Mk 1,21-28:
21I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
23A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” 25Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” 26Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.
27Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.”
28I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.
Isus u pratnji svojih učenika stiže u Kafarnaum, grad na obali Galilejskog jezera. Čini se da će Kafarnaum postati Isusovo novo prebivalište, njegov grad (usp. Mt 9,1). Pošto je bila subota, dolaskom u Kafarnaum Isus i učenici ulaze u sinagogu (1,21); tu se ljudi inače redovito subotom okupljaju na molitvu, čitanja i komentiranje Svetog Pisma. Mk ističe da On odmah kreće u akciju.
Isus je u svom nastupu odražavao neku posebnu vlast, autoritet koja Ga je činila drugačijim od pismoznanaca (1,22), ondašnjih teologa i poznavatelja Zakona, jer oni su se u svom tumačenju uglavnom oslanjali na predaje starih tumača.
Plodove Isusovog nauka nije trebalo dugo čekati, jer se upravo tada u sinagogi nalazio čovjek s Nečistim duhom (1,23). Odmah se javlja i postavlja pitanje: što Ti imaš s nama (1,24)? Bog, koji je izvor svetosti i sebi posvećuje ljude (Lev 11,44), svojom pojavom redovito starozavjetnom čovjeku otkriva njegovu nečistoću, taj beskonačni jaz koji se pruža između njih. Čovjek tada doživljava koliko je Bog nepristupačan, koliko je Drugačiji; to je iskustvo Božje transcendencijei koja uzrokuje zbunjenost, jezu i osjećaj prestanka postojanja, gotovo nestajanja.
Nečisti duhovi su u Evanđeljima sile, aktivne i teško uhvatljive, ali protivne Bogu; oni nisu ljudska bića, ali reagiraju na osobni način, posjeduju posebno znanje.
I kad nečisti duh bude uzviknuo: znam tko si: Svetac Božji, on opet upućuje na istu stvar. Isusov identitet, Njegov odnos s Ocem daje mu snagu i moć pred kojom nečistoća drhti i uzmiče.
Reakcija prisutnih je razumljiva: zaprepašteni su jer Isus nije, kao ostali egzorcisti, upotrijebio rituale ni magične formule. Jedna Njegova i to vlastita riječ bila je dovoljna. Što li je ovo (1,27)? Jedino objašnjenje: približilo se Kraljevstvo Božje!
———-
Sada se pitamo što nama govori ovaj tekst? Iako ne možemo proniknuti i do kraja razumjeti Isusovu moć i Njegovu Riječ s jedne strane, te s druge strane narav opsjednutosti ovog čovjeka, jedno nam je ipak jasno. Isusova riječ ovog čovjeka osposobljava da se digne i počne hodati. Oslobađa ga od kočnica za koje nije ni znao da ima jer prije Isusovog nastupa u sinagogi demon u opsjednutom miruje.
Tijekom Evanđelja, Mk će nastojati pokazati koliko je sporo i zahtjevno osluškivanje Riječi, kako je naporan i postupan hod prema Njezinom punom razumijevanju, ali i koliko ju je lako iskriviti. Put ka poznavanju Isusove osobe i riječi je često zagonetan, rizičan, često obavijen i šutnjom. Mk smatra da se do istinskog poznavanja Krista ne dolazi iz čuđenja nad egzorcizmom ili čudom ozdravljenja, nego sporim hodom slušanja i traženja. A preduvjet je oslobađanje čovjeka za slobodan hod.
Isusova nova nauka (1,27) ima snagu Božjeg djelovanja koje ono što kaže i ostvaruje, kao što svjetlo pobjeđuje tamu (usp. Iv 1,5). Ovo je prvi odlomak Evanđelja koji opisuje borbu koju Isus vodi protiv zla koje je u čovjeku i ona prožimlje cijelo Evanđelje. Tako je borba jedini put iz ropstva u slobodu, iz smrti u život; izlazak iz čovjeka prema Bogu.
Kočnica koju u ovom odlomku oslikava nečisti duh postoji u svakom od nas. Ropstvo iz kojeg treba izići ponajprije za svakog od nas jest čovjekov duh koji najradije želi ostati zatvoren u sebe, u svojoj komociji. Ono je istinska sila koja zarobljava i to unutar čovjeka a očituje se kao ljudska pamet (8,33), egoizam i gospodarenje (10,42), imetak (10,22-25). Ova unutarnja sila izmiče čovjeku i nadilazi njegovu volju, koncentrira se, prelijeva i sve više steže.
A sve počinje kad čujem Božju riječ. Ona može u čovjeku biti djelatna i može ga staviti na put ljubavi i života. No, duh zla u će u čovjeku odmah osjetiti ugrozbu koja mu dolazi od riječi Božje, znat će da je u stanju raskrinkati ga i pobijediti. I zato neće propustiti da prigodom prvog ozbiljnijeg susreta sa Riječju čovjeku sugerira rješenje iz novonastale napetosti: što ti imaš sa mnom, Isuse Nazarećanine (usp. 1,23)?
Toj reakciji neprihvaćanja onda se u pravilu priključuje i čovjekova tromost, sklonost živjeti onako kako sam navikao; tu će se onda nadovezati još i niz privlačnih motiva temeljenih na „osobnim razlozima“: želja pomiriti/“harmonizirati“ ljubav i egoizam, slobodu i ropstvo, Boga i mamonu, služenje i iskorištavanje (usp. 8,31s; 9,32ss; 10,32ss).
To je tegobna putanja riječi Božje u srcu čovjeka s uvijek neizvjesnim završetkom i čestim „odlaganjem“ radikalnih odluka za neki „bolji“ trenutak. Posljedica: naš je život takav kakav jest. Možda smo i svjesni da je to zato što nismo dovoljno Božjeg svjetla primili u sebi. Svjesni smo toga i šutimo. Ali, zato se ne mirimo što oko nas sve ide kako ide. Čudimo se što ne možemo naprijed. Što ne možemo djecu obogatiti sa više dobra. Žao nam je što sve oko nas ostaje isto, ili čak ako je lijepo i za oko ipak nema dušu. Kako god lijepo uredili kuću, opet nešto bitno nedostaje; kako god uljepšali svoj izgled iznutra ostaje neka bitna praznina.
To je zato što ne možemo u isto vrijeme ostati uživati na starom mjestu i osvojiti nešto novo, dublje, bolje. Ne možeš u isto vrijeme i stajati i ići u bolje.
Treba odlučiti…
Ipak, oni odlučni koji odluče ostaviti dobro utabane staze sivila i nezadovoljstva, oni koji krenu sa riječju Božjom, doživljavaju da je čudesna! Čuđenje Isusovih slušatelja (1,22.27) je najprikladnija reakcija na ono što su čuli i vidjeli, na novi život kojeg riječ Božja daje. Svaka crta Evanđelja nosi dah novine jer Bog je Bog živi, uvijek Novi! Nedostatak novine znak je duhovne deformacije. Prava duhovnost uvijek je kontakt s Novim, jer On je onaj koji je uvijek Drugačiji. On je uvijek Novi u našem životu i od našeg mrtvog, u ropstvo potopljenog, čini život živim – On može postati život našeg života.
Svaki dan sve više!
Čak bi se moglo reći: upravo jer nismo zadovoljni Crkvom, jer osjećamo da je velik jaz između onoga što u njoj imamo i što bi trebalo biti kraljevstvo Božje, dokaz je naše okovanosti demonima i demončićima…onima koji miruju tijekom liturgije jer riječ Božju čitamo površno, tako da nas ne uznemiruje… O, kad bismo je čuli kakva jest, sve bi počelo bivati novim…sve…malo po malo…