Umjesto tjeskobe pred dramatične događaje ili sjetnog raspoloženja rastanka od prijatelja, Ivanov Isus ovdje uspostavlja atmosferu prožetu temom ljubavi: ona se spominje četiri puta više nego u prethodnih 12 poglavlja!

Umjesto Isusovih riječi nad kruhom i vinom, Iv donosi zgodu o pranju nogu, o čemu drugi evanđelisti ne govore. Time daje duboko objašnjenje euharistije i povezuje je s otajstvom križa: pranje nogu predoznačava vodu koja će poteći iz Isusovog boka i ima odnijeti tj. oprati grijeh svijeta. Tako uspijeva na najkonkretniji način pokazati da Večera Gospodnja tj. otajstvo Euharistije, a i njezina kasnija slavljenja, zaista predstavlja srce kršćanskog života – njega nema ako kršćani ne žive onako kako je Učitelj i Gospodin pokazao te večeri.

Isus je znao da je došao njegov čas… Duboko je svjestan onoga što se događa, za razliku od učenika.

Usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se… Pranje nogu bio je znak dobrodošlice kojom je gostoljubiv domaćin dočekivao gosta, ali izvršavali su ga robovi i bio je jedna je od njihovih najnižih dužnosti. Spomen Jude Iškariotskog povezuje ovo pranje nogu s Isusovom smrću.

Neki pogrešno ovaj Isusov čin promatraju kao uljudnost koja ide do poniženja. Iz toga se, tijekom stoljeća, razvilo krivo shvaćanje da kršćani, a napose posvećene osobe, trebaju naokolo hodati glave spuštene od „poniznosti“ i da se ne smiju nikome ni u čemu suprotstaviti. Ovdje se ne radi o takvoj vrsti samoponištenja. Isus se ovdje prignuo da bi nam pokazao svoje dostojanstvo i veličinu! Ovakvo prigibanje pripada najdubljim sferama ljubavi Božje: saginjući se i perući im noge, Isus u potpunosti izriče svoje božanstvo, kao što će to još dramatičnije učiniti predanjem na križ.

Više se ne govori o životu i svjetlu: ove teme, koje su do sada dominirale Evanđeljem po Ivanu, uviru u veliku temu ljubavi. Sada se u činima ljubavi očituje život koji bijaše u Riječi, sada je bljesnulo njezino svjetlo. Ovaj bljesak nepodnošljiv je za Isusove još uvijek duhom slabe učenike, kao što će to Petar u ime svih objelodaniti.

Nećeš mi prati nogu nikada! Umjesto poniženja, Isus nam ovim činom pokazuje istinu: do sada nepoznato Božje lice! Ono je toliko šokantno da čovjek ostaje preneražen. Uzrok čovjekovog pada, prema Post 3,5, jest želja: biti kao Bog. Istina jest: stvoreni smo na Božju sliku i priliku. No, negdje smo izgubili dodir s dubokom istinom Božjeg bića. Ostala je želja biti kao Bog, ali u njezinom ostvarenju čovjek ide krivim putem. Tu počinje grijeh: ne poznajući pravo Božje lice, čovjek ga – na zmijin nagovor – zamišlja neprijateljem. Svatko živi u skladu s onom slikom koju ima o sebi i o Bogu (S. Fausti). Čovjek pokušava svoj život osmisliti bez Boga, bojeći se priznati njegovu uzvišenost iznad sebe.

No, kad ugleda pravo Božje lice, čovjek se poput Petra, prenerazi, šokira! Lakše je misliti na Boga nad vojskama koga se znalo zazivati u ratnim vihorima, na Boga suca s kojim su nas znali plašiti, teže je zamisliti da nas je Bog tako ljubio da je došao prebivati među nama kao čovjek a možda je najteže zamisliti Svemogućeg gdje kleči pred tobom, uzima tvoje noge u svoje ruke i pere ih; ipak Evanđelje u svom kulminantnom momentu, kad govori o tome da Bog objavljuje svoj sjaj i slavu, prikazuje Isusa kako služi, sve do smrti. Svima pa i Judi.

Petar ne prihvaća takvog Boga i zatvara se. Je li mu važno učiteljevo dostojanstvo? Ne bi se reklo, jer kad Isus bude svezan i izrugivan, zatajit će ga. Odbijajući da mu se opere noge, odbija da Učitelj umre za njega. Odbija dopustiti da ga voli. Ne može podnijeti da Isus klekne pred njega, uzme mu nogu u svoju ruku i opere je zato što ga voli. Ne može ljubavi pogledati u oči i prihvatiti je.

Da je problem upravo u ljubavi, postat će jasno nekoliko redaka kasnije kada se Petar nudi da bi pošao za Isusom jer život ću svoj položiti za tebe, kaže. Sad on uzima u usta ljubav kao argument da bi postigao neki svoj cilj. Za njega je ljubav još uvijek samo sredstvo, moneta – sredstvo pomoću kojeg se nešto može postići.

Teško je reći što se događalo u Petru te večeri, vjerojatno nešto od onoga što se događa ljudima kad se nađu pred ponudom ljubavi. Na takvu ponudu treba odgovoriti. Što blokira čovjeka da se zamrzne kad treba odgovoriti na ljubav? Čovjek sam sebi određuje veličinu i način ljubavi koju je spreman podnijeti, kaže Merton. Ljubav je nepodnošljiva zato jer uključuje ne samo život nego i smrt. Jer odgovoriti na ljubav, ljubiti znači na neki način doživjeti smrt: umrijet će možda moja slika o samom sebi kao dobrom i plemenitom jer ću doživjeti da je onaj drugi puno plemenitiji, nesebičniji; ljubav podrazumijeva angažman za drugoga pa unaprijed umiru neki moji planovi, želje… U konačnici, ljubav je davanje sebe, „gubljenje“ uobičajenog načina na koji sebe posjedujem. Avantura potpunog davanja i primanja koje nikad nije do kraja predvidljivo.

Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! Zbog toga što ne razumije o čemu se radi, Petar želi biti cijeli opran i time pokazuje nerazumijevanje slično Nikodemovom i Samarijankinom. Židovi koji su se okupali obrednim pranjem prije Pashe pri ulasku u kuću samo su trebali oprati noge. No, Isusova Pasha je na drugačijem nivou pa onda i ovo pranje poprima drugačije značenje.

Spominjanje čistoće proizlazi iz starozavjetnog povezivanja nečistoće sa grešnošću. Ovdje pranje nogu predstavlja krštenje koje nas čisti od grijeha i daje novi život u Duhu. Isus čisti svojom riječju. Zato nije u pitanju količina vode ili dijelova tijela koji će biti oprani.

To je čišćenje kojemu Isus naznačava sadržaj i cilj:

ako ja…oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu.

Tek onaj tko je razumio što je Isus činio, može sebi ovo staviti za cilj. Tek onaj tko to i sam čini pokazuje da vjeruje Isusu. Tek onaj tko ide tim putem prelazi iz smrti u život.