Ovu scenu prenose sva 4 evanđelista i to govori o njezinoj važnosti. U vrijeme slavljenja Pashe Jeruzalem je sa 50.000 znao narasti na 180.000. Za žrtvu pashalne večeri je znalo biti žrtvovano 18.000 janjadi, ali i goveda i drugih životinja. A sve je to trebalo prije kupiti. Trgovcima je posao dobro cvjetao. To su bili mahom krupni trgovci, ondašnja aristokracija, pa i pripadnici velikosvećeničke porodice, članovi stranke saduceja itd.

Isus iako blaga i ponizna srca (Mt 11,29) uzima u ruke bič i čisti Hram. To može iznenaditi samo onog tko ne pozna starozavjetni pojam srdžbe Gospodnje – Gospodin se ondje više puta srdi nego čovjek. Čovjeku se srdžba ubraja u grijeh jer njegova srdžba ne čini pravde Božje. Proizlazi da se jedino Bog može srditi. Zašto? Pa zato što biva iznevjeren, jer mu je stalo do čovjeka koji s jedne strane iznevjerava a s druge tim istim činom srlja u propast. A Bogu nije svejedno; pogađa Ga i iznevjera i čovjekova propast. I bahatost kojom to čini.

Iako možemo dvojiti o opsegu Isusove akcije s bičem, jer se nije pojavila policija i jer mu to nije na sudu ubrojeno u zlodjela vjerojatno se ipak radi o incidentu manjih razmjera, poruka je jasna kao dan: nikakvom trgovanju nema mjesta u Hramu!

Ili bi trebala biti jasna, ali nije. Ima ih koji će reći: hajdete sada vi svećenici protumačite ovo jer se to tiče ponajprije vas!

Piše jedan mladi svećenik, a to bi uvjeren sam potpisao svaki: želim Crkvu siromašnu, bez zlata, srebra, tekućih računa, raskošnih dotjerivanja, skupih ukrasa. Želim Crkvu koja će podijeliti ono što može dobiti. Nisam ljevičar. Mladi sam sluga Gospodnji koji bi Ga želio osjetiti izbliza i da Ga osjete bližim toliki nesretnici u svijetu, bolesni ne samo od neimaštine nego od nepovjerenja, samoće i tuge.

Kolika bi se srca vratila Bogu potaknuti primjerom Crkve koja je siromašna. Može se sv. Misa odslužiti bez zlata i srebra. Časti li se njima doista Boga? Naše siromaštvo, totalno, apsolutno častilo bi Ga još više.

Živim u jednoj župi 4 godine i ne osjećam se pastir duša. Osjećam se namještenikom, kotačićem u mehanizmu; baratam registrima i kartotekama, organiziram svadbene ceremonije, diskutiram sa zaručnicima o cvjetnim aranžmanima i o njihovoj cijeni.

Nisam buntovnik. Siromašan sam i povučen svećenik koji tolike večeri proplače poput dječaka jer mu se čini da je sve oko njega lažno i pogrešno. Ako o tome govorim sa drugim svećenicima, odgovaraju mi, netko sa tugom, netko sa ironijom, da neću biti taj koji će promijeniti ljude i svijet.

Ipak, svijet se mijenja. I čišćenje Hrama polako, sasvim polako napreduje. Velik zamah mu je dao Koncil liturgijskim promjenama. “Određeni oblici prestiža, određene titule i počasti, dekor, način življenja i odijevanja, određeni rječnik, apstraktan i pompozan, predstavljaju upravo ono što vodi u izolaciju” (Y. Congar).

Još je radikalniji Gauthier: “Sve to blještavilo je predmetom podsmijeha sa strane radnika i nekršćana dok gledaju crkvene ceremonije na televiziji. Ozbiljno povijesno istraživanje pokazuje da sav taj nakit u biti nema nikakvu religioznu vrijednost. To su davni svjetovni utjecaji koji sakralizirani tijekom stoljeća”.

Polako raste svijest da se ruke koje dodiruju svete tajne ne trebaju prljati novcem. Hram ili je kuća molitve ili postane špilja razbojnička.

No, to nije o trgovini sve. Hram će biti očišćen ne samo kad utihne zveket novca, nego kad iz njega nestane u potpunosti trgovačkog duha, a on ne živi samo u trgovcima koji stoje za tezgom. Trgovci su i oni koji kupuju!

Trgovina je doći u crkvu da bi se sklopilo ili potvrdilo već “sklopljeni posao o svojem budućem životu”. Prava je trgovina tražiti od Boga: daj mi kakav kutak raja a ja ću tebi plaćati nedjeljnom misom i ponekom molitvom. Može? Dogovoreno!

Trgovanje je pojaviti se pred Bogom samo onda kad dođe voda do grla da nas izbavi, iako se dok sve ide dobro uopće i ne dostojim primijetiti da bi i On imao kakav zahtjev na mene. Čim zagusti, sviram na uzbunu i jao Njemu ako odmah ne skoči u pomoć. Onda ću Ga optužiti da Ga nema ili je bezosjećajan. Umjesto da mi budemo na raspolaganju Bogu, On bi trebao biti nama čim pritisnemo puce.

U trgovinu su uključeni i sveci. Podijelili smo im resore, svaki je za nešto zadužen. I kad zatreba, dođeš, ubaciš molitvicu + novčić i čekaš. I mora biti! Plaćamo svijećom, trodnevnicom il čak devetnicom (ako nije funkcioniralo od prve), zavjetom, nošenjem slike u novčaniku… I tako nam sveci trebaju biti na raspolaganju kad ih zatrebamo. Po našoj volji i želji!

Čišćenje Hrama će biti dovršeno kad u potpunosti nestane ovog mentaliteta koji u religiji gleda korist, koji nas drži skučenima i škrtima, koji od nas pravi trgovce pod sjenom Hrama. A njih Isus, u drugim evanđeljima, naziva razbojnici.

Nakon što istjera trgovce, u Hram će ući (kod Mt) siromasi koji su do tada bili vani. Oni su znak da je prestalo trgovanje. A mi? Treba reći istinu: u Crkvi smo samo zato što nas se tolerira! Tko onda smije ući sa siromasima? Smije samo onaj tko zna biti vani. Onaj tko se zna vani vladati kao kršćanin žive vjere. Samo onaj tko iz Crkve sa sobom iznosi Boga, samo on ima pravo prijeći prag i ući u Crkvu.

Samo onaj tko vani diže glas za pravdu, za slobodu, za čovjeka i njegovo dostojanstvo i osnovna prava – samo taj smije ući u Hram i izreći molitvu jer tada njegova molitva neće biti trgovina!

Ako vani ne nosimo Njega, ne činimo Njegova djela i u Hramu ne molimo da to mognemo uvijek bolje, kako ćemo biti sigurni da i sami nismo trgovci jer dolazimo po ono što nama treba, kao u supermarket?

Gospodine Isuse, čisti svoj Hram a počni od nas da bismo smjeli dostojno prijeći Tvoj prag i u njemu tražiti ne sebe u svojoj ograničenoj sebičnosti nego Tebe u Tvojoj neizmjernoj dobroti. Amen!