₁₄A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ₁₅“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”

₁₆I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. ₁₇I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” ₁₈Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

₁₉Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. ₂₀Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Isusovom propovijedanju prethodi Ivanovo uhićenje (1,14). To što je Ivan predan daje i vremensku odrednicu i ton Isusovu javnom djelovanju jer Mk isti izraz kasnije koristi i za Isusa koji svoj život rezimira riječima: Sin čovječji predaje se u ruke ljudima (9,31). Čitatelju se sada pojavljuje opravdano pitanje: ako Isus počinje svoje javno djelovanje pod znakom predanja, što je Kraljevstvo? Već ovdje počinje shvaćati da Kraljevstvo sobom ne donosi trenutni nestanak nepravde i boli sa Zemlje.

Isusove riječi ispunilo se vrijeme evociraju proročki pojam kraja vremena koji se odnosi na jedan određeni trenutak u kojem vrijeme u svojoj ukupnosti dobiva svoje definitivno značenje, u njemu se otkriva prava bit stvari. On se pojavljuje još nekoliko puta u Evanđelju (10,30; 11,13; 13,33) a nastupa pojavom posebne Božje prisutnosti u Isusu Kristu. Ona daje pravi lik ljudskoj povijesti, reinterpretira ljudski prostor i vrijeme, otkriva njihovo novo lice. Zato će Galileja poganska poprimiti do tada neslućeni univerzalistički karakter, dok će s druge strane i Jeruzalem pokazati svoje pravo lice. Taj trenutak omogućuje svakom čovjeku da počne otkrivati svoje novo lice jer sebe počinje promatrati u Božjem svjetlu.

Kraljevstvo Božje jest termin dobro poznat Isusovim slušateljima, a ima dvostruko ishodište. Prva linija je povezana s obećanjima danima Davidu i tiče se vladavine u smislu političke moći. Božja zaštita nad Kraljevstvom izabranog naroda nakon pada južnog Kraljevstva početkom 6. st. pr. Kr. poprima posebno značenje. Rastu očekivanja za ostvarenjem Kraljevstva Božjeg na Sionu, koje se onda treba proteći na cijelu Zemlju.

Druga linija je mnogo dublja i podrazumijeva promjenu svake nepravedne situacije te ispunjenje svih želja, što su obećavali proroci za Dan Gospodnji: pomirenje čovjeka s čovjekom, sa prirodom i s Bogom. Kraljevstvo je stoga vladavina pravde, slobode, mira, istine, ljubavi te posvemašnjeg obilja. Tek to Kraljevstvo će biti po mjeri čovjeka jer će biti Božje Kraljevstvo. Pošto su u njemu sadržana sva iščekivanja Isusovih suvremenika za prevladavanjem bijede, spomen Kraljevstva u njima je zatitrao najdublje strune želja. Isus objavljuje da je ispunjenje očekivanja blizu.

Pošto se navještaj blizine Kraljevstva događa u Galileji, području  kojem je Isus provodio svakodnevni život, proizlazi da svakodnevica postaje mjesto gdje se redovito susreće Boga. Na to napose upućuju posljednji reci Evanđelja, kada učenici u svjetlu uskrsnog iskustva bivaju poslani upravo u Galileju: On ide pred vama u Galileju, ondje ćete ga vidjeti (16,7).

Svakidašnjica je sasvim pristojno mjesto za nastup Kraljevstva. Prvi su učenici u tom smislu vrlo lijepa slika. Petar i Andrija, Jakov i Ivan su se „ufurali“ u svoj zanat. Isus im obećava da će ih učiniti „ribarima ljudi“. I dalje će biti ribari. Bavit će se istim zanatom, ali od sada na drugačiji način, s drugim horizontima. Ako želiš Kraljevstvo, tvoja budućnost ne može biti produženje prošlosti. Susret s Isusom traži ipak jedan pokret prema Njemu, za Njim. Ostaviše mreže – to je pokret kojim se prihvaća Isusova ponuda: ne ovisiti više od prošlosti nego od budućnosti! Treba ostaviti ono što sam bio. Baština Isusovog učenika se ne sastoji od onog što je bio i imao u prošlosti nego od onoga što može postati. Mogućnosti koje su pred njim su nova obećana zemlja, jer Isus se ne bavi restauriranjem prošlosti nego stvara nešto novo. Mnogi ljudi su prerano stari i umorni ne zbog svoje prošlosti, jer je uvijek kao i Isusova četiri bivša ribara mogu ostaviti, nego zbog budućnosti. Iz najrazličitijih razloga njihova je budućnost opustošena, otrcana, razočaravajuća, ubrana prije nego je procvala, konzumirana prije nego je doživljena, unaprijed bez perspektive, rano ubijena.

Isus je svojima omogućio ulaz u budućnost u kojoj će moći pronaći sebe kakvima se nikad prije nisu vidjeli. Koliko god rutinizirani u ribarenju, nisu još imali iskustvo novog zanata ribarenja ljudi. Zato je Isus i mogao-čak morao-izabrati neuke, neakademske građane. Trebao je čovjeka koji je neiskusan i spreman za nova iskustva, a ne iskusnog koji se ne može odvojiti od prošlosti i krenuti u novo. Njemu ne trebaju iskusni u ljudskim mudrostima, jer su one na koncu glupost pred Bogom (usp. 1Kor 1,17-21), nego neiskusni koji će cijelim bićem skočiti u novo iskustvo koje Isus nudi.

Stoga svatko na svom svakidašnjem mjestu može u svoj okoliš dovesti Kraljevstvo: u čamcu, uredu, kuhinji, tvornici, za volanom. Svatko može napustiti staru obalu prošlosti i krenuti na Njegov: hajdete za mnom! Sve može naizgled ostati isto, jer hod, putovanje, avantura počinje i odvija se unutra. Hod za Isusom je hod u sebi samom, napuštanje starog, preokret i otvaranje novog horizonta. Ništa više ne može ostati na starom mjestu. Dug je to hod, često naizgled bez ravnoteže jer se uvijek nešto mijenja. Nikad do konačnog rasporeda stvari. Kako bi čovjek mogao i stići do nečeg stabilnog, nepomičnog kad je Učitelj neprestano u hodi, stalno u njemu izlazi, hodi i zove drugamo? Ono što je sigurno, jedina ravnoteža jest dočekivati i pratiti Ga, stalno se obraćati za Njim. Upravo zato što je On stalno u pokretu, važi ona od Juliena Green-a: dok si u nemiru, budi miran! I obratno: kad se smirimo, trebamo se zabrinuti: bez obzira što nam se čini da smo zadovoljni, Učitelj nam je promaknuo! On stalno izlazi, stalno je u hodu; mi ostajemo u svom danas koje će sutra već biti jučer – postat će naša prošlost. A Učitelj kroči u našu budućnost. Isus, stoga, daje svoj mir samo onima koji su spremni izgubiti svoj vlastiti, koji su spremni radi Njega ostaviti svoj život, tj. prošlost, da bi od Njega primili novi (Mk 8,34-37)-budućnost. Zato se sa Isusom može biti samo neiskusan. To je znak da čovjek zaista od Njega prima novi život.

Naprama onom Isusovom ispunilo se vrijeme i onome što se traži od njegovih učenika, današnji učenici često stoje kao nostalgični pesimisti, skloniji podsjećati se na mitove iz prošlosti nego otvoriti se novom Sutra koje donose prvine Kraljevstva. Posrijedi je često izbjegavanje „igre“, tj izazova kojeg za sobom povlači obraćenje novini Duha. No, za razliku od ostatka svijeta, kršćanin je svakako u „igri“, htio to ili ne. Da li zbog nemara, lijenosti, straha ili tko zna čega drugog, češće se okrećemo prema noći; tražimo izgovore na njezin račun i uporno ne želimo prihvatiti da je prošla. Profinjenom (podsvjesnom?) lukavošću govorimo više o noći da ne bismo zasukali rukave i prionuli poslu koji nam novi dan donosi sa sobom. A kršćanin je ipak, za razliku od ostatka svijeta, informiran da noć poodmače, dan se približi (Rim 13,12)! Tako, izbjegavajući „igru“, već u startu postaje njezinom žrtvom, jer ostaje prikraćen za novinu dana. Obraćenje zato kao svoj obavezni element ima raskid sa fantomima noći-prošlosti i otvaranje novom horizontu kojeg je otvorio dolazak Kraljevstva u Isusu. Biti zahvaćen i okrenuti se Njegovom svjetlu! Neuspjeh, zlo i smrt su pobijeđeni svjetlom uskrsnog jutra i više nemaju zadnju riječ. To je perspektiva Uskrsloga kojoj se treba obratiti. To je zadnja Očeva Riječ našem ljudskom postojanju i ona treba biti svjetiljka nogama našim, svjetlo na našoj stazi!