Na koncu prvog dijela putovanja, u Pergi, Ivan zvani Marko napušta misionare (13,13). Iz Perge pamfilijske otići će u Antiohiju pizidijsku. To je dosta teška ruta (udaljenost između Perge i Antiohije pizidijske jest cca 500 km kroz planinske lance). Tek će na početku drugog misijskog putovanja navesti kako Pavao nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga koji se u Pamfiliji odvojio od njih te nije s njima pošao na djelo (15,38).

Koji su razlozi Markovog odustajanja? Neslaganje sa utvrđenim itinerarijem? Sa usvojenim strategijama? Prvi puta se u Antiohiji odlučilo naviještati i poganima (11,20), međutim ovakvo stajalište će naići na znatan otpor u Jeruzalemu – odakle potječe i Marko – i dovest će do prvog crkvenog koncila (15,1). Možda je bio pod jeruzalemskim utjecajem?

Luka ne navodi pojedinosti kao da ne želi upasti u napast naglašavanja avanturističkih momenata takvog putovanja nego je koncentriran na bit misijskog djelovanja: propovijedanje Evanđelja. Ni teškoće, ni podvizi, ni zanimljivosti – ništa ne može zasjeniti važnost propovijedanja Riječi. Ne želi se zadržavati čak ni na čudnom Markovu odustajanju od daljnjeg misionarenja.

Galacija je bila širok pojam. Najprije je ta riječ označivala jedino Gale ili Kelte. Za Pavlova vremena označavala je pokrajinu Rimskog Carstva u kojoj su stanovala ona keltska plemena koja su prije bila donekle ujedinjena pod krunom galatskog kralja Aminta. Bila su to plemena: Kelta, Frižana, Pizidijevaca, Likaonaca. Govorili su grčki, ali njima je upravljao Rim. Pravih Galaćana bilo je prije svega među veteranima Keltske legije. Naime, da bi se po ovim krajevima mogli djelotvorno suprotstaviti bezbrojnim razbojnicima, carevi August i Klaudije osnovali su naselja rimskih veterana. Antiohija, prvo Pavlovo odredište, većinskim se dijelom sastojala od veterana bivše keltske legije „Alauda“, koju je nekoć Cezar sastavio u Galiji.

Pavao, s porastom autoriteta, ostvaruje svoju staru namjeru prodrijeti u Malu Aziju. Najradije bi smjesta pošao u Efez jer je najviše volio luke i velika prometna središta. Ali na Cipru nije bilo lađe koja bi redovito plovila u Efez, nego samo prema južnoj obali Male Azije, i to prije svega u Ataliju. Nitko nije u ono vrijeme bez osobitoga razloga izabirao izvanredno opasan i dugotrajan put kroz malaričnu Pamfiliju i preko visokog Taura da stigne u zemlju Galaćana. Takve su razloge trgovci nalazili u svojoj želji za dobitkom, vojnici u dužnosti, a vjerovjesnici u – pozivu Božjem! Po ovom vidimo da Pavao nije poznavao riječi »teško« ili »opasno«. (J. Holzner, Pavao)

Marku se vjerojatno nije svidjelo što je Barnaba (njegov stric?) prepustio vodstvo tom strašnome Pavlu koji u svojoj mahnitoj hrabrosti ne strepi ni pred čime i želi kroz ovaj ledeni zid prodrijeti do onih nemogućih barbara. Već je mnogo čuo o razbojnicima Izaurije koji pljačkaju osamljene putnike; još nije bio u stanju shvatiti toga čovjeka, no doći će vrijeme kad će ga razumjeti (usp. Kol 4,10).

Mala Azija bila je mozaik nekada domorodačkih kneževina, plemena, pokrajina, narječja, čudnovatih običaja i sujevjernih kultova. Makar je helenizam bio posvuda raširen, ipak je svaki grad imao svoga vlastitog boga. Ti su bogovi nosili u to vrijeme latinska ili grčka imena, ali nisu mogli zanijekati svoje azijatsko porijeklo. Sve je vrvjelo od svetih mjesta, nastranih misterija i još nastranijih svećenika. Osobita značajka stanovništva Male Azije bio je religiozni osjećaj i velika sklonost prema sujevjerju i primitivnim tajanstvenim kultovima. Kult Mena i Mitre bio je neka univerzalna vje­ra iranskog porijekla. Nestalni Galaćani, doseljeni ovamo s Raj­ne, žrtvovali su njemu za ljubav vlastiti druidski kult. Frigijski kult majke bogova Kibele bio je Galaćanima također bliz jer su i sami imali svojih keltskih majčinskih božanstava. Kao u Tarzu, tako su se i ovdje odigravali orgijastički obredi u rasvijetljenim noćima tijekom kojih su se poganski Antiohijci klanjali suncu, mjesecu i zvijezdama i u zajed­nici s bezbrojnim hramskim hijerodulama predavali ogavnostima pod svetim imenom religije. Pavao aludira na sve to kada piše u Gal 4,8: Ali tada, ne poznavajući Boga, služiste onima koji po naravi nisu bogovi. (J. Holzner, Pavao)

Pavao se u svom misijskom radu držao dvaju proceduralnih načela. Prvo načelo jest da se u izboru pravca kojim ide najčešće drži linije što ju je davno povukla židovska dijaspora. Po rimskom carstvu podigli su helenizirani Židovi čitavu mrežu sinagoga.

Drugo načelo jest izbor mjesta gdje može raditi svoj šatorarski zanat. Time je, doduše, gubio mnogo vremena, ali je s druge strane imao sjajnu priliku da bolje upozna ljude i da sebi sačuva materijalnu neovisnost, premda je inače zastupao evanđeosko načelo da propovjednik Evanđelja treba živjeti od Evanđelja (usp. 1 Kor 9,3-14.). No, ponosan je na to što može reći da ne živi na trošak zajednice (usp. 1 Kor 9,15-18). Ta metoda daje misijskom radu svetoga Pavla neku pravilnost i jednoličnost: ulazi u grad, ide u židovsku četvrt, traži posao, bude po istočnjačkom običaju primljen u poslodavčevu obiteljsku zajednicu, i počinje posao na razboju. Na prvu subotu polazi u sinagogu, predstavlja se kao pismoznanac nakon čega mu označe počasno mjesto. Iza čitanja Svetog pisma dolazi k njemu hazan (crkvenjak) u ime predstojnika sinagoge i moli ga da bi zajednici upravio koju pobudnu riječ.

Drugog puta nije ni bilo. Propovijedati po Rimskom Carstvu neku novu religiju, koja nije htjela biti „prekuhana“ u kotlu državnih religija, bilo je zakonski zabranjeno kao „religio illicita“. Samo je Sinagoga imala osigurano pravo skupljati prozelite. Još desetljećima nisu pogani razlikovali kršćanstvo od židovstva. Radi toga trpjeli su sad kršćani, sad Židovi. (Dj 18,2; 19,33). (J. Holzner, Pavao)

Npr. rimski car Klaudije ni 49.g. još uvijek ne razlikuje židove i judeokršćane u Rimu i zato ne razumije njihove razmirice zbog neslaganja oko Krista. Da bi poštedio grad od njihovih učestalih sukoba, svojim ediktom tjera i jedne i druge iz Rima.

Izvještaj o Pavlovom djelovanju u Antiohiji pizidijskoj (!) (u grčko-rimskom svijetu postojalo je 16 različitih naselja koja su nosila naziv Antiohija!) u potpunosti je pod znakom njegovog prvog misionarskog govora koji je upravljen židovima (usp. 9,20; 13,5) i ogledni je primjerak njegovog propovijedanja u sličnim prilikama.

Uvodni dio govora (13,14-15) podsjeća na Isusov programatski govor u nazaretskoj sinagogi (Lk 4,16-21). Glavnina izlaganja (13,16-41), prema egzegetama, jest Lukina reinterpretacija primitivne kerigme (Dupont).

Elementi kerigme prepoznatljivi u Pavlovom govoru su: 1) uvod koji povezuje govor sa situacijom koja pobuđuje čuđenje ili perpleksnost; 2) pozivanje na Isusovo zemaljsko djelovanje; 3) poseban naglasak na Njegovoj smrti s implicitnom optužbom jeruzalemskim židovima-vjerskim vođama; 4) svečani proglas Njegova uskrsnuća kao Božjeg djela kojemu su apostoli svjedoci; 5) svetopisamsko tumačenje uskrsnuća kao mesijanskog događaja; 6) poziv slušateljima na pokajanje i obraćenje.

Pavlov govor je podijeljen u tri dijela, a svaki počinje apelom na slušatelje: Izraelci (13,16), braćo (13,26.38). Tema govora jest Božje spasenjsko djelovanje (niz intervenata) kroz cijelu povijest Izraela (Izlazak, ulazak u Obećanu zemlju, podizanje sudaca, monarhija, obećanje Spasitelja). Polazi od činjenica poznatih njegovim slušateljima, naglašeno se poistovjećuje s njima (mi, naš, naši…). Kulminira govorom o Isusu kao ispunjenju obećanja: ubijen je zbog neznanja vjerski vođa, ali Bog ga je uskrisio i tako su se u njemu ostvarila obećanja dana Davidu. Argumentira pozivanjem na svete tekstove s kojima su njegovi slušatelji bili familijarni i smatrali su ih normativnima.

Pavlov govor u mnogočemu nalikuje na Stjepanov: sintetično ocrtava povijest izraelskog naroda počinjući s Abrahamom, preko ulaska i izlaska iz Egipta, sve do Davida i Salomona. Ipak, manje je polemičan prema židovima, šuti o Mojsiju (!) da bi naglasak stavio na Davida, Mesijinog preteču. O Zakonu kaže da nije u stanju opravdati čovjeka (13,39) da bi na samom kraju poprimio oštrinu Stjepanovog tona dok govori o opravdanju koje može nastupiti samo vjerom u Isusa Krista a ne preko Mojsijevog Zakona – to će kasnije postati jedna od njegovih najvećih teoloških preokupacija (usp. Rim 1-5; Gal 2-3). Pozivajući ih na obraćenje, Pavao govor završava upozorenjem nagoviještenim u Pismu da bi se spasenje moglo transferirati od židova ka poganima (13,38/39-41).

Efekti Pavlovog govora su relativno široko opisivani (13,42-52). Ponajprije se javlja interes da bi Pavla i Barnabu slušali i slijedeće subote. Tada će se zgrnuti gotovo sav grad (13,44). Međutim, to će izazvati zavist židova (13,45). Nešto slično slično se događalo Petru nakon serije čudesa (5,17). Ovdje, pak, misionari odlučno zauzimaju stav: trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima (13,46).

Ovo je veoma važan povijesni i teološki obrat. Kao obrazloženje, misionari navode Iz 49,6 gdje se Izabranom narodu eksplicira zadatak da pronosi spasenje do nakraj zemlje. To je i Petar na Duhove dao naslutiti govoreći da je Obećanje za židove i za sve one izdaleka (2,39). Izaijine riječi do nakraj zemlje su na ovom mjestu jeka Isusovih iz 1,8: …bit ćete mi svjedoci … sve do kraja zemlje. Izaijine riječi su odjeknule u Lk u Šimunovom proroštvu gdje za Isusa kaže da je On svjetlost na prosvjetljenje naroda (Lk 2,32) i u Isusovoj paraboli o pozivu na gozbu gdje se nagovještava stavljanje po strani prvih uzvanika od onih uzetih s putova (Lk 14,16-24). Ovaj projekt ubuduće će dalje ostvarivati sv. Pavao.

Dakako, ovaj obrat ne znači da su od sada židovi isključeni – i dalje u svakom mjestu Pavao će se prvo obraćati židovima; sve do kraja svoga djelovanja Pavao će ostati na raspolaganju svima (28,30). Ipak, ono što je karakteristično je da pred navještajem Riječi dolazi podjele među slušateljima: pogani se raduju i obraćaju, a židovi manifestiraju neprijateljstvo i počinju s progonom.

Za pogane Luka kaže da su povjerovali oni koji bijahu određeni za život vječni (Dj 13,48). Termin određeni, koji u grč. zapravo znači raspoloživi u smislu unovačeni, postrojeni (u vojsku Kristovu), odaje uvjerenje da je svako obraćenje ipak plod Božjeg dara (usp. 11,18: … i poganima Bog dade obraćenje na život).

Refren o porastu u 13,49 podvlači generalni efekt širenja Riječi Božje: protivljenje i progoni ni u kom slučaju ne ometaju širenje Riječi. Misionari, prognani od strane gradskih prvaka i bogobojaznih žena (!?) stresaju prašinu sa svojih nogu u skladu sa Isusovom poukom (Lk 9,5; 10,11) kao svjedočanstvo protiv onih koji ih ne prihvaćaju.

Židovi su se služili već prokušanom taktikom u svojoj borbi protiv kršćana. Po svojoj sposobnosti i novcu imali su izvrsne veze u utjecajnim krugovima. Bogate Židovke nerijetko su se udavale za grčke i rimske činovnike i tako su došle do poznanstva i prijateljstva među ženama gradskih otaca. Sinagoga je tako preko pobožnih žena pridobila policiju za sebe. Razjasnili su službenicima javnog reda i mira da apostoli pokušavaju uvesti neki tuđinski nedopušteni kult, da smatraju nekog Krista novim kraljem Istoka i da su izdajnici domovine, a da je i sam Krist bio je buntovnik protiv vrhovne državne vlasti. I sada Židovi podignu neku vrstu narodnog ustanka uz pomoć sumnjivih tipova. Gradski oci izjavljuju da ne mogu osigurati javni red i mir ako strance ne prognaju iz grada. Gdje Židovima nije uspjelo za sebe pridobiti upravnu vlast, tu sami izvršuju osudu bičevanja u podzemnim prostorijama sinagoge. Ta metoda borbe javlja se u Apostolovu životu s dosadnom jednoličnošću. (J. Holzner, Pavao)

Na sve to, Crkva se ispunja radošću i Duhom Svetim (13,52). J. Holzner lijepo sažima ondašnju situaciju: Žetva je bila zrela, i sve je bilo pripravljeno da bude spašena za Krista: Rimsko Carstvo sa svojim svjetskim prometom, Grci sa svojim svjetskim jezikom, kulturom i čežnjama za otkupljenjem, Židovstvo koje je po svojoj vjeri u jedinog Boga i etičkom zakonu pridobilo bezbrojne prozelite i tako nesvjesno vršilo službu odgojitelja za Krista. Sinagoga je postala predvorjem kršćanske Crkve!