Naviještanje u Ikoniju (14,1-7)

Ikonij je bio glavni grad rimske provincije Galacije, smješten 125 km jugoistočno od Antiohije pizidijske. U ono doba bio je središte tkalačkoga obrta pa se ondje Pavao vjerojatno lako snašao.

Misionari se, unatoč negativnom nagovještaju (13,46), ipak prvo obraćaju židovima. Bog ih ovjerovljuje znamenjima i čudesima (14,3). Reakcije su konstantno dvojake: jedan dio židova i pogana se obraća, a jedan dio se okomljuje na navjestitelje da bi ih kamenovali (14,5).

Luka ne propušta spomenuti da su se Pavao i Barnaba duže vremena zadržali u Ikoniju pokazujući autentičnu apostolsku smjelost (usp. 2,29; 9,27s; 13,46). Ovdje se po prvi puta spominje da vjeri pristupa mnoštvo Grka tj. pogana (14,1).

Isto tako, značajno je da su ovdje po prvi puta Pavao i Barnaba nazvani apostolima (14,4), vjerojatno u smislu apostolskih delegata jer taj titul kojeg Luka redovito rezervira za Dvanaestoricu.

Sve do I svj. rata u Ikoniju je bilo 60 000 stanovnika a među njima i velik broj armenskih kršćana; za vrijeme tog rata Turci su ih poubijali na najokrutniji način.

Naviještanje u Listri i efekti (14,8-20a)

Ovo je siromašan, djelomično i močvaran kraj. Vjerojatno zato ovdje Židova nije ni bilo. Pomoću rimskih naseobina uveo je Klaudije nešto malo reda i sigurnosti u ovu zloglasnu krajinu. Po okolnim brdima, naročito po sporednim dolinama Kara-Dagha, čija glava ulijeva strah svakom putniku, bila su najotpornija razbojnička gnijezda staroga vijeka. Ciceron se nekada kao prokonzul Cilicije pred Ikonijem borio protiv razbojničkih rulja i napisao 3. kolovoza 51. prije Krista u pismu upravljenom Atiku slijedeće riječi: Stigao sam 31. srpnja u Laodiceju. Počni ovim danom novi kalendar. Odavle ću u logor u Likaoniji. Onda ćemo prema Tauru da prisilimo razbojničkog Möragena na borbu i odluku.

Zračna linija između Ikonija i Listre iznosi doduše 30-40km, ali stvara i današnjem automobilistu mnogo ozbiljnih zapreka. Iz mračnog planinskog masiva diže se golema dvostruka glava »Filip i Tekla«. Ostaci od oko 50-ak crkava i samostana dali su ovom mjestu ime »Tisuću i jedna crkva«, a ujedno su bolnim dokazom da je ovdje nekada cvala jedna od galatskih crkava, koju je vjerojatno osnovao sam sveti Pavao (J. Holzner, Pavao).

Ozdravljenje hromog i početna reakcija mnoštva

O naviještanju u Listri Luka izvještava osebujnim, živim stilom. Počinje sa čudom kao ilustracijom „znamenja i čudesa“ koja su apostoli činili (14,3) prema klasičnoj shemi o ozdravljenjima, a potom se zadržava na nepredvidljivim reakcijama u potpunosti poganske populacije. Naposljetku govori o intervenciji židova koji su došli iz Antiohije i Ikonija.

Uz to, ovi reci, pogotovo radi upadljive literarne podudarnosti, podsjećaju na Petrovo ozdravljenje uzetoga (3,2-8), tim više što je to obojici apostola bilo prvo ozdravljenje. No, ovaj izvještaj prizivlje i Isusova čudesa inzistiranjem na vjeri bolesnika (usp. Lk 5,20).

Važnost ove zgode leži u činjenici da Pavao ozdravlja poganina: i u Isusovim ozdravljenjima i u ozdravljenjima Petra i Pavla pogani doživljavaju Božje zahvate koje je prorok Izaija najavio kao znakove posljednjih vremena (usp. Iz 35,5s).

Umjesto uobičajene reakcije čuđenja i strahopoštovanja prisutnih, tzv. Chorschluß, ovdje se događa nešto neočekivano. Reakcija mnoštva je pretjerana: za razliku od Petrovog čuda koje izaziva zapanjenost (3,10.12) i slavljenje Boga (4,21) te zbunjenost vjerskih vođa (4,14), ovdje narod počinje obožavati apostole i pripremati se da im žrtvuje (14,13)! Do izražaja dolazi prava priroda poganskog naroda kojem je u prirodi tendencija divinizirati sve što ga nadilazi. Sveto, božansko predstavlja neku vrstu prijetnje onom tko nije s njim familijaran: tako se i Listrani žure što prije ispuniti svoju religioznu obavezu.

Likaonci su bili dobrodušan, sujevjeran i primitivan narod. Govorili su neko anatolsko planinsko narječje o kojem su se već Aristotel i Ciceron izrazili prezirno. Samo se po malobrojnim gradovima govorilo i razumjelo grčki. Grci, koji su se ovdje naselili, poveli su sobom svoj mit o Zeusu i Hermu, i helenizirali su domaće likaonske mitološke bajke. Te bajke rado tumače čudnovate prirodne pojave. Tako su, na primjer, pred ulazom u grad stajale dvije prastare lipe kojih su stabla i krošnje međusobno srasle. Grčka mašta, za koju je svako čudnovato drvo ili izvor predstavljao neko božanstvo, tvrdila je smjesta: to su Filemon i Baukida. Jednoć je, prema vjerovanju, otac bogova Zeus došao na zemlju praćen Hermesom, jer ga je zanimalo mišljenje ljudske djece. Svuda su im zatvarali vrata pred nosom. Napokon su umorni putnici stigli do malene kolibe na rubu šume kod Listre u kojoj je stanovao dobri, pobožni pastirski par. Pastiri su primili Zeusa velikom gostoljubivošću. Zato im je Zeus sutradan povjerio tko je i rekao im neka zažele bilo što, i on će im ispuniti želju. Oboje nije imalo druge želje do dugog života, iza kojeg su htjeli umrijeti zajedno istoga dana. Zeus je rado pristao. Čak ih je pretvorio iza zemaljskog života u dva stabla i spleo njihove sudbine u jednu (Ovid. Metam. 8, 611). Listrani su vjerovali toj bajci i zato su posvetili svoj grad Zeusu. Pred vratima grada podigoše mu svetište, u kojem je poganski svećenik obavljao svoju službu. Ova bajka o Zeusu dala je povoda nesporazumu koji je Pavla mogao stajati života (prema J. Holzner, Pavao).

Pavlova intervencija i reakcija

Pavao i Barnaba, pravi židovi, u znak protesta prema nepoštovanju monoteizma, razdriješe haljine (14,14). Na brzinu sklopljen govor je zapravo Pavlov ogledni primjerak obraćanja primitivnim poganima. Slično je i Petar nakon prvog čuda trebao uvjeravati židove da čudo nisu uradili on i Ivan (3,12) nego da je na djelu snaga imena Isusa Krista (3,6). Ipak, za razliku od Petra, Pavao ne govori o Isusu Kristu niti o Pismu, nego općenito o Božjim djelima u prirodi, što je svakako bilo bliže shvaćanju ovih primitivnih pogana. Bog kojeg naviješta Pavao jest Bog koji je blagonaklon prošlim generacijima – to je Bog milosti! Dajući im skladne uvjete života, Bog i njima, sadašnjoj generaciji iskazuje milost – dobročinstva prirodnih darova, hrane i radosti u njihovim srcima (14,17). Prema nalazima C. Breytenbacha („Zeus und der Lebendige Gott“, NTS 39 [1993] 396-413), stanovništvo Likaonije štovalo je božanstvo vremena i vegetacije. Stoga Pavao želi progovoriti o Bogu Stvoritelju koji daje i uređuje godišnja doba i izvor je plodnosti.

Pavao zove slušatelje na obraćenje koje se sastoji od odvajanja od štovanja ispraznih stvari (usp. Jer 2,5; 10,15; 16,19; 51,18) tj. od idolatrije da bi se obratili Bogu Živomu (1 Sol 1,9). Ove riječi odjek su biblijske nauke o odvraćanju od idola (Mudr 13; Rim 1,19-20). Zove ih da otkriju nevidljivog Boga kao tvorca vidljivog svijeta. Neka otkriju Njegovu providnost kojom ljudima daje slobodu, umjesto da budu robovi slijepog podvrgavanja slijepoj „sudbini“. Nek shvate da nije slijepo smjenjivanje godišnjih doba i atmosferskih prilika ono što ih treba radovati, nego da je to Božja dobrota koja svim time upravlja i pred kojom ne trebaju biti u strahu i trepetu kao pred ćudljivom prirodom (Ph. Bossuyt – J. Radermakers).

Sličan će govor uputiti atenjanima na Areopagu (17,22-31) s time što će tamo progovoriti i o Isusovu uskrsnuću; zajedničko u oba govora jest zamjetljiva tolerancija Boga kojeg naviješta poganima, prilagođavajući se njihovim načinima razmišljanja.

I u Listri se javlja žestoko i nasilno protivljenje djelovanju apostola – ovaj puta to su židovi koji dolaze iz Antiohije (oko 160km!! – dakle, nisu žalili truda) i Ikonija (14,19) i podjaruju bijes praznovjernog naroda koji je razočaran što Pavao i Barnaba priznaju da nisu njihova božanstva da ga kamenuju!

Netko će se pitati zašto je Pavao tako nerazborito i žestoko nastupio protiv zablude ovog primitivnog naroda umjesto da iskoristi situaciju za Evanđelje? Pavao se ovdje našao u vrlo teškoj situaciji. Međutim, nije trpio dvoznačnosti. Strahovita nesreća poganstva bila je baš u tome što su Boga snizili na razinu čovjeka a čovjeka digli do visine božanstva. Izbrisali su granicu i beskrajni jaz između Stvoritelja i njegova stvora. To je čovjeka konačno dovelo do toga da je uništio u sebi sve što je ljudsko. Pojave kao Kaligula i Neron žalostan su dokaz za to. Apoteoza rimskih careva bila je onda u punom jeku, ali nigdje nije poprimila takvih razmjera kao upravo ovdje u Maloj Aziji. Osnovno zlo poganstva nije se dalo izliječiti bez snažne i bezobzirne afirmacije Božjeg veličanstva. Poput Isusa, ni Pavao ne poznaje veće dužnosti nego založiti se za čast i slavu Božju da dokaže ponor između ljudskog bića i Boga (J. Holzner, Pavao)

Apostolsko trpljenje i njegov smisao

Ovaj pokušaj kamenovanja gotovo da je uspio. Pavao tako postaje konstantnom žrtvom svog djelovanja. Treba uočiti određeni dramatski crescendo u progonima koje trpi Pavao:

– u Antiohiji pizidijskoj trpio je generalno protivljenje i nespecificiran progon (13,50);

– u Ikoniju navališe da zlostave i kamenuju apostole, ali kad to opaziše prebjegoše u likaonske gradove (14,5-6);

– u Listri Pavao biva doista kamenovan (14,19).

U autobiografskom odlomku 2 Kor 11,25 spominje da je bio kamenovan, vjerojatno misleći na ovaj događaj u Listri. S jedne strane Pavlova apostolska putanja se približava Stjepanovoj, a s druge Luka uspijeva prikazati kako nikakva svjetska sila ne može spriječiti širenje Riječi.

Nema autentičnog navještaja Riječi bez povezanosti sa smrću i uskrsnućem Gospodinovim. Pavao je toga bio svjestan jer bio je svjedokom mučeništva sv. Stjepana (7,58; 8,1); na njegovom licu mogao je vidjeti slavu Sina Čovječjega. I sam je već kod Damaska proživljavao duhovnu smrt u trajanju od 3 dana (9,9) prije nego li je zadobio vid i bio ispunjen Duhom Uskrslog (9,17-19). No, ovo u Listri je nešto drugo: ovdje apostol fizički dodiruje granicu smrti. Snagom milosti Uskrsloga ustat će među svojim učenicima (14,20). Dok je među židovima u Antiohiji pizidijskoj naviještao smrt i uskrsnuće Isusovo snagom svetopisamskih argumenata, ovdje među poganima koji ne poznaju Pisma nego s Bogom komuniciraju direktno preko konkretnog života u prirodi, apostol mora misterij smrti i uskrsnuća manifestirati u svom vlastitom biću – uvijek u tijelu pronosimo umiranje Isusovo da se i život Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,10)! Likaonci, navikli promatrati cikličko obnavljanje života u prirodi sada na Pavlu trebaju susresti na djelu Živoga Boga, i dok diže hromog (14,10) i dok sam biva dignut sa ruba smrti (14,20). On, Pavao, pred njihovim očima postaje živa parabola uskrsnuća (Ph. Bossuyt – J. Radermakers).

Osim ploda u prostodušnim Likaoncima, Apostolovo trpljenje ostavlja tragove i na drugim ljudima. Gospodin uvijek ima svoje putove kako će doći do nečijega srca.

Deset godina ranije Pavao je bio svjedokom kod Stjepanova kamenovanja, a kao nagradu pridobila je Crkva za sebe svoga najhrabrijega borca. A tko je danas svjedok ovoga turobnog prizora? Plah mladić – mladi Timotej. Glavna nagrada Pavlu za njegovo kamenovanje! Bit će mu najvjerniji suradnik i utjeha njegove starosti. Timotej je u ovoj strašnoj noći upoznao što znači biti apostolom, što znači trpjeti za Krista. Dvadeset godina kasnije, kada Timotej već bude bio biskup, podsjetit će ga Pavao u jednom pismu na ove časove: »Sjeti se, o Timoteju, što sam pretrpio u Listri!« Površan promatrač mogao bi reći: čudo na bogalju bilo je bez ikakve koristi, kao u svoje vrijeme i čudo na zagovor sv. Petra u korist hromoga od rođenja pred vratima hrama. Petar je tom prilikom pošao u zatvor, a Pavao na kamenovanje. Ali takav sud, koji bi imao u vidu jedino trenutačni uspjeh, bio bi kratkovidan. Bog postavlja svoje skretnice daleko u budućnost (J. Holzner, Pavao).