Preživjevši kamenovanje, Pavao ustaje i ulazi u grad kao da se želi pokazati svojim „ubojicama“. Iako ne detaljizira, Luka daje nazrijeti da nakon Pavlovog i Barnabinog pohoda Listri iza njih u gradu ostaju učenici (14,20) – djelovanje nije bilo bez ploda! Tako je Evanđelje prodrlo u područje Galacije.

Ovdje u Listri Pavao je upoznao tročlanu obitelj: baka Loida, njezina kćerka Eunika čiji je poganski muž umro, i sin joj Timotej. Bio je to pobožan mladić (2 Tim 1,4), ponešto plah (2 Tim 1,7). Otac mu je, po svoj prilici, bio rimski ili grčki činovnik a majka i baka živjele su u nadi »utjehe Izraelove«. Odgojile su dijete posve u duhu Svetoga Pisma. U Dj 16,1 Luka Timoteja naziva učenikom, što znači da je već prigodom prvog susreta sa apostolima Timotej prigrlio kršćanstvo. Kasnije će ga Pavao zarediti za svećenika i biskupa (2 Tim 1,6) (J. Holzner, Pavao).

Pavao i Barnaba potom neko vrijeme djeluje u Derbi (14,20a). Osnovali su u ovom tihom provincijskom gradu zajednicu koja se sastojala gotovo isključivo od obraćenih pogana. Timotej je savjesno obavljao službu glasnika pohađajući Antiohiju, Ikonij i Listru, kao što će Pavao kasnije istaći (16,2).

Pavao je, svakako, morao duže vremena ležati. Njegovo je stanje bilo ozbiljno. Tko želi sigurno jamstvo za bolest koju je Pavao spomenuo u Gal 5,14, taj bi ga mogao naći ovdje. Pavlov bolesnički krevet postao je i ovdje od Boga izabranom polaznom točkom za široko zasnovano apostolsko djelovanje. Kao druge tri galatske crkve, tako je i ova rođena u bolovima. I kada su Galaćani kasnije radi judaističkih spletaka bili u opasnosti da izgube vjeru, pisao im je Pavao ove dirljive riječi: „Dječice moja, koju opet s mukom rađam, dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19). Bio je mučan posao voditi te primitivne ljude iz slabih i bijednih počela sujevjerja, iz njihova kulta mjeseca i zvijezda prema slobodi djece Božje. U poslanici Galaćanima progovara stoga Pavlovo predanje i ljubav prema Galaćanima.

Ipak, kasnija tužna sudbina Galatskih crkava ozbiljno je i strahovito upozorenje za kršćanstvo svih vremena. Gdje su danas te divne kršćanske zajednice što ih je Apostol naroda osnovao uz cijenu tako velikih muka? Što je uzrok tragičnoj sudbini mnogobrojnih kršćanskih crkava u Maloj Aziji, Armeniji i sjeveroj Africi? Zastranile su. Nestalo je Isusova duha i duha njegova najvećeg Apostola. Prezreli su opomene svetoga Pavla u Poslanici Galaćanima kao i prijetnje svetoga Ivana u Otkrivenju. A te su prijetnje bile upravljene baš crkvama Male Azije. Vjerski se život izrodio: služba slovu, vanjština bez sadržaja, smicalice i nacionalna ljubomora, to je dijagnoza crkvenog tijela u ovim krajevima (J. Holzner, Pavao).

Povratak iz misije u Antiohiju (14,21-28)

U zaključnom odlomku Luka se nastavlja na već spomenuto djelovanje u Derbi (14,20). Vjerojatno da su apostoli u Derbi ostali nekoliko mjeseci da Pavlu zacijele rane i da učvrste zajednicu. Povratak je išao obrnutim redoslijedom od onog kojim su se odvijale misije. Tijekom povratka apostoli su učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri (14,22; usp. 15,32.41; 18,23) u Listri, Ikoniju, Antiohiji pizidijskoj, Pergi (bez Cipra) prema Antiohiji iz koje su krenuli na misijsko putovanje. U Pergi, koja se ne spominje u nizu evangeliziranih gradova, apostoli naviještaju Riječ tek pri povratku (14,25).

Važan je detalj da su apostoli pri povratku po crkvama postavljali starješine (14,23) – dakle, presudnu ulogu su imali apostoli a ne crkvena zajednica (kao što danas neki zahtijevaju – neka zajednica sebi izabire poglavara).

Vjerojatno da je postavljanje išlo analogno postavljanju Sedmorice u 6,1-6: predstavljanje kandidata, predlaganje od strane nadležnih, molitva i post, polaganje ruku.

Ovdje se po prvi puta spominju starješine izvan jeruzalemske crkvene zajednice, gdje je ta institucija bila uobičajena (11,30; 15,2.4.6.22.23; 16,4; 21,18) po uzoru na organizaciju židovske zajednice. Interesantno je da ih Pavao ne spominje ni u jednoj od svojih poslanica, osim pastoralnih (1 Tim 5,17; Tit 1,5); Jak 5,14 i 1 1 Pt 5,1-5 na njih jasno aludiraju.

Naime, ne poznavajući trostepeni ministerij (episkop, prezbiter, đakon), Luka nastoji sjediniti hebrejski sistem starješinstva sa grčkim koji je poznavao nadglednike i poslužitelje: tako u 20,17 Pavao saziva prezbitere u Miletu a u 20,28 ih naziva nadglednici (episkopi) stada. Ovdje u 14,23 kaže se da su Pavao i Barnaba rukopolaganjem (usp. 6,6; 13,3) postavljali starješine (prezbitere) po crkvama. Luka je, ipak, smatrao da se crkvena zajednica ne može smatrati u potpunosti fundiranom dok nema vlastitu upravu. (J. Beutler)

Poganima su otvorena vrata vjere

U bilanci ove etape Luka ističe zadovoljstvo jer su se poganima otvorila vrata vjere (14,27). Ni na koncu izvještaja ne osvrće na teškoće pa ni na mučeništvo koje je Pavao gotovo podnio – kao da sve to nije važno u usporedbi s vratima vjere koja su se otvorila poganima!

U centru Lukinog Evanđelja (Lk 13,22-28), kada se radi o ulasku sinova Izraela u Kraljevstvo, nalazimo paralelan izraz: uska vrata! Isus kaže: borite se da uđete na uska vrata (Lk 13,24). Ova vrata vode u život (usp. Mt 7,13) a simboliziraju vjernost Zakonu i Prorocima (Lk 16,31).

Za ovu vjernost je čovjek nesposoban, kako će uskoro izreći sam Petar na apostolskom Saboru (15,10). No, ono što je nemoguće ljudima, nije nemoguće Bogu (Lk 18,27). U Lk 13 čitamo o hitnosti obraćenja (povodom postradalih u rušenju kule u Siloamu) o Božjem strpljenju (dok 3 godine čeka neplodnu smokvu), o tvrdoći srca koje bi zapriječilo tuđe spasenje (ozdravljenje žene u subotu). Nakon toga Isus govori kako će Kraljevstvo pružiti svoje grane i pticama nebeskim, kao kvasac će prožeti sve što postoji. Time je oslikao poziciju Židova te ih u slijedećoj zgodi poziva da uđu na uska vrata. To je za njih put u Kraljevstvo, a ondje će se, na njima za sada nepoznat način, naći ljudi sa svih strana – s istoka i zapada, sa sjevera i juga – i biti za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Dakle, put je moguć, moguće je i ono što je čovjeku po sebi nemoguće. Ali prvo mora dati sve od sebe.

Upravo Abraham, Jakov i Izak i svi proroci s njima (Lk 13,28) ilustriraju Božju pobjedu nad onim što je čovjeku nemoguće. Međutim, cijena pobjede nad nemogućim jest prolaz kroz smrt Proroka (Lk 13,33; usp. 20,15) i cijelog Izraela-proroka uosobljenog u Sinu Čovječjemu.

U Dj nalazimo paralelu perioda od 3 godine čekanja na neplodnu smokvu (simbol Izraelovih mesijanskih iščekivanja!) te Isusovog oslobađanja kćeri Abrahamovu koju je svezao Sotona (Lk 13,7-16): djelo milosti kojim Bog kroz vrata vjere poziva svoje iz poganskih naroda (14,27; 15,4-12). Dakle, uskim vratima pred kojima se našao Izrael odgovaraju vrata vjere kroz koja su u život pozvani pogani! Međutim, mnogi će Izraelci biti skandalizirani nad ovom paralelnom ponudom dvaju vrata u život, točnije rečeno nad ponudom ovih drugih vrata-vrata vjere poganima. Neće se moći pomiriti s činjenicom da djelo milosti može trasirati drugačiji itinerarij života od uskih vrata pred kojima se oni nalaze. Mnogi će popustiti napasti uspoređivati vrata vjere s vlastitim uskim vratima i onda donositi sud polazeći od ovih posljednjih (usp. kategoričnost u 15,5). Sjetimo se prispodobe u kojoj stariji sin ne prihvaća „prelagano“ vraćanje mlađeg brata u Očev dom (Ph. Bossuyt – J. Radermakers).

No, i vrata vjere podrazumijevaju Kristov prolazak kroz smrt u život;  već ta činjenica govori da se ne radi o jeftinom prolazu. K tome, Kristovoj muci pridružit će se i muke kako apostola, tako i novoosnovanih crkava. Tako će baštinici djela milosti, poradi najrazličitijih okolnosti, samim svojim postojanjem biti suobličeni Kristovom ulasku i prolasku kroz smrt – vratima koja vode u život. Tako će njihova vrata vjere iz sfere apstraktnoga prijeći u vrata života!

Zaključne misli prvog misijskog putovanja

Još jedan pokazatelj kako na proživljene patnje gledaju apostoli jest rečenica koju su upućivali zajednicama na povratku/rastanku: kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje (14,22). To je sasvim u skladu s programatskim navještajem prigodom Pavlova poziva (9,15-16) te s njegovim osobnim viđenjem stvari u poslanicama (1 Sol 3,2-4; 2 Tim 3,12).

Ova spoznaja nije zaključak razočaranog čovjeka, niti racionalizirana spiritualna stategija. Luka je smješta na kraju prvog apostolskog putovanja jer u sebi sintetizira konkretno stanje apostola koji prolazi ono što je prošao njegov Učitelj. Dok je učenicima govorio o uskim vratima (Lk 13,24) kroz koja se ulazi u Kraljevstvo, sam je bio svjestan da Mu je poći u Jeruzalem jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema (Lk 13,33). Isto tako su i apostoli u Jeruzalemu, osuđeni od Sinedrija i bičevani, izišli radujući se što su dostojni pogrde za Ime (Dj 5,41). Pavao će poslije sam u 2 Tim 3,11-12 govoriti o „patnjama koje su me zadesile u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam progonstva podnio! I iz svih me izbavio Gospodin! A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni“ (Ph. Bossuyt – J. Radermakers)!

Počevši slanjem Barnabe i Pavla iz Antiohije u misije gdje ih Duh Sveti izabire za djelo na koje ih poziva (13,2), Luka završava u 14,26 njihovim povratkom u Antiohiju odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. Kao što ih je crkvena zajednica poslala u misije, tako po povratku referiraju zajednici što je Bog po njima učinio.

Dominantan je teološki motiv: to sve po njima činio je – Bog (14,27). Tu nalazimo glavni razlog redimenzioniranju uloge pojedinih apostola.