Nakon njih govori Jakov, sin Alfejev, brat Gospodinov, pisac Jakovljeve poslanice i jeruzalemski biskup (15,13-21). Njegov stav bio je od iznimne važnosti, ne samo zbog toga što je bio čelnik jeruzalemske zajednice, nego zbog neusporedivog ugleda što ga u to vrijeme uživao u židovstvu. J. Holzner drži kako su mnogi njegov stav smatrali presudnim:
sveti je Jakov združio u sebi ljubav prema Isusu, vjernost prema Zakonu i najstroži asketski život. Kosa mu je padala u dugim pramenovima niz tijelo. Nikada se još škare nisu dotakle njegove glave. Nikada nije namazao svoje tijelo uljem. Bio je doživotni nazirej. Jakov se već za života pretvorio u svoj vlastiti mit. Ako je samo polovina istina od svega onoga što nam predaja pripovijeda o njemu, onda si jedva možemo predočiti kakav je sveti strah taj čovjek ulio svim svojim suvremenicima, Židovima i kršćanima, odijelom, načinom života i vladanjem. Nije nosio ni sandala ni vunena odijela. I kako se služio jedino platnenom odjećom, smio je ulaziti u svetište Hrama, što je svjetovnjacima inače bilo strogo zabranjeno. Nije se ženio (1 Kor 9,5 kao da je u protivnosti s ovom predajom), nije jeo mesa, nije pio alkohola, sate i sate molio je klečeći u Hramu. Govorilo se za njega da provodi svoje dane kao Jeremija čineći pokoru za narod da bi od Jeruzalema otklonio kaznu koja mu je prijetila. Zvali su ga »pravednikom« i »zaštitnikom naroda«. Tvrdili su da Jakov treba jedino ruke podići prema nebu, i već se dogodi čudo (…) Jakov je bio vidljivi izraz onog tajanstvenog elementa u vjeri, zadnje i najčišće utjelovljenje starozavjetne pobožnosti prije nego što je zauvijek nestala. Ukratko: Jakov je bio pravi patrijarha Staroga i Novoga zavjeta u istoj osobi. Ni farizeji, ni saduceji nisu se usudili dirati ga. Čak ni Herod Agripa. Kada su svi apostoli napustili grad, on je u njemu ostao. Njemu za ljubav postali su mnogi farizeji kršćanima. Čak i svećenici različitog položaja koji su u prvo vrijeme iza obraćenja obavljali svoju židovsku svećeničku službu.
Za razliku od Petrovog teološkog govora, njegov je govor više praktične naravi, iako baziran na Svetom pismu. Pozivajući se na Petrove argumente koje dodatno potkrepljuje sa citatima iz proroka (Jer 12,15; Am 9,11-12), i on smatra da pogani imaju puno pravo pristupiti Crkvi tj. postati dijelom naroda Božjeg. Polazi od kontinuiteta Božjeg plana spasenja.
Predlaže norme kojih se pogani ipak trebaju držati ako žele pristupiti Crkvi: uzdržavanje od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi (15,20). Ovaj Jakovljev intervent često je nekorektno interpretiran kao kompromisno rješenje kojim se niti jednima niti drugima ne daje potpuno za pravo nego se traži ono što je moguće i održivo. Međutim, Jakov neće predložiti za obraćene pogane niti potpuno niti djelomično obdržavanja Mojsijevog Zakona, nego propise koji proizlaze iz saveza s Noom te iz Zakona one odredbe koje su židovi nametali strancima koji su među njima živjeli (usp. Lev 17 – 18).
Obaveze koje proizlaze iz saveza s Noom indiciraju da pogani imaju svoj vlastiti status – sinovi su Noini i baštinici Saveza s Noom. Na taj način obraćeni pogani su izuzeti od obdržavanja Mojsijevog Zakona i imaju svoje vlastito mjesto u povijesti spasenja i povijesti saveza (što je veoma malo korišteno kao platforma za dijalog s pripadnicima drugih religija!). To omogućuje judeokršćanima da s njima mogu uspostavljati odnose zajedništva.
Kao što je Petar svoj govor temeljio ponajprije na onom što je Bog učinio za pogane u prošlosti, tako i Jakov svoj govor počinje onim što je Bog činio za pogane (15,14-18) i poziva se na Am 9,11-12; potom donosi praktične smjernice za budućnost (15,19-21). U oba elementa svog govora, on se upire na Petrova polazišta.
Podsjećajući na Božja djela u prilog poganima (15,14-18), Jakov kaže kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu (usp. Jer 14,9; Jak 2,7). Pojedini termini u ovoj tvrdnji su veoma pažljivo odabrani. Jakov kaže da je Bog između mnogih nacija (ethnos) uzeo sebi narod (laos) – to je narod koji se ne definira etničkom pripadnošću nego Božjim izabranjem jer pripada Bogu. Njegova veza sa Izraelom, dakle, nije etničke prirode nego u tome što oba pripadaju Gospodinu i to na temelju Božjeg čistog dara milosti. Time i Jakov kreće istom linijom kao i Petar jer smatra da i novoobraćeni pogani čine narod posvećen Gospodinu jednako kao i Izrael – i njih je Bog pohodio svojom milošću. U tu svrhu Jakov navodi Am 9,12 – jedini redak SZ-a u kojem se govori o zazivanju imena Božjeg nad poganima! Dakle, ne radi se o nekom novom narodu u etničkom smislu koji bi trebao istisnuti Izrael kao Izabrani narod, nego o novoj zajednici koja pripada Bogu, okupljenoj na temelju milosti. I Izrael i ovaj novi narod (laos) imaju zajedničku oznaku pripadnost Gospodinu koja se realizira na različite načine.
Nakon što je dao uvid u Božji naum spasenja, Jakov nastavlja zato prosuđujem… (15,19). Sada želi novoobraćenim poganima dati odgovarajuće mjesto koje imaju kao sinovi Noini u recentnom momentu razvoja povijesti spasenja. Već u Dj 10 – 11 u Petrovoj viziji imamo određeno približavanje čistih i nečistih životinja (11,6). Jakov za novoobraćene pogane predlaže obdržavanje tzv. Noinih zapovijedi koje za židove predstavljaju jedan vid prirodnog zakona kojeg se pridržavala svaka časna osoba na starom Bliskom istoku. Njih su napose imali obdržavati pripadnici drugih nacija i religija koji su obitavali na teritoriji Izraela. Njih trebaju obdržavati novopridošli kršćani poganskog podrijetla, ne kao nekakav dodatni zakon nego kao element zajedništva na temelju svoga mjesta u povijesti spasenja i kao gestu zajedništva sa judeokršćanima.
Treba uočiti da je obdržavanje Noinog zakona, koji su Židovi smatrali nekom vrstom naravnog etičkog kodeksa i stoga temeljem društvenog suživota, bilo rezervirano za one koji neće postati dio židovske religiozne zajednice nego će živjeti u državi pored njih. Kršćanstvo, pa i judeokršćani, smatraju da je dovoljno njegovo obdržavanje da bi netko mogao postati član Crkve. Ovdje vidimo originalni originalni univerzalistički iskorak Crkve: ono što je Židovima validno samo u naravno-etičkom (ali ne i religioznom) smislu, bit će dovoljno za početak kršćanskog života!
Ovime se u Dj 15 definira univerzalistički karakter kršćanske religije jer su istaknute dodirne točke između židova i pogana na temelju kojih mogu graditi zajedništvo. Danas ovaj tekst nema više ondašnju funkciju jer je sasvim razumljiv način pristupa Crkvi, međutim on još uvijek ostaje izraz evanđeoske univerzalnosti utemeljene na Pismu i kao takav pruža mogućnost za daljnji dijalog kršćana kao sinova Noinih sa Židovima ukoliko su i oni sinovi Noini.
Sabor prema Gal 2,1-10
Za razliku od ovog Lukinog izvještaja, Pavao u Gal 2,1-10 objašnjava uzlazak u Jeruzalem kao privatnu posjetu nositeljima vrhovnog autoriteta na poticaj objave – uziđoh po objavi (Gal 2,2). Naglašava da nije popuštao onima koji su drugačije mislili – lažnoj braći (Gal 2,5) i da mu apostolski uglednici ništa nisu pridometnuli nego da su samo potvrdili podjelu tko će kome ići propovijedati (2,6-8). Ne samo da sam nigdje ne spominje postojanje odredbi jeruzalemskog Sabora, nego čak radi suprotno kad je u pitanju npr. meso žrtvotvano idolima (1 Kor 8,7b-13). Štoviše, govorit će o svom sukobu s Petrom koji se ponašao prema dvostrukom mjerilu (Gal 2,11-14), što se događalo poslije Sabora.
Otkud razlike? Vjerojatno da i Pavao i Luka iz određenih razloga ponešto retuširaju svoje iskaz zbog apologetskih ili ideoloških razloga: Pavao da bi naglasio svoju autonomiju i apostolski dignitet kojemu ne trebaju ljudske potvrde jer je poslanje primio direktno od samog Krista, a Luka jer želi oslikati crkvu koja harmonično ide naprijed pod vodstvom Duha. Iako pisac Djela nema običaj tajiti pojedina razilaženja (kao npr. između Pavla i Barnabe s jedne te Ivana Marka s druge strane u 13,13, te poslije između Pavla i Barnabe u 15,36-41), ipak želi u prvi plan staviti duboko suglasje o temeljnim pitanjima.
Luka u svakom slučaju želi naglasiti i prestiž Pavla i Barnabe, ali i ulogu pojedinih crkvenih institucija koje također vodi Duh. Prema njemu, povijesna prekretnica kad se radi o statusu obraćenika iz poganstva biva ovjerovljena u apostolskom sjedištu, jeruzalemskoj Crkvi matici koja ima autoritet nad svim ostalim crkvenim zajednicama. Pavao i Barnaba izlaze kao moralni pobjednici iz ove teološke polemike jer ih se u završnom dokumentu naziva ljubljenim Barnabom i Pavlom, ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista (Dj 15,25-26), dok se za predstavnike suprotnog mišljenja kaže da su bez apostolskog naloga podigli pometnju i uznemirenost (15,24).
Time Djela apostolska nedvojbeno dokazuju da apostoli u Jeruzalemu nisu zauzeli partikularističko ili uskogrudno stanovište. Starozavjetna vjera proroka nije bila uskogrudna nacionalistička vjera niti je Isus propovijedao takvu vjeru, nego je naložio svojim apostolima da propovijedaju Radosnu vijest svemu svijetu. Zato bi bilo pogrešno misliti da je prva Crkva u Jeruzalemu gledala jedino uske granice židovstva. Već je silazak Duha Svetoga bio shvaćen kao događaj koji će prema proroku Joelu imati golemo značenje za sve narode svijeta. Isus je kanio ispuniti obećanja Staroga zavjeta, koja su se odnosila na sve narode (Mt 28,20). (J. Holzner, Pavao)