Iv 12, 20-33:

Blizu je veliki, najveći židovski blagdan – Pasha. Svi su i odasvud grnuli ka Jeruzalemu. Tu su čak i neki Grci čiji glas preko Filipa i Andrije stiže Gospodinu: htjeli bismo vidjeti Isusa. Izraz Grci se odnosio na pogane koji su simpatizirali židovsku vjeru ili na one koji su se obratili na židovstvo. I na njih je Isus mislio kad je maloprije govorio da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka – i njih treba dovesti i bit će jedno stado i jedan pastir (10,16).

Činjenica da su Grci i da su došli u Jeruzalem govori da su prevalili dobar komad duhovnog puta prije nego što će im se pružiti prilika susresti Isusa. Od svojih su otaca naučili klanjati se idolima tj. drveću, kamenju i željezu a sada žele susresti Boga Živoga. Željeli su vjerojatno otkriti koji je slijedeći korak na koji ih zove Bog. Zar ne da smo i mi tu negdje: tko od nas može reći da je toliko blizu Gospodina a da ne bi imao želju prići još malo bliže; zar ne da bismo i mi željeli vidjeti Isusa?

Kod evanđelista Iv vidjeti ne znači ugledati Isusove crte lica, odjeću, Njegovo držanje nego prije svega ono što je On u sebi, Njegov unutrašnji život. Samo putem takvog “gledanja” moći će dobiti nešto od Njegovog života, novi zamah svom životu.

Grci, vidimo to dobro, ne dolaze direktno Isusu – k Njemu se stiže preko Njegovih učenika. A to su Filip i Andrija. Zašto baš njih dva? Oni su na početku Evanđelja susreli Isusa i odmah, ushićeni, išli o Njemu govoriti i druge dovodili k Njemu (1,40-45). Zato mogu pomoći i ovim Grcima koji bi htjeli vidjeti Isusa.

U trenutku susreta Iv, umjesto da prikazuje njih kako gledaju Isusa, sada nam kao na filmu otvara krupni plan i prikazuje ono što oni vide. Vidjeti Isusa, ne Njegov vanjski izgled, nego Njegovo biće u Njegovoj biti znači doživjeti istinu Njegovih riječi. Jer Njegove riječi duh su i život (6,63): ponajprije su izraz Njegova duha i Njegova života. One otkrivaju Njegovo pravo lice.

Njima, Grcima, kod kojih je ideal života bio ući među aristoi, aristokraciju, među one bolje, ljude od uspjeha, društvenog položaja, prestiža, fame i časti, Isus sada predlaže nešto potpuno oprečno. Predlaže im sebe. Sebe koji je s takvim stilom života raskrstio još tijekom kušnji kad je odbio sva kraljevstva svijeta (usp. Mt 4,8-9). Zašto je odbio? Jer dobiti sve ne znači nužno i imati život. Nagomilati ne mora značiti posjedovati/raspolagati, još manje mora značiti živjeti, imati život od toga, a uopće ne mora značiti uživati. Znak da netko ne uživa ono što ima jest spremnost zamijeniti ga novim, većim, jačim!

Gdje je život? Koji je siguran znak života? Isus posiže za svima im jako dobro poznatom stvarnošću. Sjeme koje bačeno umire u zemlji, donosi obilan rod – ne samo još jedno zrno, nego 7/1 u ono doba kod njih u Palestini (a danas i do 30/1) – ono je siguran znak života i životnosti.

Zašto za njom? Jer je shvatio da su ga doveli do ruba litice (usp. Lk 4,28-29) i žele ga strmoglaviti, uništiti da im ne smeta. Nema izbora: ili ustrajati u onome što je činio, ili se odreći sebe.

Isus, pun povjerenja u Oca, sprema se biti sjeme koje je bačeno u tamu tla. Puno je dobra učinio, poučavao, ozdravljao, ali to još nije dovoljno. Punina plodnosti, punina života koju će dati doći će tek nakon što sjeme uđe u tamu tla i tamo bude umiralo… Pozvan je dati sve. Baš sve! Da oni imaju život u obilju!

Svoje učenike Isus zove za sobom. Kada budu vidjeli njegovo lice neljudski iznakaženo (Iz 52,14), gdje je je bez ljepote i sjaja…prezren i odbačen…od kog svatko lice otklanja (Iz 53,3-4), i kada budu užasnuti pobjegli, neka se sjete da su jednom neki Grci htjeli vidjeti Isusa! I neka se sjete da Njegovo lice nije u onome što se vidi, nego u riječima: On je sjeme koje ide u tamu tla…

I ako sam od onih koje bi od Iznakaženog Isusa okrenuli glavu, ako me je strah, ništa nije izgubljeno. Njegov sam učenik, kao i mnogi koji su to postali tek nakon Njegovog silaska u tamu. Tek kada su shvatili da je On i tamu za njih prohodio, da je u njoj udario sigurne međaše i putokaze kako bi se kroz nju išlo u svjetlo.

Jedan je napisao: sve mi mogu uzeti, sve uništiti i ublatiti, ali Isusovu tjeskobu ne! Duša mi je potresena… Ona mi daje toliku snagu kao kad netko nađe dragocjeno blago. Ona mi govori da i hrabar može imati straha, da On nije išao u smrt sa osmijehom nego sa povjerenjem u Oca. I baš zato što je bio čovjek od mesa i straha a toliko ljubio, baš zato u Njemu sjaji slava Očeva. Zato je Njegov plod izobilan.

Unatoč slabosti ljudske naravi koja želi izbjeći patnju, Isus nastoji i u mučnim događajima koji su pred njim prepoznati Božju ruku koja će ga kroz njih voditi. Tako Isusova osobna agonija postaje javno ispovijedanje poslušnosti Očevoj volji.

Ključna riječ stoga nije umrijeti/umirati nego obilat rod. Živjeti znači život davati. Pogled je na plodnosti. Biti zalijepljen, navezan za vlastiti život znači uništavati se. Jer ne davati već je umirati. Tko zgrabi svoj život i zatvori ga u dobro čuvanu kutijicu, izolirao je sjeme a njegovu smrt, koja će ionako doći, učinio sterilnom.

Mogu biti posijan u tišini svakodnevice, u tlu moje obitelji, suhom tlu moga rada, gorkom tlu pitanja bez odgovora; posijan u danima suza… Ako idem za Njim i u tamu, vidjet ću da svaki čovjek posjeduje puno više energije nego se čini, puno više svjetla, puno klica – da svaki život sadrži mnogo života! Sadrži ih ako ih daje! (E. M. Ronchi)

To je tajna koju se ne može razumjeti nego se može samo živjeti.

Samo ako nam život nije nešto što stavljamo između sebe i Boga, nego ako ga u njemu “pipamo”, tražimo…ako možemo vjerovati da Boga dodirujemo sada i ovdje kada se Isusovim duhom predajemo životu…kad ga u nj unosimo…

Da, Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa!