Getsemanski vrt, za razliku od onoga što će uslijediti, jest unutrašnja Isusova patnja; kasniji opis govori o tome što su Isusu napravili ljudi, a ovi nam reci govore što je Isus prije svega toga proživljavao u sebi. Najprije se odvaja od učenika, a ostaje sa trojicom. Potom se i od njih odvaja. Naposljetku ostaje sam. Kad je patnja najdublja, onda se ostaje sam.

Ostaje sam pred Ocem. Zaziva Ga, ali Otac čini se šuti. Okreće se za učenicima, a oni spavaju. Isus je potpuno sam. U svojoj molitvi izražava Mu bol koja Ga kida iznutra. Usred tjeskobe ostaje jedna čvrsta točka: Njegov sinovski odnos prema Bogu – Abba, tatice! On ne tamni ni usred najveće tmine. Upravo na tome Isus zasniva svoju molitvu: otkloni od mene … ako hoćeš ti!

Što znači da mu je Bog Otac, vidi se po tome što je spreman Njegovu volju do kraja prihvatiti – Njegova volja ne može biti loša nego vodi samo prema dobru.

Što znači molitva, Isusova molitva, vidi se po tome što je započela u užasu i tjeskobi a završava u smirenom predanju Ocu i odlučnosti kojom se vraća učenicima: Ustanite! Hajdemo..!

Otac nije Isusa poštedio križa, ali Mu je pomogao ići naprijed. Božja šutnja način je na koji On govori.

***

Ecce homo – Evo čovjeka! Na balkonu svijeta pojavljuje se Isusovo lice obliveno krvlju! Bol pod kojim tetura bol je svih ljudi koji su prije Njega patili i patit će poslije Njega. Sve strahote i zla ovog svijeta natovareni su na Njegov križ. Evo Sina Božjeg, zatrpanog svim našim zlima i prljavštinama. U srcu zemlje se pojavila Božja patnja. Vječna. „Bog je prvo patio a tek potom se utjelovio. Bila je to patnja ljubavi, čežnje za čovjekom! Caritas passio est“! Ljubav je bol, patnja.

Postoji bol ljubavi koji je sama ljepota, misteriozna ljepota, milost koju ne mogu postići nego je mogu samo dobiti! I promatrati je na Kristu. Poput žena na Golgoti. Isus među ženama nije imao neprijatelja, samo među njima nije imao neprijatelja (F. Quere). One su posljednji vjerni ostatak, ostale su s Njim, oči ne odvajaju s Njega. I upravo se tu rađa Crkva – u promatranju, kontemplaciji Raspete Ljubavi.

Kršćanin biti – to se ne postiže vršenjem religioznih obreda nego sudjelovanjem u Božjoj patnji (D. Bonhoeffer).

Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! To su prve riječi čovjeka nakon što je Riječ Božja na ovom svijetu prestala biti riječ i postala krik, i potom utihnula. Riječi su to vojnika, eksperta za smrt. On, koji se razumije u bol, umiranje i smrt, morao je u ovoj smrti doživjeti nešto posebno kad je izgovorio ove riječi. U ovoj smrti ugledao je Boga. Umiranje je dakle nešto što Bogu nije strano; sada Mu to pripada kao nešto Njegovo.

I zato riječi siđi s križa promašuju. Samo Bog neće sići s križa. Jer ne misli ljudskom logikom moći i pobjede. On ne silazi. Ulazi u noć. Potpuno se predaje Drugom za druge. Preuzima sve zlo, prljavštinu… I sustiže nas u našim napuštenostima i samoćama, našim noćima… Teško je to shvatiti. Ipak, On nije došao da bismo shvatili nego da se uhvatimo za Njega, da dohvatimo Njegov križ i dopustimo da nas njime nosi u Kraljevstvo života.

Iako svaki naš krik, svaka napuštenost može izgledati kao poraz, ako je povjerena Ocu, primijetili mi to ili ne – ima moć od koje će uzdrhtati kamen na vratima svakog našeg groba (L. Pozzoli). Cijelo Evanđelje jest u ovome: odgovoriti raspetoj Ljubavi našom poniznom, raspetom ljubavlju. Cijela vjera jest u tom darovati se Ljubavi koja se nama darovala.

I čekati čas kad će Očeva desnica ukloniti grobno kamenje i učiniti da u mrklom mraku boli, tuge i smrti sine svjetlo pravde i istine, svjetlo života…

Neka patnja bude istinska patnja a utjeha istinska utjeha!

(prema E. M. Ronchi)