znamo da je Otac već presudio i vjerujemo da će dovršiti sud i nad našim grobnim kamenima. Sada znamo kamo vodi križ, kamo ide svaki raspeti život.