Mk 9,2-10:

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Isus se preobrazio. Njegovi su time bili iznenađeni. A još više su bili iznenađeni kada su shvatili: preobražavanje je i njihov posao! A u te iznenađene, dakako, spadamo i mi. Što znači preobraziti? Kao najjednostavniji odgovor možemo reći: to znači vidjeti ne samo ono što se vidi otprve; dopustiti da nam stvarnost oko nas može pokazati još jedno svoje lice, punu istinu o sebi.

Pogledajmo Abrahama. Svaki čovjek najviše voli svoj život. No, može mu se dogoditi preobraženje – kada dobije dijete, onda počne voljeti to dijete više nego svoj vlastiti život – od sada živi za dijete. Tako je bilo i kod Abrahama. No, kod njega se dogodilo još jedno preobraženje. On i Sara znali su da ne mogu imati dijete. Kada su ga dobili, bilo im je jasno kao dan: Izak je Božji dar. Sve, i svoj život i Izaka, Abraham duguje Bogu. Ako sad Bog traži Izaka sebi, kako može ne dati ga?

Dakle, iako kao čovjek najstvarnijim doživljava svoj vlastiti život jer ga najviše osjeti, važnije mu je dijete koje ne osjeti, ali ga vidi pored sebe i voli više od sebe. No, Abrahamu je još važniji Onaj kojega ne vidi, ali od kojega sve dobiva. Tako kod Abrahama, praoca vjere, vidimo preobraženje: najvažnije nije ono što osjeti (sebe), ono što vidi (sina), nego ono što ne vidi – Bog od kojeg sve dobiva. To je njegov hod k istini tijekom kojega mu se preobražava stvarnost oko njega.

Zapravo, ne preobražava se stvarnost nego se onaj koji gleda preobražava i sad vidi više. Vidjeti više! Onako kako u djetetu više od fotografskog aparata vidi njegova mati; onako kako u jednom poduzeću povezanost tehnike i isprepletenost ljudskih momenata vidi oko plemenitog vlasnika, uvijek dublje od bilo kojega kompjutera.

Isus, znajući sporost svojih učenika pri ulaženju u bit stvari, odlučio im je pomoći. Učinio je da bit koja jest sada mogu i očima promotriti. Tolika je Njegova dobrota i pažnja.

Poput učitelja onoga vremena koji su, kada bi davali posebno važnu pouku, znali povući u osamu one koji su mogli pouku shvatiti (kako bi izbjegli da je slušaju oni koji ne ispravno razumjeti), tako i Isus vodi neke učenike u osamu. Kao što je objava na Sinaju bila udijeljena samo nekolicini (Mojsiju, Aronu, Nadabu i Abihu-u, usp. Izl 24,1), tako i Isus samo nekim učenicima dopušta uvid u onu drugu, uzvišenu dimenziju njegovog identiteta.

Već sam spomen visoke gore u biblijskoj misli rezerviran je za ono uzvišeno: za Božju objavu i susret velikih biblijskih likova s Bogom. Visina na kojoj se čovjek u fizičkom smislu nalazi ne označava toliko mjesto – topos na kojem se primaju informacije kako na nekom video zidu nego duhovnu razinu na koju se uspinje: u tim trenucima čovjekov duh doživljava svoj uspon tj. sjedinjenje s Bogom, ide prema identificiranju s Božjim mislima i osjećajima.

Tako sada Isus nekolicinu svojih učenika podiže iznad razine svakodnevnog gledanja i mišljenja da bi doživjeli nešto novo, ono više. U tom višem ozračju, Lk je eksplicitniji: učenici čuju da se Isus sprema položiti svoj život (Lk 9,31). I ovo pripada višim mislima, to je misao i želja Božja – za njih iznenađujuća i zabrinjavajuća.

No, sad izabiru – umjesto da se bave tom neugodnom mišlju, oni se radije zadržavaju na vidljivom aspektu događaja. Iako ih pojava Mojsije i Ilije te bjelina Isusove odjeće ispunjavaju strahopoštovanjem, ipak zadržavaju ono svoje ljudsko: usprkos svemu doživljenom, pravili bi sjenice!

Naime, za vrijeme Blagdana Sjenica, Izraelci kroz tjedana borave u sjenicama i tako se prisjećaju godina provedenih u pustinji i svih Božjih djela u prošlosti koja je učinio njiima u prilog. Zah 14,16-19 naviješta da će se o Mesijinu dolasku svi narodi Zemlje skupiti oko Jeruzalema i skupa slaviti Blagdan Sjenica. Oslanjajući se na ovo proroštvo, rabini su tumačili da će mesijanska epoha biti trajni Blagdan Sjenica.

Petar je uvjeren: došao je trenutak za podizanje sjenice! Obasjan svjetlošću, ponesen ushitom ne želi izabrati posluh govoru o Isusovu samodarivanju. Nije zato slučajno da na kraju dolazi poziv na posluh Isusovom glasu – jedini On zna put kojim treba ići Mesija. Objavit će im da put u život vodi kroz smrt. Božji život jest jači od smrti, pa i oni koji su ga vrijedni trebaju biti jači od smrti. Gospodin im može u tome pomoći, može im dati i taj dar ako ga žele primiti.

Što to znači biti jači od smrti? Koji je to život jači od smrti? To je život koji ima smisla. Jer život koji ne može biti u jednom trenutku položen zbog smisla kojeg u sebi nosi, takav nije vrijedan življenja. On je zapravo prazna ljuštura, ima samo obličje života a noseća osovina mu je – odlaganje smrti. Tek onaj život koji može sada, odmah biti položen zbog smisla kojeg u sebi nosi, tek on je vrijedan življenja. Jer u sebi nosi nešto više i jače od sebe samog – čak ako i nestaje, opravdao je svoje postojanje – ON JE BIO ŽIV! Zato što u sebi ima nešto više i jače od smrti, bez obzira na dužinu opravdao je postojanje. To je početak vječnog života. Takav život Isus je potvrdio tijekom kušnji u pustinji a takav život sad predlaže i svojim učenicima.

Upravo na njima vidimo kako boravak na visini, u oblaku kontemplacije još uvijek nije garancija njegovim učenicima da će izvršiti pravi izbor, da će izabrati pravi život.

Gledana u kontekstu korizmenog hoda, ova sličica je poziv na život u njegovu najčistijem obliku. Ona nas opominje da trebamo uzlaziti na visine Božje, ali i da to što smo se tamo uspeli nije garancija kako po silasku nećemo pobjeći od života.

A trebam dopustiti da vidim novim ne samo svijet oko sebe, nego prihvatiti i sebe novim u tom novom svijetu. Reći DA toj novoj viziji – svom preobraženju.

Dokle? Sve dok u jednom djeliću ne budem ugledao cjelinu. Dok mi jedna obična čaša hladne vode ne otvori pogled u Kraljevstvo Božje. Jer ona zbilja može otvoriti Kraljevstvo onom tko dovoljno duboko vidi.

Onaj tko u čaši hladne vode pruženoj s ljubavlju ne vidi sve ono što ona jest, taj neće shvatiti ništa od života. Jer i život je samo čaša čiste vode pružena s ljubavlju.