Apostolima će se učiniti (grč edoxe, usp. 15,25.28) – što je tipičan termin za naznačavanje promulgacije normativnih dokumenata neke skupštine ili koncila (F. W. Danker) – potrebnim izabrati one koji će proglasiti odluke u Antiohiji (15,22). Dekret će imati efektivnu snagu tek kad se predstavi u pismenoj formi i proglasi zajednici, u ovom slučaju zainteresiranim crkvama u Antiohiji, Siriji i Ciliciji (15,23). Prvi među opunomoćenicima za proglašenje dekreta su Pavao i Barnaba! Sada, dakle, imamo obrnutu situaciju: na početku Dj 15 Pavao i Barnaba bili su poslani zbog uznemirenosti tj. uzbune (kako stoji u grč. originalu) u antiohijskoj zajednici u Jeruzalem zbog rješavanja problema, a sada ih jeruzalemska zajednica šalje, zajedno se nekim drugima, posebice odabranima, da ponesu pismo s odlukama apostolskog sabora u Antiohiju. Uz Pavla, Barnabu i Tita, u delegaciji su bili još i Juda (15,27.32.34) zvani Barsaba te Sila – muževi vodeći među braćom (15,22).
U pismu upada u oči kontrapozicija između nekih koji su neovlašteno izazvali uznemirenost (15,24) i jednodušnog mišljenja zajednice izraženog na apostolskom saboru, koja sada šalje pismo (15,25). Tako mišljenje koje su do sada zastupali Petar, Pavao, Barnaba i Jakov, biva predstavljeno kao mišljenje cjelokupne zajednice.
Upada u oči da dekret ne završava riječima eventualne osude tj. anatemom nego završava ohrabrenjem (15,29). I ovdje se naglašava suprotnost od početka u Dj 15,1-2 koji je obilježen prepirkom i uznemirenjem.
Ponovno mjesto radnje postaje Antiohija, koja tako čini svojevrsnu inkluziju oko opisa događanja u svezi apostolskog Sabora (15,1-5.30-35). Zajednica pozitivno reagira na primljeno pismo: svi se obradovaše zbog ohrabrenja (15,31). Radost je znak da je i u postupku donošenja i prigodom prihvaćanja dekreta na djelu bio Duh Sveti. Juda i Sila čini se ubrzo potom odlaze iz Antiohije (iako se čini da Sila ipak ostaje, usp. 15,40?), a Pavao i Barnaba ostaju kroz duže vrijeme (imperfekt!) naučavajući i navješćujući zajedno s mnogima drugima riječ Gospodnju (15,35).
Kao centralni element ponovno izranja slobodno naučavanje i naviještanje Riječi koju ne ometaju niti vanjski progoni, niti unutrašnji konflikti.
Domašaj saborskih odluka prema Gal 2,11-14
Iz Gal 2,1-5 saznajemo da je s Pavlom i Barnabom u Jeruzalem uzašao i Tit. Nazvat će ga kasnije pravim sinom po zajedničkoj vjeri (Tit 1,4). Vjerojatno je Pavao poveo ovoga mladića da bude živi dokaz kako je stablo Crkve među poganima već donijelo najplemenitijih plodova. Čini se da su u Jeruzalemu vršili pritisak na Pavla da obreže Tita. U izvještačenoj i gramatički netočnoj rečenici u Gal 2,5 Pavao tvrdi da nije ni za trenutak pristao na zahtjeve protivnika. Mučna konstrukcija rečenice odaje da su bol i uzbuđenje tih časova i nakon dugih godina drhtali u njemu. Drugi su čak uvjereni da je Pavla kod pisanja ove rečenice nadvladao osjećaj poraza i da je zato „zaboravio“ gramatiku.
Da je proces implementiranja saborskog pisma u crkvenim zajednicama bio bolan proces, vidi se iz Gal 2,11-14. Izgleda da apostolski dekret svojim rješenjem nije dovoljno razjasnio novu perspektivu. S vremenom se ispostavilo da je to bilo samo privremeno rješenje. Praktična strana dekreta bila je razvijena na štetu dogmatskog dijela. Nije bilo dostatno istaknuto da otkupljenje dugujemo jedino Kristovoj milosti bez ikakve potrebe za vršenjem odredbi Zakona. Ni društveno pitanje o zajednici stola i načinu života nije bilo savršeno riješeno. Dekret nije odgovarao na pitanje da li se sloboda kršćana od ritualnog zakona odnosi jedino na pokrštene pogane, i da bi Židovi kao i do sada morali snositi svu njegovu težinu?
Odgovori li se jasno na to pitanje, onda prema judaizantima imamo opet dvije klase kršćana: čisti i savršeni koji su vjerni Zakonu, te nečisti i nesavršeni koji ne obdržavaju Zakon. Ma kako pokršteni pogani obdržavali propise Apostolskog sabora, pokršteni Židovi strogoga pravca nisu se smatrali ovlaštenima da slobodno s njima opće i da ih smatraju ravnopravnima. U njihovim očima postojao je ponor između nečistog potomka poganskog naroda i pravoga Abrahamova sina. Taj rasni ponos priječio je sagraditi univerzalnu Crkvu.
Pavla je još više boljelo što je i Barnaba slijedio Petrov primjer, jer je držao da je to u danim okolnostima najbolji izlaz. Pokršteni pogani osjećali su se uvrijeđeni Petrovim vladanjem. Smatrali su da Petar postupa s njima kao s drugorazrednim kršćanima. Pavla je najviše potresla činjenica: ako crkvena stega treba da bude izraz nutarnjeg uvjerenja, onda je Petrovo pretvaranje bacilo sjenu na središnju točku vjere. Došla je u pitanje pobjeda u Jeruzalemu. Za Pavla nije bilo kompromisa u tom pitanju. Znao je da ne smijemo dijeliti vjeru od života. Bila je u opasnosti sama vjera, a time i i shvaćanje čitavog djela otkupljenja.
Zapravo, Pavao i Petar bili su uvjereni o istoj jedinstvenoj istini. Obojica su imali istu nakanu: htjeli su jednostavno izbjeći da se Crkva ne bi raskolila. Međutim, kad se radilo o praktičnom nadvladavanju podjele, nisu bili iste odlučnosti. Stara se sablast opet pojavila i prijetila propašću, što da radi? Petra nije mogao nagovoriti da se vrati načinu života proklamiranom saborskim pismom. Za to je bio previše preplašen. Pavlu je čak prijetila opasnost da uvrijedi i izgubi svoja dva najbolja prijatelja. Ali nikada nije imao obzira prema tijelu i krvi kad je Krist bio u pitanju. Razumije se da je jedino Pavao smio poduzeti nešto slično. Bio je svjestan da izvršuje nalog proslavljenog Krista koji je u svojem zemaljskom životu često morao poduprijeti kolebljivog Petra. (J. Holzner, Pavao)
Sv. Petar i sv. Pavao istog su načelnog mišljenja. Obojica nastoje spasiti jedinstvo Crkve. Petar taktizira da ne odbije judeo-kršćane, Pavao mu prigovara da onda svojim ponašanjem od Crkve odbija kršćane iz poganstva. Pavlov nastup pomaže Petru da prekine s glumom, jer prije dolaska judeokršćana Petar se nije držao Zakona. Zbog Pavlova nastupa Petar je mogao odstupiti od taktiziranja, a da mu judeokršćani ne zamjere i da sami osjete kakvu zabunu unose u Crkvu i kako vrijeđaju kršćane iz poganstva.
Kasnije su judeokršćani stvorili svoju sektu i odijelili se od Crkve. Da li se to moglo spriječiti većom obazrivošću prema njima, dakle postupcima poput Petrovog, teško je reći. Sv. Pavao zauzeo je ekstremno radikalno stanovište i bolje da je on zauzeo taj stav nego Petar, vrhovna glava, princip jedinstva. Stoga držimo da je prejaka tvrdnja dr. Holznera da je Petar svojim držanjem ugrozio dogmu pripisujući Zakonu spasenje. Mislimo da se Petrovo držanje može opravdati brigom za cijelo tijelo Crkve i da nije tek znak neodlučnosti i plašljivosti.
Danas se Crkva nastoji prilagoditi svim narodima i njihovim običajima; ako se Židovi jednom kao cjelina vrate Crkvi, prilagodit će se i njihovim starozavjetnim običajima, tim prije što je Stari zavjet uzvišeniji od svih germanskih, slavenskih, budističkih ili konfucijevskih običaja. Može se postaviti pitanje nije li Crkva previše toga napustila iz SZ-a i tako židove odbijala od sebe više negoli li je to bilo potrebno? (J. Holzner, Pavao)
Pitanje izvora i Lukin način obrade problema
Čini se da više odvojenih događanja, o kojima govori Pavao u Gal, Luka u Dj 15 predstavlja kao jedan jedinstveni događaj. Naime, Lukina građa kojom je otpočeo nastup helenista u 6,1 ovdje u Dj 15 zatvara puni krug: sada njihovi crkveni predstavnici dolaze u Jeruzalem da dobiju priznanje zakonitosti misijskog djelovanja među neobrezanima. Lukin izvještaj o tim događajima obuhvaća isti susret o kojem, kako rekosmo, pripovijeda i Pavao u Gal 2,1-10. Međutim, Luka zbog svog idealizirajućeg gledanja na apostolsku Crkvu pod sigurnim vodstvom Duha (15,28) neće izvijestiti o kasnijem sukobu u Antiohiji nakon jeruzalemskog Sabora (Gal 2,11-14).
Naime, Luka proslijeđuje u dvije faze: nakon što je Petar u svom govoru riješio pitanje obrezanja, koje je prema Pavlovu izvještaju bilo jedina tema rasprave na vijećanju (Gal 2,3), u drugom Jakov svojim govorom „unaprijed rješava“ kontroverziju o zajedništvu kod istog stola krštenih pogana i krštenih Židova (Gal 2,12; usp. Dj 11,3) predlažući četiri uvjeta kao minimum obveza za krštene pogane (Dj 15,20.29) – Pavlov izvještaj u Gal 2 uopće ne spominje taj zaključak apostolskog sabora (Gal 2,6; usp. Strobel, „Das Aposteldekret“, 90) zato što je zaista donesen nakon incidenta s Petrom o kojem govori Gal 2,11-14.
Stoga neki istraživači smatraju da je dekret koji je formulirao Jakov nastao u raspravi o zajedništvu kod stola do koje su apostoli došli ili prije krize u Antiohiji (P. Achtermeier, CBQ 48 [1986] 19-21) ili vjerojatnije nakon nje te kao odgovor na nju (Hengel, Acts, 117; Wilson, Gentiles, 189-191). Okolnost da 4 Jakovljeva uvjeta sada izgledaju kao izvorna jeruzalemska odluka jest plod Lukinog prikaza kojim naglašava gledanje na početak Crkve kao na harmonično djelo Duha Svetoga (Schneider, Apg., 2, 189-190; Weiser, Apg., 368).
Mi smatramo da je Luka ovdje ujedinio različite elemente i momente života prvotne crkvene zajednice u skladu sa raspoloživim materijalom i vlastitim teološkim perspektivama. Ovo uvjerenje zastupaju mnogi egzegete. Iako ovakvo tematsko sjedinjenje zbunjuje naš suvremeni zapadnjački mentalitet, radi se o postupku tipičnom za biblijski mentalitet: pojedina događanja se promatraju kao sudionici u dijalogu – treba ih samo dovoljno približiti da bi progovorili. Za razliku od historiografa koji traži kauzalnu povezanost između događaja, hagiograf grupira događaje prema kriteriju njihovog značenja u širem kontekstu povijesti spasenja, pod nadahnućem Duha Svetog.
Tako čini i Luka u ovom izvještaju. Pavao i Barnaba za njega predstavljaju povijest pristupanja pogana vjeri prema modelu evolucije same Izraelove vjere (značajno je da je ona evoluirala upravo pred očima apostolskog prvaka – prvog poganina obratio je Petar!). Na koncu Dj 15 vidimo da će dvije grupe postići jednodušnost ne zahvaljujući prihvaćanju određene tvrdnje ili nekog kompromisa, nego zahvaljujući osluškivanju drugog i otkrivanju onog što drugi živi tj. što Bog izvodi u njegovu životu i djelovanju. Stoga će se u govoru misionara inzistirati na onome što je učinio Gospodin (14,27; 15,4.12) – započeo je svetu povijest i među poganima! Izneseno svjedočanstvo osluškuju apostoli i starješine sa svom Crkvom (15,22) da bi mogli donijeti potrebne zaključke.
Dvije grupe problema, činilo se, postavljali su nerješive zahtjeve: ako se sili obraćenika iz poganstva na obrezanje, na što se onda svodi vjera u Isusa Spasitelja? Ako, pak, nisu na to obvezani, ne sili li se obrezanike na apostaziju jer će blagovati s neobrezanima – je li to cijena jedinstva? O temi opravdanja i obdržavanja Zakona rješenje je proročkim nastupom osvijetlio u ime apostola Petar, a o održanju jedinstva perspektivu je u ime starješina naznačio Jakov, koji predvodi jeruzalemsku zajednicu. (Ph. Bossuyt – J. Radermakers)