16. Drugo misijsko putovanje: Makedonija i Grčka (Dj 15,36 – 18,22); pripreme i početak puta (15,36-41)

 

 

 

 

 

Ova se sekcija u literarnom smislu može smatrati jedinstvenom jer u potpunosti posvećena drugom misijskom putovanju (vjerojatno 49 – 52.g.). I ona počinje u Antiohiji (usp. 15,35) te se u Antiohiji i zaključuje (18,22). Nju bismo mogli nasloviti Riječ ide u susret kulturama jer Pavao prolazi različite ondašnje evropske gradove. Sekciju čine:

 

1) uvod – pripreme za misije, misionari i početak puta (15,36-16,5);

2) ulazak u Evropu – utamničenje i oslobođenje u Filipima (16,6-40);

3) pobuna protiv misionara u Solunu (17,1-9);

4) prihvaćanje i protivljenje Riječi u Bereji (17,10-15);

5) propovijedanje na Areopagu (17,16-34);

6) u Korintu – hod prema poganima (18,1-17)

7) zaključak – dolazak u Efez i povratak u Antiohiju (18,19-23).

 

Uvodna riječ

 

Jeruzalemski Sabor označio je jednu važnu etapu u povijesti širenja Riječi jer je nepovratno naglasio univerzalnu dimenziju kršćanstva. Tako Izrael, oličen u judeokršćanskoj komponenti crkvene zajednice, ne samo da je „dopustio“ pristup poganima u Crkvu, nego se približio ispunjenju zadaće koju mu je davno zacrtao Gospodin: postavih te za svjetlost narodima da budeš na spasenje do nakraj zemlje (Iz 49,6).

Ovu Izraelovu zadaću prema sinovima iz poganstva sprema se izvršiti sin Izraelov – sv. Pavao sa svojim suradnicima! Nakon što je njegovo djelo odobreno na Saboru, pred njim je sada nova barijera koju treba prijeći. Riječ Božja treba ući u područja posvema obilježena grčkim kulturnim ambijentom; jedini rimski element u krajevima kamo će krenuti Pavao jest posvuda prisutna carska administracija. Ovo će se putovanje, pogotovo u njegovom drugom dijelu, odvijati više morem negoli pustim krajevima i planinama, kao što je bio slučaj tijekom prvog misijskog putovanja. Rijetka mjesta za opskrbu vodom – biblijske oaze na kojima su se susretali beduini i seosko stanovništvo sada će, kao u Homerovoj Odiseji, zamijeniti luke-oaze pomoraca. Misionari će putovati različitim gradovima na obalama Egejskog mora, načičkanoj stotinama otoka.

 

Može se s pravom postaviti pitanje koliko je opravdano izvještaj u ovoj i slijedećoj sekciji nazivati „Pavlovim misijskim putovanjima“ jer čitatelj koji želi saznati više  životu i djelovanju Apostola naroda prije ili kasnije shvatit će da Luka o periodu od skoro 10 godina „drugog“ i „trećeg“  misijskog putovanja (49-58g.) ne donosi više od dva Pavlova govora i nekoliko anegdotalnih pojedinosti. Na temelju toga čitatelj se pita želi li Luka doista opisivati život i djelovanje pojedinih apostola ili radije na sintetički način orisati putanju Riječi od Jeruzalema do Rima?

Ako želimo konstruirati Pavovu biografiju na temelju ovih poglavlja, ispostavit će se da je to skoro nemoguće. Premalo je preciznih podataka koje se može rekonstruirati u odnosu na obilje geografskih imena koja ocrtavaju impresivan Pavlov itinerarij. Umjesto jeruzalemskih teoloških rasprava o Zakonu i Pismu, ova nam poglavlja daju uvid u svakidašnja zbivanja na prostorima pod grčkom kulturom: druge religije, magija, idolopoklonstvo, proroštvo, trgovina, filozofija, politika…

 

Nakon što su otvorena vrata vjere poganima, Riječ ide u susret svijetu kojemu je Pismo nepoznato. U novom ambijentu navjestitelj mora navješćivati Riječ Isusove Radosne vijesti pomoću vrijednosti koje su ondje općenito prihvaćene i življene: postojeća religioznost, pravda, rad, filozofija, socijalni problemi, profesionalni problemi, ekonomska gibanja. Riječ se mora sučeliti sa svim relevantnim stvarnostima života koje bi joj mogle predstavljati zapreku, ali joj i otvoriti put za napredovanje… Dok je mentalitet židovstva nalagao život mjeriti prema riječi Pisma, grčka kultura će Riječ koju joj donose navjestitelji mjeriti svojim životnim iskustvom, kako narodnim vjerovanjima, tako i akademskim spoznajama!

Imena gradova ni ovdje nisu samo puke geografske točke nego su indikatori dominantih vrijednosti s kojima s Riječ i oni koji je nose moraju suočiti. U Makedoniji, napose u Filipima, radi se o rimskoj moći i carskoj administraciji, u Ateni je riječ o ideologiji religiozne i profane kulture koja izbjegava susret s vjerom, u Korintu i Efezu pred misionarima su juridičke i ekonomske stvarnosti koje priječe ljudima prionuti uz vjeru.

Iako će kasnije pribilježiti da će Riječ rasti i jačati (19,20), Luka više ne govori o „umnoženjima“ učenika tj. o masovnim obraćenjima; kao da su vremena obraćenja stotina i tisuća (usp. 2,41; 4,4) stvar prošlosti i kao da se naprijed može samo malim koracima, a plod se čeka na duge staze. Na kraju Dj Riječ će dospjeti do krajnjeg cilja-Rima, no koliko će vremena proteći dok kvasac Evanđelja u potpunosti ne prožme i ne „ukvasa“ kulturu u koju je ušao?

 

Čini se kako bilanca ovog poduhvata ne može biti drugo negoli neuspjeh, ako s izuzme nekolicina obraćenih koji ostaju iza misionara:

– prvi grad o kojem Luka detaljnije izvješćuje su Filipi, prvo Pavlovo odredište u Evropi; oslobođenje koje će tamo Pavao ponuditi ovaj rimski grad neće prihvatiti; Luka će posebice podvući nesposobnost rimskih birokrata staviti državni aparat u službu rimskih građana;

– potom vidimo Pavla i Silu gdje nakon Soluna bježe u Bereju i potom stižu do Atene; navještaj o Stvoritelju i Sucu svemira ne nailazi na razumijevanje nego na ravnodušnost

– u Korintu, nakon sporadičnih obraćenja, Pavao je opet procesuiran; pošto nadležne vlasti ne žele ulaziti u religioznu tematiku, razjareni židovi ometaju naviještanje i zlostavljaju obraćenike.

 

Riječ i njezini nositelji stavili su se u službu poganima. Pavao vrši inkulturaciju, trudi se pronijeti Riječ da bi susrela kulture, uroniti je u njihovu svakodnevicu i u njihove probleme. Međutim, ljudi navještaju ne poklanjaju dovoljno pažnje; njihovi su interesi negdje drugdje. Da li je zbog takvog mršavog rezultata Pavao poslan u misije kao svjedok Krista koji je svjetlo naroda (13,47)? Da li se isplati biti izvrgnut neprestanim progonima subraće židova? Nije stoga čudo da u takvim uvjetima Gospodin odlučuje Pavlu udijeliti dva viđenja (16,6-7; 18,9-10) kako bi mu pokazao da ipak radi na djelu Božjem.

 

 

Pripreme za misije, misionari i početak puta (Dj 15,36-41)

 

Ovi reci predstavljaju svojevrsni zaključak prethodne i uvod u novu sekciju. Luka voli graditi ovakve odlomke koji povezuju dvije cjeline i na taj način tka narativu u kojoj se cjeline međusobno ne samo dodiruju, nego i isprepliću ili čak preklapaju (connecting narrative). U ovom nam tekstu prikazuje razvoj djela (15,38), evidentirajući učvršćivanje crkvenih zajednica i njihov brojčani porast (16,5). Isto tako, dobivamo informacije o kadrovskim promjenama: Luka izvještava da se Pavao i Barnaba razilaze jer je Barnaba htio na put povesti Ivana Marka, na što Pavao nije pristao. Novi pratioci Pavlu bit će Sila i Timotej.

 

Dobivši nakon jeruzalemskog Sabora jamstvo za ispravnost svog apostolskog rada, Pavao sada može krenuti u nove misionarske poduhvate. Međutim, prije nego li krene u nove krajeve, mora uraditi nešto veoma važno. Ratar zna da ne može posijati sjeme i onda ga zaboraviti, dobar roditelj zna da odgoj djece ne pozna dugih pauza, savjestan liječnik zna da nikad nije dovoljan jedan zahvat na pacijentu – dobar pastoralac zna da nije dovoljno čovjeka obratiti i onda ga prepustiti samom sebi (to će se napose očitovati u zastranjanjima novoosnovanih crkvenih zajednica – poput usjeva, i vjera nakon sjetve traži kultivaciju!). Treba uočiti da, za razliku od prethodnih putovanja, ovo ne počinje službenim nalogom antiohijske crkvene zajednice – Pavao je, dakle, stekao određenu autonomiju u pastoralnom radu tj. podignut je na određeni nivo službe (usp. Gal 2,6-10).

 

Pavlov dosadašnji pratilac bio je Barnaba, uzoran apostol (4,36-37) i predstavnik jeruzalemske crkvene zajednice (9,27; 11,22-30; 12,25). Ali, sada se razilaze zbog Ivana Marka, Barnabinog nećaka. Barnaba je Marku – unatoč iznevjerenju u Pergi pamfilijskoj (13,13) – veoma odrješito (aorist!) odlučio iznova ukazati povjerenje i uvrstiti ga u ekipu (15,37). Sigurno da će razilaženje u ovom pitanju Pavla pogoditi na osobnom, emotivnom planu jer Barnaba ga je uveo i u zajednicu i u misionarsko djelovanje.

Sa svoje strane, Pavao suviše ozbiljno gleda na djelo u koje se uključio jer sudjelovati u njemu znači biti povjeren milosti Božjoj (14,26; 15,26.40) i stoga ne želi prihvaćati rizik (prema J.H. Moulton, Grammar, točan smisao jest biti iz dana u dan s onim tko nije pouzdan).

Ovdje do izražaja dolazi njegov rigorozni i nepopustljivi karakter koji pred projektom i vodstvom milosti Božje nimalo ne krzma. Čini se da si je postavljao tako visoke kriterije, da ih drugi nisu uspijevali slijediti. Činjenica je da samo iz rada vođenog visoko postavljenim kriterijima može proizaći uspjeh visoke kvalitete; iako nisu laki za podnositi, ljudi koji od nas najviše očekuju, čak toliko da nas iritiraju jer mislimo da na to nemaju pravo – kasnije će se ispostaviti – bili su ljudi koji su nas podigli najviše uvis.

Ovaj problem možemo sagledati i iz malo šire perspektive. Gal 2,11-14 nam govore da je Barnaba bio na Petrovoj strani tijekom „drugog“ antiohijskog sukoba pa neki egzegete smatraju da upravo ovdje leži pravi razlog razilaska – u tom slučaju Barnaba bi bio protivan Pavlovoj nakani da još više učvršćuje i razvija crkvene zajednice koje se izdvajaju ispod utjecaja judeokršćanskog elementa; ovome u prilog idu činjenica da se više nigdje ne spominje njihov slijedeći susret niti se više Barnaba spominje kao suradnik u širenju Riječi do krajeva zemlje (1,8) kao i činjenica da Pavao kasnije spominje Marka u lijepom svijetlu kao svog suradnika (2 Tim 4,11) – to bi značilo da Marko nije bio najdublji uzrok Pavlovog sukoba sa Barnabom. Luka u svakom slučaju bilježi samo njihov raskid, ali nije njime skandaliziran jer se ne tiče bitnih teoloških postavki niti jedinstva Crkve. Razlog razilaska su osobne preference i razmimoilaženja oko praktičnih pitanja.

Na planu povijesti širenja Riječi to će za posljedicu imati nastanak dviju grupa misionara jer Barnaba i Marko će se odvojiti i otići na Cipar (15,39). I još nešto, ako se radi o budućem Evanđelisti: čini se da je Marko imao sreće što je bio pored Barnabe jer kasnija činjenica da se iskupio i postao pravi radnik na njivi Gospodnjoj govori da mu je vjerojatno Barnaba pomogao da povrati samopouzdanje i oduševljenje za apostolat. Velika je stvar imati nekoga tko vjeruje u tebe; Barnaba je vjerovao u Marka i Marko je to na kraju opravdao.

 

Sa svoje strane, Pavao je bio uvjeren da Marko još nije dozrio za tešku službu misionara. Možda se i bojao velikog Markova utjecaja na Barnabu. Dvojica bi bila u danim okolnostima protiv njega. Misijski rad je odviše ozbiljna stvar, a da bude doveden u pitanje zbog obzira krvnog srodstva. Pavao je u toj točki bio nepopustljiv. Zar je Pavao imao pravo? Nije li sudio Marka odviše strogo? Barnaba je sudio blaže. A bili su obojica sveti i razboriti muževi, puni mudrosti i iskustva. U prosuđivanju značajeva ima stvari, o kojima jedino Sveznajući Bog može nepogrješivo suditi. Mi ljudi gledamo drugima u srce kroz prizmu svog pogrješivog razuma i slijepe sklonosti.

Ljudski uzevši, čini nam se Barnabino vladanje ljepše od Pavlova. Veliki je Apostol, vjerojatno, bio ipak prestrog prema Marku. Svakako je kasnije i samom Pavlu još uvelike koristio. A prema Barnabi nije bio samo strog, nego gotovo nepravedan. Pavao je dugovao Barnabi izvanredno mnogo. Nekoliko puta zahvatio je Barnaba sretno u njegov život, štoviše, on ga je izvukao iz tame i uključio u apostolat. Ali kao što je Pavlov duh imao spoznaju za spoznajom, tako je i on sam tek postepeno urastao u Krista. Nije mu uvijek uspijevalo zagospodariti temperamentnim kucajima svoga srca.

Sveto pismo izvanredno je iskreno kada su u pitanju slabosti njegovih junaka. Zato nam i može poslužiti kao pouka, popravak, odgoj (2 Tim 3,16) i biti na utjehu (Rim 15,4). Bog pretvara čak i naše slabosti u blagoslov za kraljevstvo Božje. Makar nam se činilo da je Barnabino vladanje u ovom slučaju bilo plemenitije i čovječnije, ipak i u Pavlovu stavu ima veličine. Pavao je živio jedino za svoj zadatak. Bio je čovjek djela i dijelio je sudbinu onih nemirnih aktivnih ljudi koji su ponekad prisiljeni da rade protiv osjećaja vlastitog srca ili prividno čak bezdušno. Nemojmo zato biti maleni u svome sudu. Mi bismo imali pravo da budemo sretni kada bi naši razdori imali uvijek tako plemenite uzroke – živa zabrinutost za uspjeh evangelizacije!

Nemojmo misliti da je Pavao bio čovjek bez osjećaja i tvrda srca. Sigurno se Pavao često sjećao dana kada je Barnaba bio jedini koji je vjerovao u njega, dok su ga svi ostali susretali s nepovjerenjem, naročito pak onog nezaboravnog dana kada je Barnaba došao u Tarz da ga potraži, i, napokon, onog časa u Listri nakon kamenovanja kada se Barnaba spustio noću do svoga prijatelja držeći ga mrtvim! Takve se veze ne kidaju, a da srce kod toga ne krvari. Godine su opet sve sredile. Kasnije su stupili ponovo u međusobnu vezu i obavijestili jedan drugoga o svojim misijskim radovima i uspjesima. To slijedi iz 1 Kor 9,6. Pavao hvali prijatelja što ni on nije nikada poveo nikakve kućanice sa sobom na put i što je uvijek živio od ploda svoga rada, a da nije primao potpore od svojih crkava.

Činjenice su kasnije pokazale da je Barnaba ispravnije sudio Marka. To je bio hrabar, neobičan i velikodušan muž koji je učinio mnogo usluga kako Petru tako i Pavlu. I Pavao će kasnije priznati i popraviti svoju pogrešku. Kološanima će kasnije pisati iz rimskog zatvora (4,1): »Pozdravlja vas Marko, nećak Barnabin, za kojega primiste zapovijedi; ako dođe k vama, primite gaKada je zadnji puta pred svoju smrt bio u zatvoru, javlja mu se opet slika Markova i piše Timoteju (2 Tim 4,11): »Marka uzmi i dovedi sa sobom jer mi je vrlo koristan za službu.« Iz toga slijedi da je nestao svaki oblak među njima. Našli su se opet u međusobnom razumijevanju, a što je još mnogo važnije u — zatvoru (Flm 24).

 

Pavao sebi izabra Silu, važnog člana jeruzalemske zajednice koji je, obdaren proročkim darom (15,32), bio odabran promulgirati saborske odluke po crkvama Sirije (15,22.32.34). Preko njega Pavao održava vezu sa crkvom maticom. Sila je vjerojatno identičan sa Silvanom kojeg Pavao spominje u 1 Sol 1,1; 2 Kor 2,19.

Pavlu je bilo veoma drago što ima člana Jeruzalemske Crkve sa sobom, koji je osim toga bio Petru vrlo mio (1 Pt 5,12). Iz toga vidimo također kako rasprava s Petrom u Pavlu nije ostavila osjećaja osobne razdraženosti. Kao član Jeruzalemske crkve služio je Sila Pavlu kao dragocjeni dokaz da Crkva matica priznaje njegov apostolski poziv. (J. Holzner, Pavao)

 

Cilj puta jest pohoditi (grč. episkeptomai=djelovati kao episkopos) zajednice utemeljene tijekom prethodnog putovanja po Anatoliji (15,36). Prepuštajući Cipar ovog puta Barnabi i Marku, Pavao i Sila kreću kopnenim putem prema Ciliciji, Pavlovoj rodnoj provinciji.

 

Počeo je uspon. Trebalo je prelaziti po izvrsnoj rimskoj cesti preko Aman-planine. Rimska utvrda Pagra, koje su razvaline još i danas sačuvane, branila je prilaz k prelazu preko Amana, koji se nalazi na visini od 900 metara. Divlji tjesnac, danas Beilanov prijelaz, bio je poznat pod imenom »Sirska vrata«.

Po staroj rimskoj cesti, koje se crne bazaltne kocke mogu još i danas vidjeti, putovali su Pavao i Sila usred romona svježih gorskih potoka prema Aleksandretskom zaljevu, danas Isken-derun. Položaj ove luke, okružen planinskim vijencem, vrlo je lijep. Aleksandar Veliki osnovao ju je u namjeri da bude polaznom točkom za karavanske putove prema Mezopotamiji. Ovamo ga je primamila ravnica i ujedno slavno bojište Is, gdje je veliki Makedonac odlučio svojom pobjedom nad Darijem (333. pr. Kr.) sudbinu Azije i Evrope. Ta Aleksandrova bitka oduvijek je zanimala maštu kasnijih naraštaja. U toj bitki rodio se helenizam i orijentalizirani grčki svjetski duh, tu je došlo do proboja nasipa, gdje će se sastati kulturne struje Istoka i Zapada. Aleksandar nije znao, kada je povlačio svoje duboke brazde, da će one kasnije postati kanalima svetoga Evanđelja. Jer bez svjetske vladavine grčkog jezika i kulture, koja je bila u toj bitki utemeljena, i bez rimske vlasti nad Istokom, koja je njome bila pripravljena, ne bi bio moguć ni Pavlov put po zemljama Rimskog Carstva. (J. Holzner, Pavao)

 

Svladavši veliki luk divnoga zaljeva, stigli su naši misionari u grad Mopsuestia (danas Missis), koja je u kasnijoj crkvenoj povijesti postala slavna. Apostoli su onda proslijedili put preko Adane u Pavlov zavičaj, u Tarz.

 

Iz Tarza su kretali veliki karavanski putovi koji su vodili preko Taura u Likaoniju i Kapadociju. Ciceron piše u jednom svom pismu Atiku (5,21): »Zbog snijega ne može se prije lipnja putovati preko Taura.« Vjerojatno ni Pavao nije mogao krenuti prije kraja svibnja.

                                                                                   

Pavao se prije nekoliko godina uspeo na Taur u Pamfiliji. Ali taj uspon se ne da ni usporediti sa usponom na Taur sa cilicijske strane, koja zaprepašćuje svojom vrleti i fantastično rasjeckanim vrhuncima. »Cilicijska vrata« ili »Vražja dolina« (44 km sjeverno od Tarza) bila su tako uska da su ih zatvarali za vrijeme rata. Bagdadska željeznica vijuga se ovuda gore kroz sedamdeset tunela. Tarzus-Tša probija se kroz taj divlji planinski lanac bezbrojnim vodopadima. Zidine ovoga sablasnog ždrijela iz vapnenca penju se nekoliko stotina metara strmo vis. Mjestimice su udaljene samo dvanaest koraka jedna od druge. Omorike se njišu na ledenom gorskom zraku uzduž gornje ivice grebena bacajući svoje tamne sjene u dubinu gudure, u kojoj vlada vječiti sumrak. Rijeka buči kroz tjesnac ostavljajući između kamenog zida i obale samo nekoliko stopa širok put. Tu i tamo vodi jedino koji prebačeni balvan preko rijeke. Jesu li ova dva junaka slutila da pokazuju put onim svojim kršćanskim potomcima koji će krenuti s mačem u svijet da bi oslobodili kolijevku i grob našeg Gospodina i koji će, prestrašeni zbog divljeg izgleda ovoga kraja, prozvati tu guduru »Judinim vratima«? Jesu li slutila da će vjerski i nacionalni fanatizam podjarenih muhamedanskih ubojica uništiti plodove njihova rada? Da će tisuće armenskih kršćana postati žrtvom njihova bjesnila. Jesu li slutila da će poubijana tjelesa ovih kršćana biti bačena preko reskog kamenja ispranog uzburkanim valovima nabujalog Kidnosa i Sarusa i napokon biti otplavljena do mora? Jesu li ova dva Kristova viteza slutila da će ova cilicijska zemlja sveudilj biti natapana krvlju kršćanskih mučenika? Čak bi se i Pavao ukočio od straha pred tragedijom ljudske povijesti, ali Bog je milostivo zaklonio ljudski pogled ograničenošću ljudskoga duha i velom budućnosti. Samo je Jedan podnio i svladao pogled na gorgonsko lice grijeha i demona. Ali je taj Jedini prošao najprije kroz getsemanski i golgotski užas. On se znojio krvavim znojem kada je promatrao sliku budućnosti.

Stara je cesta vodila uzduž istočnoga zida. Djelomice građena u živom kamenu, djelomice je išla preko balvana, pričvršćenih na pećini. Iznad kamenog zida diže se na strmoj uzvisini razvalina stare arapske tvrđave. Tim putem negda su Pavao i Sila izbili na slavna Cilicijska vrata. Prijelaz preko Taura nalazi se na visini od nekoliko stotina metara. Širina mu je dvadeset metara, dok rijeka ne ostavlja putniku više od četiri i po metra za cestu. Nekoliko u kamenu isklesanih i napola već izbrisanih napisa svjedoči da su nekoć prošli ovom gudurom veliki osvajači svjetske povijesti: faraoni, Asirci, perzijski velekraljevi Kserkso i Darije, Aleksandar Veliki, Harun al Rašid i Gotfrid Bouillonski. Prešavši visinski lanac Taura, širi se duboki tjesnac u divnu dolinu, da bi se iza toga opet suzio i popeo do visine prijelaza Bulgar Daga (3560 m), jednog golemog masiva od vapnenca.

Jahaču su bila potrebna četiri dana da prevali ovu cestu dugu 120 kilometara. Mostova ima malo. Ako ih ima, nalaze se u stanju opasnom po život. Tako je bilo onda, tako je danas. Naši su putnici morali preplivati brzace na konju ili bez njega. Pavao je mislio na slične opasnosti kada je kasnije pisao (2 Kor 11,26): „Često sam putovao. Bio sam u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogiblima u pustinji, u gladu i žeđi“. Nigdje ne nalazimo ni najmanji znak da bi Pavao ikada imao sreću da se na putovanjima posluži konjem. Silazak s Taura u pustu i nepreglednu, kraterima okruženu nizinu južne Kapadocije ne bi bio ugodan ni u tom najsretnijem slučaju. Sva se ova ravnica pretvara iza kiša u močvaru. Bez pomoći urođeničkih vođa lako nestaje i čovjek i konj. To je bila prastara zemlja Hetita. (J. Holzner, Pavao)

 

Iza otprilike sedmodnevnog hoda stigli su naši putnici preko Kibistre i Herakleje, gdje su možda već našli kršćane, napokon u Derbu. Luka na način sumarija bilježi kako su Pavao i Sila proputovali Siriju i Ciliciju utvrđujući Crkve (15,41) – o njihovom nastanku nemamo nikakvih pojedinosti jer je Luka znatno zainteresiraniji za osnivanje novih zajednica kako bi prikazao širenje Riječi. Vjerojatno ih je Pavao utemeljio u periodu o kojem govori u Gal 1,21. Ovaj detalj utvrđivanja pažljivom čitatelju daje do znanja da apostolat podrazumijeva ustrajan i temeljit rad – vjerovati nije nastojanje koje bi za kratko vrijeme polučilo trajne efekte nego je stalna borba (14,22; 15,32).

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.