Povijesni i teološki kontekst

1. Antiohijska crkva – početak polemike (15,1-7)

Pavao i Barnaba nakon povratka s prvoga misijskog putovanja podulje vremena nastavljaju svoje djelo u Crkvi u Antiohiji. Sve teče mirno. Crkva je radosna zbog otvaranja pogana Isusovoj istini. Vjerojatno se radi o 49. g.

Uto neki siđoše iz Judeje i unesu zabunu među braćom: ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti (Dj 15,1). Ti su kršćani iz Judeje bili obraćenici iz farizejske sljedbe. Obično ih nazivamo judeokršćanima, ili još bolje: judaizantima. Oni će kasnije u stopu slijediti Pavla na njegovim daljnjim misijskim putovanjima i ugrožavati njegovo djelo. I nasta prepirka i raspra nemalena, još više, istinita i duboka kriza, koja će još dugo potresati prve crkvene zajednice, kako se vidi iz izvještaja u Poslanici Galaćanima (2,1-10).

2. Uvod u problematiku

Od događaja kojeg je Petar imao u Kornelijevoj kući pa do ovoga, od Antiohije sirijske, preko Antiohije pizidijske pa sve do Listre, prijeđen je dug put. Događaj u Cezareji sa Kornelijem i njegovom obitelji predstavljao je izuzetak u krilu ondašnje Crkve – Kornelije i njegovi bili su mala grupica obraćenih pogana koja je ostala marginalna u odnosu na 99,9%-ni udio judeokršćana. Međutim, nakon prvih obraćenja pogana u Antiohiji (11,20-21) a pogotovo nakon Pavlovog i Barnabinog misijskog putovanja Malom Azijom, situacija je radikalno izmijenjena: sad su Izraelovi sinovi tj. judeokršćani manjina u novonastalim crkvenim zajednicama. Kornelijevo obraćenje u Cezareji judeokršćani su mogli doživjeti i kao kompliment tj. priznanje njihovom milenijskom duhovnom nasljeđu. U Antiohiji i novim zajednicama, naprotiv, obraćenih pogana je sve više. Oni po milosti ulaze u baštinu Izraela, ne obdržavaju Zakon i odjednom su ravnopravni s judeokršćanima koji su odmalena primili religiozno obrazovanje i duhovnu formaciju. Videći da su u manjini i da većina crkvenih zajednica Zakon više ne obdržava, judeokršćani doživljavaju da se Crkva stubokom izmijenila.

3. Judeokršćanski pogled na problem

Iako nisu ni židovi smatrali da samo vršenje Zakona automatski donosi opravdanje nego ono opet ovisi o Bogu, smatrali su da je presudna pripadnost Izraelu:  Izrael je, smatrali su, primio objavu Božju; on je narod Saveza i samo ulaskom u Izrael dobiva se pristup spasenju koje je objavio Bog. A Izraelu se pristupa vršenjem Zakona (Ph. Bossuyt – J. Radermakers).

Stoga su neki koji su sišli iz Judeje tj. iz Jeruzalema u Antiohiji (15,1) tvrdili da vrata vjere kroz koja, prema antiohijskoj crkvi, ulaze pogani treba zatvoriti: u Crkvu mogu ući pogani samo ako prihvate Zakon jer bez njega nema opravdanja, trebaju prihvatiti obrezanje i sve propise o čistim i nečistim jelima, o opsluživanju subote, običaje starih, zabrane dodira s poganima; Pavao i Barnaba su se po njima teško ogriješili pa su stoga Crkva u Antiohiji i crkve koje su apostoli utemeljili po Cipru i u Maloj Aziji u zabludi a pokršteni pogani nisu istiniti kršćani. (C. Tomić, Počeci Crkve – Pavao, apostol naroda)

U Jeruzalemu su živjeli još mnogi svjedoci Isusova života. Znali su da se Spasitelj rodio pod Zakonom. Vidjeli su ga kako obdržava Zakon makar u produhovljenom obliku. Slušali su ga kako govori da nije došao da ukine Zakon, nego da ga ispuni. Za mnoge od ovih Isusovih učenika i svjedoka Njegova života koji su židovi, propisi jela i subote, rastava od poganske nečistoće, simbolizirane i osigurane obredom obrezanja, pripadali su nepropadljivoj baštini otaca. Za njih je kršćanstvo bilo najviši produhovljeni oblik njihovih starih običaja i najljepši „cvijet židovstva“ (Holzner).

Osobita poteškoća bila je u tome što Isus, kada je proglasio svoj univerzalni misijski nalog, nije označio uvjete pod kojima su apostoli trebali primiti pogane u Crkvu. Bliže okolnosti, pod kojima su nalog Spasiteljev trebali izvršiti, bile su posve nepoznate. Nije bilo jasno da li je Božja pouka prilikom Petrova viđenja u Jopi imala općenitu vrijednost ili se odnosila samo na ovaj posve određeni iznimni slučaj. U Jeruzalemu bili su skloniji misliti na iznimku. Ne smijemo previše strogo suditi jeruzalemske kršćane kada vidimo kako su kolebali da prime polukrštene pogane kao ravnopravne članove u svoju sredinu. Htjeli su riješiti taj problem kod svakog pojedinog slučaja i dati se voditi od Božjeg nadahnuća u širenju svetoga Evanđelja, Tako su mislili apostoli u Jeruzalemu. Oni su sami obdržavali Zakon, ali bez pretjerane brige ili nametljivosti, kao što su to bili vidjeli od Isusa. Bili su kod toga potpuno svjesni da naš spas ovisi jedino o Kristu. Još ih se za sada nisu odrekli. Čak je i Petar šutio. Odgodio je rješenje toga pitanja za bolja vremena. (J. Holzner, Pavao)

4. Stajalište Pavla i antiohijske crkve

Pavao sa svoje strane smatra da pravednost i spasenje nisu plod vršenja djela Zakona, već plod i posljedica vjere u Krista, izviru iz vjere (vrata vjere!). To je novi dar samog Boga svemu čovječanstvu, vječni znak Novog saveza koji je Bog sklopio sa svim ljudima, izvor nove duhovnosti i ćudoređa, koji nas vodi do neslućenih visina božanstva. Obrezanje je samo sredstvo, znak koji mora nešto drugo označiti. Već i proroci napadaju obrezanje samo naizvan i traže obrezanje srca (Jer 9,25-26). Ta i Abraham je primio znak obrezanja kao pečat pravednosti (Gal 4,11) po vjeri – to znači prije obrezanja – i tako postao otac svih neobrezanih vjernika (Rim 4).

U Antiohiji nije bilo poteškoća s potpunim prozelitima. Ali, većina vjernika pridolazila je iz redova pogana i poluprozelita. Pristati na židovski zahtjev obrezanja prilikom primanja u Crkvu, značilo bi nijekati univerzalnost Kristovog otkupljenja i pretvoriti sveopću Crkvu u uskogrudnu Sinagogu.

Primiti Židove i prave prozelite kao kršćane u Crkvu, a poluprozelite kao polukršćane, značilo bi stvoriti u Crkvi izvanjski i nutarnji krug, značilo bi stvoriti nove prozelite i prenijeti stari granični zid iz Sinagoge u Crkvu. Kršćanstvo bi se pretvorilo u vjeru neke rase koja bi bila vezana na židovsku krv. Teološki problem: primiti pogane, a izbjegavati s njima zajednicu stola, značilo bi stvoriti kršćanske parije. Problem je bio religiozne, a ujedno i društvene naravi. Pavao ga je smjesta uočio i znao je rješenje. Zato je nepravedan pokušaj nekih da Pavla prikažu agentom židovstva dok je u stvari krčio prostore kršćanske slobode i sveopće Crkve. (J. Holzner, Pavao)

Jedinstvo je ugroženo. Mogu li Židovi sjesti za stol s poganima, ako ovi ne opslužuju propise o čistim i nečistim jelima? Euharistija se slavi po kućama, unutar bratske gozbe. Mogu li biti dvije euharistije, dvije Crkve, dva oblika kršćanstva? (C. Tomić, Počeci Crkve – Pavao, apostol naroda)

Prijetio je raskol Crkve! Težina problema tražila je odluku na najvišoj razini.

Literarni kontekst

Prema J. Beutler, Gli Atti, a gledajući dosadašnji narativni hod pod vidom tematike koja će se raspravljati u Jeruzalemu, evidentno je da je Luka saborsku raspravu već izdaleka pripremao i to izvještajima o Petrovom i Pavlovom misijskom djelovanju:

1) Petrovo misijsko djelovanje (10,1-11,18):

1. a) Kornelijevo krštenje (10),
2. b) detaljni izvještaj u Jeruzalemu (11,1-17)
3. c) ovjerovljenje zajednice (11,18)

2) Antiohija kao polazište misijskog djelovanja Pavla i Barnabe (13,1-14,28):

1. a) propovijedanje poganima u Antiohiji (11,19-26)
2. b) misijsko djelovanje Pavla i Barnabe (13,1-14,26)
3. c) izvještaj u Antiohiji (14,27s).

Tijek jeruzalemskog sabora (15,3-35)

Općenito o Saboru

Ovo je centralni momenat na planu literarne cjeline Dj (C.K. Barrett, Acts) koji će označiti preokret u životu Crkve. Vjerojatno da je to bilo 49.g. Iako je u samom izvještaju Pavlova uloga minimizirana, u pitanju je valorizacija njegovog dosadašnjeg djelovanja te određivanja pravca za budućnost misija.

S obzirom da epizoda s apostolskim saborom i počinje i završava u Antiohiji, ona postaje novim središtem crkvenog života. U Jeruzalem se ide “u goste”. O Jeruzalemu se nije govorilo od Petrovog odlaska (12:17). Gdje god su Pavao i Barnaba prolazili, njihovo svjedočanstvo budilo je veliku radost (15,3) a pozitivno su primljeni i u Jeruzalemu (15,4), gdje ne nedostaje onih koji bi poganima željeli nametnuti obdržavanje Mojsijevog Zakona (15,5).

Iako postoji tendencija smatrati kako je Luka Sabor oblikovao prema modelu Sinedrija (npr. Mišne na Pnz 17,8ss, usp. H.J. Sieben) tj. nekakvog organa za odlučivanje, spomen sudjelovanje mnoštva (15,12) i braće tj. članova zajednice (15,23) saborsku raspravu izvlači iz ekskluzivnog kruga i smješta je u širi kontekst crkvene zajednice (J. Beutler, Gli Atti). Konkretnije domašaje i konture ovakvog načina crkvenog okupljanja i odlučivanja ne možemo pobliže odrediti.

Petrov govor (15,8-12)

Po prvi puta ovdje nalazimo stavljene u opis Petra i Pavla koje Luka želi prikazati suglasnima u bitnim pitanjima.

Luka najprije donosi Petrov govor. On je bitno teološki. Petar se prvo osvrće na nedavnu prošlost i događaje u svezi obraćenja Kornelija i njegovog doma te na argumentaciju koju je tada ponudio crkvenoj zajednici. Na temelju toga izvlači zaključke o Božjem naumu: Gospodin je dao Duha poganima kao i nama (15,8). Tako usporedo sa jeruzalemskim Duhovima Petar stavlja Duhove u Cezareji! Srca pogana bila su pripremljena jer Bog vjerom očisti srca njihova (15,9). Izriče dalekosežne riječi: nikakve razlike nije pravio između nas i njih (15,9a). To je iznimno važno jer ni sami apostoli, kao ni ostali judeokršćani nisu bili kompletni bez dara Duha Svetoga nego su nakon Isusova Uzašašća trebali biti kršteni Duhom (1,5). Taj dar Bog je odlučio dati i poganima nakon što im je srca očistio vjerom! Dakle, i prema Petru vjera su vrata kroz koja spasenju pristupaju pogani! Logičan zaključak koji se nameće nakon ove teološke razrade jest: ako Bog nije pravio razlike između apostola-judeokršćana i pogana, onda je ni oni sami ne trebaju podizati.

Pri koncu u 15,10 Petrov govor poprima proročku konotaciju. On kaže: nūn=sada, dakle… konstrukcija koja se u LXX redovito pojavljuje na prelasku u parenetičke dijelove govora ili u zaključke. U Luka u Dj je koristi da bi označio prelazak na akciju ili na parenezu. Petar sada izriče proročku riječ: Zakon je jaram kojeg ni oci naši a ni mi ne mogosmo nositi (15,10) i zato čemu ga nametati obraćenim poganima? U biti, Petar iznosi isti soteriološki argument kao i Pavao: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni (15,11) = Zakon kao takav nije izvor opravdanja.

Petar time želi reći da, iako je i samim židovima nemoguć za potpuno obdržavanje, za njih je Zakon ipak put spasenja na kojeg ih je postavio sam Gospodin. Zakon je djelo i svjedočanstvo milosti jer ga je jedan sin Izraelov ipak obdržao: Sin Čovječji! Ako su sinovi naroda na obraćenje iz poganstva pozvani drugim putem, to je onda volja Božja, koju je Barnaba već davno upoznao (11,23). Na koncu daje završnu bilancu: po milosti smo spašeni… baš kao i oni (15,11)! Svaki židov, kojemu je bila važnija istina Pisma od osobnog ili nacionalnog ponosa, znao je koliko su ove riječi istinite.

Ovdje je korisno prisjetiti se evanđeoske zgode u kući Šimuna farizeja (Lk 7,36-50). Ona također stavlja naglasak na različitost i komplementarnost dvaju pristupa u milost oproštenja. Bezimena, poput nepreglednog mnoštva naroda, žena grešnica Isusa pronalazi i može dotaći samo u kući židova Šimuna. Nad time se Šimun sablažnjava. Smatra da se njih dvoje beskrajno razlikuju. Isus, naprotiv, ne vidi razlike u njihovu položaju pred Bogom. Zato im priča parabolu o dvojici dužnika – pošto nijedan od njih nije imao odakle vratiti dug, vjerovnik otpušta tj. iskazuje milost obojici.

Bez sumnje, Izrael ima mnogočemu poučiti druge narode o načinu kako Bog vodi povijest, kako živjeti Savez s njim, kako prenositi religiozno iskustvo, kako očuvati religiozni identitet… Međutim, upravo zbog duge tradicije, dugog hoda s Bogom u opasnosti je poput Šimuna smatrati sebe u prednosti pred drugima i zaboraviti da sve je milost. Umjesto da promatra milost samog dara Zakona, postoji opasnost staviti naglasak na svoje napore u obdržavanju, svoju tradiciju, iskustvo i sl. (Ph. Bossuyt – J. Radermakers)

Nakon ovog istupa, Petar se više ne pojavljuje u Dj.

Govor Pavla i Barnabe nije naveden (15,12), ali Luka daje do znanja da se oni posebice pozivaju na znamenja i čudesa koja je Bog po njima učinio među poganima (15,12) – otuda važnost pojedinih pripovjedanih čudesnih događaja na misijskom putovanju (s vračem Elimom, s hromim u Listri i dr.). Prvo se spominje Barnabu jer je on viđeniji u Jeruzalemu od Pavla.