Uvodna riječ

Dj 13 predstavlja početak nove sekcije, što je naznačeno – osim refrenom u 12,24 – navođenjem grupe službenika koju čine proroci i učitelji (13,1), kao što je na početku prvog dijela (Dj 1 – 5) opisana reintegracija Dvanaestorice supstituiranjem Jude (1,15-26), a na početku drugog dijela opisano ustanovljenje Sedmorice (6,1-6).

Dj 13 – 14 čine jedinstvenu cjelinu: počinju slanjem Barnabe i Pavla iz Antiohije u misije (u 13,2 Duh Sveti ih izabire za djelo na koje ih poziva) a završavaju u 14,26 njihovim povratkom u Antiohiju odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. Ovo putovanje trajalo je vjerojatno 47-48.g.

Sekciju čini:

1) uvod – sa scenom službenog poslanja iz Antiohije (13,1-3);

2) djelovanje na Cipru i sukob sa vračarem Elimom (13,4-13);

3) djelovanje u Antiohiji Pizidijskoj – govor židovima i efekti (13,14-52);

4) djelovanje u Ikoniju i efekti (14,1-7);

5) ozdravljenje uzetoga u Listri i efekti (14,8-20);

6) zaključak – sa opisom povratka u Antiohiju (14,21-28).

Duh izabire Pavla i Barnabu za djelo (13,1-3)

Tekst nam daje sliku strukturirane antiohijske Crkve. Već su spomenuti proroci koji su došli iz Jeruzalema, kao npr. Agab koji je nagovijestio glad (11,27). Pavao i Barnaba su u Antiohiji poučavali narod (11,26), što je služba vlastita apostolima (4,2; 5,21.25.42). Dj 13,1 navodi osobe koje u antiohijskoj crkvi obnašaju proročku i učiteljsku službu. Ruke će na Barnabu i Pavla položiti predstojnik zajednice, što je služba koja odgovara službi biskupa (13,3).

U odnosu na prethodno spominjane grupe na početku prethodne dvije sekcije, ova grupa naznačava tendenciju ka ekspanziji prema sve širim obzorjima: Dvanaestorica su ostali u palestinskom ambijentu, Sedmorica su integrirali u novi Izrael židove grčkog jezika i kulture – i strance prethodno obraćene na židovstvo kao npr. Nikolu iz Antiohije (6,5), Etiopljanina (8,26-40). Proroci i učitelji u Antiohiji, koja postaje pokretač kršćanskih misija, potječu iz različitih krajeva: Barnaba sa Cipra (4,36), Šimun zvani Niger je vjerojatno Afrikanac, Lucije iz Cirene koja je u sjev. Africi, Manahen koji je odrastao sa Herodom Antipom, Pavao iz Tarza u Ciliciji…. Pavao je spomenut kao posljednji jer je vjerojatno bio najmlađi, a Barnaba prvi jer je najstariji i čovjek od autoriteta. Njih izabire Duh Sveti.

Ananijinim polaganjem ruku Pavao je ispunjen Duhom (9,17), a ovo sada bi se moglo smatrati njegovim drugim pozivom (usp. 13,2). Ni ovoga puta nije specificiran sadržaj zadatka nego će se postupno manifestirati. Izvještaj je veoma sintetičan i ograničava se na isticanje vodstva Duha Svetoga. Dj 13,4 ponavlja da Pavla i Barnabu šalje Duh Sveti, bez navođenja načina na koji se Duh manifestira ili duševnog raspoloženja misionara. Nedvojbenim ostaje činjenica da se Duh javlja u kontekstu liturgije, molitve i posta.

Djelovanje na Cipru i sukob sa vračarem Elimom (13,4-12)

Ovdje počinje veličanstvena povijest Pavlovih misijskih putovanja, njegov obrnuti Aleksandrov pohod (H. Weinel) s Istoka do Herkulovih stupova ili do krajnje granice Zapada, kako veli sveti Klement Rimski. Time počinje novo poglavlje u povijesti kršćanskih misija. Do sada se Crkva širila jedino po obalama mora i rijeka. Sada je prodirala kopnom. U starom vijeku plovidba je počinjala obično u proljeće. U Seleuciji, gdje sada neuki Turci spokojno prolaze, vide se još i danas pod površinom vode dva lukobrana što strše daleko u more. Jedan nosi Pavlovo, drugi Barnabino Ime. Od Homerovih vremena nijedna lađa – iako su odavde polazili na put moćni kraljevi čija djela više ne postoje – nije pošla na smioniji zahvat kao lađa sa ova tri siromašna misionara. (J. Holzner, Pavao)

Izvještaj 13,6-12 uokviren je informacijama o destinacijama misionara: prvo su došli u Seleuciju, potom Cipar. Izbor ove rute vjerojatno je uvjetovan činjenicom da Barnaba potječe sa Cipra (4,36) pa je lakše poći od onoga što je poznato.

Pavao se, čini se, podvrgao Barnabinoj odluci da se ide na Cipar koji nije bio križište važnijih trgovačkih putova. Kad on bude vodio misije, ići će u velika prometna središta kako bi se sjeme Evanđelja što lakše raznosilo ondašnjim svijetom. (J. Holzner, Pavao)

Ondje su imali mogućnost smještaja kod kršćana izbjeglih iz Jeruzalema (11,19). Prvo dolaze u Salaminu, a potom u 150-ak km udaljeni Paf na zapadnoj strani otoka. Ako su propovijedali u svih 15-ak važnijih gradova (koliko ih navodi Plinije) barem jednom, onda im je do Pafa trebalo oko 4 mjeseca (po Holzneru). Propovijedaju prije svega u židovskim sinagogama (13,5.14b; 14,1).

U Pafu se događa susret Pavla sa vračarom Elimom, koji zahvaljujući Lukinim narativnim postupcima poprima programatski karakter. Tom zgodom Pavao se sukobljava sa vračarem koji je utjelovljenje demonskog utjecaja, a kao posljedicu toga Luka opisuje obraćenje namjesnika Sergija Pavla, poganina.

Elim je antiteza Pavlu: Pavao je prorok, Elim lažni prorok, Pavao propovijeda vjeru, Elim nastoji udaljiti od vjere, Pavao je pun Duha Svetog a Elim pun podvale – sin đavolski (njegovo pravo ime je Barjesu=Bar Jesus, što na aramejskom znači sin Isusov; međutim, daleko od toga da ima nešto zajedničko sa Isusom, drugo ime Elim – helenizirani arapski izraz mudrac, što znači vrač, otkriva njegovu pravu narav), Pavao je izgubio vid i ubrzo ga u ime Isusovo zadobio a Elim ga rukom Gospodnjom gubi.

Susret s vračarem, koji očituje Pavlovu nadmoć, podsjeća na prvi susret kršćanstva s magijom, onaj Petra i „simoniste“ Šimuna u Samariji (8,14-24); međutim, Šimun se obratio a Elim se opire obraćenju Sergija Pavla. Neposredno ispunjenje Pavlovog proroštva asocira na Petrovo u pogledu kazne Ananiji i Safiri koji su poradi materijalnog probitka htjeli varati zajednicu (5,1-11).

Iako Pavao, kao i Petar (usp. 5,1-11), ostvaruju čudo kojim se kažnjavaju prevaranti, oni samo demonstriraju autentični proročki dar, a Gospodin je onaj koji kažnjava. Za potpunije shvaćanje važnosti ovog događaja, treba uzeti u obzir značenje pojedinih elemenata izvještaja.

Namjesnik Sergije Pavao od početka je prikazan kao pozitivna osoba, inteligentan i visoko naobražen u prirodnim znanostima (tako ga navodi Plinije), otvoren za navještaj Barnabe i Pavla (13,7). Tim više se postavlja pitanje: je li moguće da je Elim bio samozvani mudrac ili se radi o nečemu drugom?

U jednoličnosti ladanjskog života okružio se Sergije, čini se, i nekom vrstom dvora muza, to jest učenjacima, pjesnicima i teozofima među kojima se naročito istakao učeni Židov Barjezus. On nije bio nenaobražen vrač, inače ne bi uspio pridobiti namjesnikovu sklonost, nego naobražen teozof koji je poznavao sve tajne nauke Egipta, Babilona i Perzije. Židovska magija bila je u ono vrijeme veoma cijenjena. Svoju mudrost je baštinila od egipatskih hijerofanata, pa čak i od samog Mojsija. Nećemo potcjenjivati naobrazbu Sergija Pavla ako se sjetimo da je i sam sv. Augustin bio devet dugih godina začaran naukom manihejaca, a Rudolf Steiner i njegova škola mudrosti našla je vjerne sljedbenike čak i u našem prosvijetljenom vremenu.

Bilo je to vrijeme kada su se filozofi pretvorili u sofiste, a sofisti u čarobnjake.  Zrno istočnjačkog okultizma bilo je u otmjenim kućama visoko cijenjeno. Poganstvo se iscrpilo na tri načina: prosvjetiteljstvo je uništilo mitologiju, filozofija se rasplinula u sofistici, a sofistika u magiji. Elim na Sergijevu dvoru predstavlja najjači utjecaj okultnih sila na ljudsku volju i jedan je od glavnih predstavnika sofistike prerasle u magiju što ga je kršćanstvo moralo uništiti (Ramsay); sv. Pavao će se vremenom sve više suočavati sa izdancima orijentalne mistike (Kol, 1 – 2 Tim, Tit). (J. Holzner, Pavao)

Sergije Pavao bit će zanesen Pavlovom intervencijom, kao što je i mnoštvo bilo Isusovom riječju (usp. Lk 4,32), i vjerojatno zbog njezine snage počinje vjerovati (usp. Dj 13,12). Ova epizoda veoma je znakovita za cjelinu Dj a napose za lik i djelovanje sv. Pavla. Luki je važno istaknuti superiornost proročkog dara koji odlikuje apostole u odnosu na magiju da bi ukazao kako su te dvije moći sasvim različite prirode.

Isusova vjera nikad ne bi osvojila kulturni svijet Staroga vijeka da nije dokazala svoju nadmoć nad magičnim kultovima i misterijima – čovjek onoga vremena priznavao je božanskim samo ono što je nosilo pečat popratnih čudesnih događaja (J. Holzner). A tako je sve više i danas. Istu takvu funkciju imat će i epizoda s židovskim egzorcistima u 19,11ss.

Sergije Pavao prvi je poganin kojeg je u Dj obratio Pavao – on anticipira Pavlove misije među poganima. Po prvi puta navještaj Evanđelja ulazi u otmjeno rimsko društvo. Ova zgoda u Lukinoj strategiji označava Pavlovo uvođenje u apostolstvo: Luka ga od sada naziva Pavao (13,9). Ovdje se mijenjaju i odnosi između Pavla i Barnabe: do sada je Luka uvijek spominjao na prvom mjestu Barnabu (11,30; 12,25; 13,2.7) a od sada je Pavao na prvom mjestu (13,13.43.46.49) – to znači da je od sada Pavao onaj koji vodi misije!