Prva postaja: Likaonija (Dj 16,1-5)

Po dolasku u Derbu i Listru, Pavao i Sila nailaze na Timoteja, sina neke pokrštene židovke i oca Grka; uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju (16,2-3). Još uvijek ne znamo sa sigurnošću da li je potjecao iz Derbe ili iz Listre. Pavao želi da mu Timotej bude pratilac. Timoteja će veoma cijeniti, kao što vidimo iz poslanica koje će uslijediti (Fil; 1 – 2 Tim), pojavit će se u inicijalnim pozdravima poslanica (1 – 2 Sol; 2 Kor, Fil; Kol; Flm) i ostati s Pavlom do samog kraja njegova djelovanja. Nikada se nigdje neće pojaviti ni najmanji znak tenzije između njih dvojice (usp. Rim 16,21).

Iako mu je otac Grk, Timotej je, po odgoju kojeg je primio od majke, židov (2 Tim 3,15). Kako je do sada bio neobrezan, Pavao će ga obrezati (16,3) – neki smatraju da ovo nije povijesno točno (R. J. Dillon). No, Pavao je smatrao potrebnim ne samo zato da ne bi provocirao židove u tom kraju, nego da bude jasno kako Evanđelje ne propovijedaju židovi apostate, tj. da se ne bi stekao dojam da je kršćanstvo nešto bitno različito od židovstva. Zahvaljujući tome, moći će udijeljivati prvi navještaj židovima koji još nisu ni blizu kršćanstva. I ovdje se potvrđuje već spomenuto uvjerenje kako je za židove Zakon redoviti put kroz kroz uska vrata, dok pogane obraćeni iz poganstva imaju vrata vjere – zato Pavao ni po koju cijenu neće pristati da se obreže Tit (Gal 2,3-5).

Međutim, i na Timotejevu osobnom planu ovo ima važne reperkusije jer ortodoksni židov nije priznavao mješovitu ženidbu kao valjan brak (usp. Pnz 7,3) a djecu rođenu u takvoj ženidbi automatski je tretirao mrtvom, čak su se ponekad održavali i virtualni ukopi takve djece! Doduše, u slučaju da je majka bila židovka, djeca su mogla biti smatrana židovima. Dakle, Pavao je sebi olakšavao djelovanje među onim židovima kojima je bio bitan kontinuitet kršćanstva sa židovstvom, pa je pred njima „oživio“ Timoteja.

Vidimo, Pavao je bio sklon uklanjati sve što bi moglo predstavljati prepreku navještanju Evanđelja – spreman žrtvovati ono što nije bitno (princip da obrezanje nije spasonosno) samo da bi Riječ mogla napredovati. Luka će ga opet kasnije pokazati spremnim slijediti iščekivanja judeokršćana kako bi pokazao da ne radi protiv Mojsijevog Zakona (usp. 21,18-26), a i sam će pokazati veliku elastičnost kad se bude radilo o blagovanju mesa žrtvovanog idolima (1 Kor 8-9). Zrela osoba zna kada treba poštovati princip a kada treba ući u neki kompromis. Tako i Pavao – ulazeći u kompromis, on nije odstupio od principa nego je, naprotiv, niže principe tek usklađivao s najvećim: svima bijah sve da pošto-poto neke spasim (1 Kor 9,22). Crkva kroz sve vijekove ima što naučiti od Apostola naroda!

U 16,4 nalazimo posljednji spomen termina apostoli u Dj. U Dj 15 Pavao je dobio ovjerovljenje svoje apostolske djelatnosti od najviših instanci i sada preostaje samo provoditi njihove odluke da bi njegovo djelo ostalo pod njihovim blagoslovom.

Kao što je u 9,31 refren koji govori o porastu Crkve prethodio sudbonosnom Petrovom susretu sa centurionom Kornelijem, tako sada prije ulaska Riječi u Evropu u 16,5 Luka opet stavlja jedan mali refren o porastu i jačanju Crkve. On, dakako, implicira da je na djelu Duh Sveti koji ravna širenjem Riječi i životom Crkve.

Za razliku od 9,31 gdje Luka kaže da se Crkva izgrađivala i napredovala u strahu Gopodnjem, u 16,5 kaže da se Crkve učvršćivahu u vjeri: napredak u strahu Gospodnjem je tipična židovska formula koja naglasak stavlja na Božju transcendenciju. Sada, kako se danomice povećava broj vjernika podrijetlom pogana, mijenja se atmosfera unutar Crkve a to nalazi svoj odraz i u izrazu kojeg će upotrijebiti Luka – naglasak je na vjeri (jer pogani u Crkvu ulaze kroz vrata vjere).

Do promjene je došlo i u odnosu prema društvenim okruženjima mladih Crkava: do sada su kršćani smatrani dijelom židovstva, čak ih slabije upućenima u religiozna pitanja nije bilo lako niti razlikovati, a sada Crkva obiluje obraćenim poganima koji sa židovstvom nisu imali i nemaju, osim duhovnog patrimonija, nikakve veze. Dakle, Crkva se na društvenom planu sve više predstavlja kao zasebna nadnacionalna i nadkulturalna religiozna zajednica.

Evropa – Filipi: utamničenje i oslobođenje (16,6-40)

16,6-10: Poziv u Makedoniju

Područje  Frigije rimska administracija podijelila je na dva dijela: istočni dio (koji obuhvaća Ikonij i Antiohiju pizidijsku) uvrstila je u sastav provincije Galacije, dok je zapadni dio pripojen provinciji Aziji. Galacija je, dakle, obuhvaćala veći teritorij koji je uključivao Likaoniju, Pizidiju, Izauriju i istočnu Frigiju te se na sjever prostirao sve do Ponta i Bitinije. Kada Luka spominje Galaciju, on prije svega podrazumijeva na njezin sjeverni dio.

Nakon Antiohije pizidijske i zajednica utemeljenih tijekom prvog misijskog putovanja, misionari se usmjeravaju ka zapadu tj. ka Aziji – najvjerojatnije prema Efezu i Smirni. Međutim, Duh Sveti ih je spriječio propovijedati riječ u Aziji (16,6). Luka nam ne pruža detaljnije objašnjenje za ovu promjenu programa, kao što uostalom ne poklanja znatniju pažnju ovom dijelu misijskog putovaja (npr. ne spominje ni koje su to crkve misionari osnovali ili pohodili u Frigiji i galacijskom kraju). Poslije, kad se usmjere prema sjeveru, Duh Isusov im neće dozvoliti da uđu u Bitiniju. Ako se ovome pribroji prvo od pet viđenja (16,9; 18,9-10; 22,17-21; 23,11; 27,23-24), može se zaključiti da Luka želi reći da je i ovo putovanje, kao i prvo (usp. 13,2.4) – kao što će uostalom i slijedeće etape djelovanja biti nadahnjivane vizijama – bilo pod snažnim vodstvom Duha koji je na veoma jasan način upravljo pojedinim važnim momentima.

Iako se ne može s sigurnošću reći na koji način je Duh komunicirao svoju volju misionarima (neki sugeriraju da je to možda bila Pavlova bolest, a s tim bi se podudarala činjenica da im se tada pridružio Luka koji je liječnik; vidi niže).

Jedina mogućnost napredovanja koji im tada preostaje jest ići na zapad kroz Miziju – prema Evropi. Da su ovo usmjerenje i čitanje znakova koje mu je Duh davao bili ispravni, Pavlu će potvrditi noćno viđenje (16,9). Dakle, umjesto da im dopusti da zaokruže teritorij na kojem se Crkva širi i da je na tom teritoriju utvrđuju, Duh ih tjera na zapad – prijeđi u Makedoniju, prema srcu Imperija i poganskoga svijeta! Dakako, Pavao i pratioci neće oklijevati pred zovom Duha (16,10) nego stižu u Troadu.

Troadin puni naziv bio je Aleksandrova Troada, Filipi su dobili naziv po njegovu ocu Filipu Makedonskom a Solun (Thessalonike) po Aleksandrovoj polusestri. Cijelo ono područje bilo je prožeto snažnim sjećanjem na Aleksandra Makedonskog koji je kanio vjenčati istok sa zapadom i tako ujediniti svijet. Sada Pavao spaja istok sa zapadom da bi ga ujedinio u Kristu! (J. Holzner, Pavao)

Luka, po svom običaju, sa samo tri retka (16,6-8) opisuje etapu putovanja dugu oko 1500 km koja je trajala oko godinu i po.

Dj 16,10-17 su prva od 4 dionice teksta u kojima se pripovijedanje odvija u prvom licu množine – tzv. „mi“ sekcije (ostale tri su 20,5-17; 21,1-18; 27,1-28,16). Rekli smo već u uvodnom izlaganju da je teško razlučiti radi li se ovdje o stvarnoj Lukinoj nazočnosti ili možda nekog drugog učesnika-putopisca?

Dj 16,11-15: Lidijino gostoprimstvo

Luka kratko opisuje prijelazak iz Troade na otok Samotraku te odande u Neapol na makedonskom tlu. Neapol je luka u kojoj završava istočni kraj Via Egnatia-e, ceste duže od 1000 km koja povezuje Jadransko i Egejsko more, a prolazi i kroz Filipe. U ovom gradu apostoli će se zadržati nekoliko dana (16,11-12) – to je prvi grad u Evropi u kojem će Pavao utemeljiti crkvenu zajednicu.

Filipi su grad poznat po bici kojom je August zadobio vlast nad rimskim carstvom; grad je pretežno nastanjen latinskim življem koje ondje naselilo nakon pobjede Antonija i Oktavijana nad Brutom i Kasijem (49. g. pr. Kr.). U Filipima sve je bilo rimsko: administracija, organizacija, religija i jezik, kojega je prihvatilo i domaće tračko i helenizirano stanovništvo.

Pavao i Sila u subotu kreću najprije židovima gdje su mislili da će biti sinagoga – židova je izgleda bilo malo, a nije postojala ni sinagoga nego su molili uz rijeku (16,13). Tamo susreću grupu žena – ovo je čudno jer židovi nisu smatrali legitimnim bogoštovni skup ako je bilo nazočno manje od 10 muškaraca (možda je ovo Lukina naznaka kako je za Evropu tipično da su u njoj religioznije žene?!). Misionari se ne daju zbuniti formalnim pitanjima nego počinju propovijedati.

Među okupljenim Luka izdvaja i posebno fokusira Lidiju, trgovkinju grimizom rodom iz Tijatire. To je grad u Lidiji smješten između Sarda i Pergama, pa je ova žena vjerojatno prema svom zavičaju dobila nadimak – Lidija. Po svoj prilici bila je već obraćenica na židovstvo. Lidija veoma raspoloženo prihvaća Pavlov navještaj te će se isti dan krstiti ona i njezin dom (16,15) – prva kršćanka u Evropi! Pavao će, što inače nije bio njegov običaj, prihvatiti njezin poziv na gostoprimstvo. Vjerojatno je u njezinu domu nastala kućna crkva, domus ecclesiae (usp. 16,40).

Tako je nastala prva kršćanska zajednica u Evropi! Ovoj zajednici Luka ne posvećuje veću pažnju, međutim bit će veoma draga Pavlu i njoj će kasnije uputiti posebno intoniranu poslanicu Filipljanima.

Excursus: Žene, prve vjernice u Evropi

Dr. Holzner u svom Pavlu piše: Tko bi mislio da će Evanđelje tako tiho i skromno ući u Evropu? Nije se pojavilo svečano kao na Areopagu pred filozofima, niti dramatski kao na Cipru pred državnikom… Kada je stiglo u Evropu, našlo je najprije žene, jer se muškarci nisu pojavljivali. I u Samariji je Isus upoznao s tajnom Kraljevstva Božjega najprije jednu ženu. Žene su bile zadnje pod križem i kod pogreba, a prve kod praznoga groba. U žalosnim događajima licemjerja, mržnje, progonstva, pogrđivanja, izdaje i kukavičkog bijega nije sudjelovala nijedna žena.

Pavao je prvi aktivno upotrijebio ženu u misijama. On cijeni nadarene žene kao Priscilu, koja je podučavala učenoga Apolona (18,26). U svim poslanicama pozdravlja Pavao neke žene i izriče im svoje priznanje. Priznaje Kloine usluge u Korintu, Febine u Kenhreji, njoj je povjerio svoju poslanicu Rimljanima. Hvali toplu žensku ćud Rufove majke, koja je i njemu samom postala majkom. Kada je pisao bogatom trgovcu Filemonu, nije zaboravio da pozdravi, također, i njegovu ženu Apiju. Naročito cijeni poslove domaćice i odgoja djece, po kojima žena zaslužuje nebo. Poštuje vidovnjačke djevičanske Filipove kćerke u Cezareji. Brine se za udovice koje djeluju na karitativnom polju. Pojedine crkve uzvratile su im tu uslugu time što ih je zajednica izdržavala (1 Tim 5,3-16). Kao poznavalac ljudskoga srca, shvaćao je sve dobre strane ženskoga značaja.