Mk 1,40-45:

₄₀I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” ₄₁Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” ₄₂I odmah nesta s njega gube i očisti se. ₄₃Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi ₄₄riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” ₄₅Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Postoji jedan monstrum koji se zove Sistem. On je sve, a pojedini ljudi su samo njegovi djelići, poput točkića divovskog stroja koji imaju jedinu svrhu služiti funkcioniranju Sistema. On je spreman integrirati sve koji su spremni prihvatiti njegove uvjete. No, odbija one koji se ne uspijevaju prilagoditi. Ustrojen na logici samoočuvanja i konstantnog razvoja, ne može ne uništavati one koji mu se nađu na putu. Tako ekonomski sistem temeljen na proizvodnji i potrošnji sve one koji to ne čine u dovoljnoj mjeri jednostavno gura u stranu, na margine dobara. Socijalni sistem uspostavlja hijerarhiju koja određuje socijalni prestiž. Politički sistem sa vječnim borbama „interesnih struja“ neizbježno traži kompromise i „prilagođavanja“ koja su nerijetku nauštrb dostojanstva, slobode pa i samog čovjekovog dobra. Već samo postojanje slobodnog, samosvjesnog i beskompromisnog borca za dobro Sistemu je uvijek pomalo sumnjivo, pa se ponajčešće nađe na nišanu neke od „interesnih struja“ koje daju ton i takt Sistemu i nerijetko završava na margini.

Tako se rađa beskrajna povorka onih koji su, kao gubavac u evanđelju, prisiljeni živjeti na marginama društva; ljudi koji su i sami postali okrajci, strašila integriranima… Sistem ne mora ubiti fizički kad god to može socijalno ili moralno. Na ovo se nadovezuju one male marginalizacije kad čovjeka njegovi najbliži zbog svojih ambicija znaju gurati u stranu, znaju pregaziti kako u ime visokih ciljeva, tako i poradi nedostatka pažnje te se nikako ne uspijeva uočiti da netko pored nas vene; nemamo svi istu životnu probojnu moć.

Nakon ovih izvanjskih marginalizacija, u onom tko je marginaliziran počinje jedan novi krug – on nakon nekog vremena više ne može prihvatiti ni sam sebe. I tako postaje i u sebi marginaliziran. Stranac u vlastitom životu. Tako se danas osjećaju mnogi ljudi. Fizička izoliranost modernog čovjeka tek je slikom unutarnje izoliranosti – stanuju u izdvojenim naseljima svoga vlastitog straha, svoga samoodbijanja, svoje nesposobnosti vratiti se k sebi i onda među ljude.

I gubavac u ovoj zgodi je izmjerio svoju nevolju i bespomoćnost. I ipak se usuđuje izići iz svoje izolacije, prilazi k Isusu: ako hoćeš možeš me očistiti (1,40). Zna da ne može sam sebe ozdraviti. Ne može sam sebe početi prihvaćati jer mu sve u njemu i oko njega govori da je njegova marginalizacija „neizbježan“ proces, kao nekakva nekroza. Potrebno je iskusiti da postoji netko tko ga prihvaća i to bezuvjetno. Tamo gdje su porušeni svi mostovi do njega kao osobe, do njegovog „ja“ kojemu se više nitko ne obraća i nitko ga ni za što ne treba, potreban je netko tko će pružiti ruku za njegovim „ja“ i vratiti ga u postojanje. Jer „ja“ postoji samo ako naspram sebe ima jedno „ti“. Inače neizbježno tone u ništavilu. Jedno „ti“ koje ga bezuvjetno prihvaća takvim kakav jest. Netko tko od njega ništa ne traži, ništa mu ne predbacuje a sve će mu dati. Tko je to? Gubavac je pravo naslutio – to je Isus!

Isus se ganu: splanhnistheis=potresavši se u utrobi. Isus ne liječi bolesnika samo izvana. Pušta mu da uđe u Njegovu vlastitu nutrinu. Daje mu da Ga rani. Koliko je dirnut tj. ranjen vidi se po tome što sad Isus pruža svoju ruku i dodiruje gubavčevu nečist. Sam dira ono zbog čega svi bježe od ovog marginalca i zbog čega se i on sam sebi gadi. On sada zna da smije sa svim onim što ga unesrećuje i prlja pred Isusa. On, ovakav naružen, unakažen i raz-osobljen smije pred Isusa. Pred nekog tko se ne usteže dirati njegove rane sada smije izići njegovo „ja“ – on, gubavac, sada konačno smije opet postojati! Marginalac je doživio novo stvaranje-novo rođenje jer njegovo „ja“ je izašlo iz ništavila, iz smrti u kojoj je bilo. I on će sada imati itekako o čemu svjedočiti. Drugi su Isusa doživjeli kao liječnika i nisu se puno pitali o njegovu milosrđu, o ljubavi kojom pušta ljudsku bijedu u svoju nutrinu, o tom novom stvaranju tj. „rođenju po Duhu“ (usp. Iv 3,8). Gubavac to nije mogao ne uočiti. I zato on koji je bio na dnu, koji je Isusov zahvat doživio ne samo kao terapiju nego i kao ljubav koja mu daj novi život, on sada ima o čemu svjedočiti! Kako će sad o tome šutjeti kad je njegovo postojanje od sada svjedočanstvo onoga što mu je učinio Isus?

Isusovo ganuće bilo je stvarno a ne prolazni sentiment. Toliko je u sebe pustio ljudsku bijedu, toliko se s njom povezao da se jednostavno svrstao među marginalce: bio je raspet izvan grada (usp. 15,20), marginaliziran od strane religioznog sistema kao hulitelj, od strane političkog kao prevratnik. On sam je postao marginalac! Stoga, Evanđelje je za marginalce! Ono je poruka nade za beznadne, za gladne i žedne, za one koji plaču, za progonjene (usp. Mt 5,2-12). Oni sigurno mogu razumjeti njegovo pravo značenje, njima neće prerasti u demagoški prtljag a ni u demagošku palicu.

Crkva je zajednica Isusovih učenika. Ona bi trebala biti zajednica onih koji su poput ovog gubavca doživjeli Isusov dodir i od sada drugačije žive. Oni koji sada taj dodir nose drugome – to znači da u crkvenoj zajednici nema marginalizacije jer u njoj struji Isusov Duh prihvaćanja odbačenih. Tako crkvena zajednica ne samo da postaje Radosna vijest za ljude u svom okruženju, nego postaje početak novog, boljeg svijeta – Kraljevstva Božjeg.