Ostaci jedne od antiohijskih ulica

Antiohija će postati drugom maticom mlade Crkve. Razvoj Pracrkve prema sveopćoj Crkvi ide ovim slijedom: Jeruzalem – Antiohija – Rim. I Pavlu će postati drugom domovinom kroz slijedećih dvadeset godina i polaznom točkom za njegove velike pothvate.

Holzner kaže: „Antiohija je bila velegrad s preko 500.000 stanovnika. Po veličini treći grad u Rimskom Carstvu iza Rima i Aleksandrije, bila je metropola Istoka i sjedište carskog poslanika u Siriji. Smještena je u istočnom uglu Sredozemnog mora gdje obala Sirije i Male Azije čine pravokut, otprilike 20 km od ušća rijeke Oronta. Bila je povezana sa svim važnijim mjestima Rimskoga Carstva.

Bila je glavni grad Seleukida, baštinika slave Aleksandra Velikog, i idealno središte za Crkvu među poganima. Što je Tarz, kao ekonomski i sveučilišni centar, bio za pozadinu Male Azije, to je Antiohija bila za Mezopotamiju i Arabiju. Njom je dominirala Ulica kolonada. Zapravo je to bilo šetalište, ukrašeno četveroredom stupova i sastavljeno od tri ulice, središnja za teška vozila, desna i lijeva za pješake, jahače i lagane kočije, šetalište je sjeklo grad od zapada prema istoku u duljini od nekoliko kilometara. Ulica je svršavala na podnožju brijega; vrhunac je brijega bio ukrašen golemim Jupiterovim kipom, koji je dominirao korzom i čitavim gradom. Od otoka u rijeci na sjeveru sjekla je grad prema jugu druga ulica, također ukrašena kolonadom. Tako je čitavim gradom ležao sjajan, orijaški križ koji je podijelio grad u četiri dijela.

Po objema ulicama bila su porazmještena remek-djela grčke umjetnosti, kakva kasnija stoljeća nisu više stvorila. Na sjeveru se Oront dijelio u dva snažna rukava, stvorivši tako onaj veliki otok na kojem se bijelila raskošna kraljevska palača Seleukida. Tu je stolovao carski namjesnik i upravitelj grada, nosilac najviše upravne vlasti za cijeli Istok. Namjesnik je bio okružen čitavim štabom vojnih i civilnih službenika. Na sjevernoj obali Oronta i po obroncima Silpija bile su razasute vile bogataša. Cijeli je grad bio okružen zidinama s 300-400 kula, remek-djelom helenističko-rimskog građevnog umijeća. Na južnoj strani penjao se obrambeni zid preko strmih pećina do najvišeg Silpijeva grebena i tvorio je tako zupčasto krunište velike ljepote.

Pored toga, Antiohija je bila ponosna na svoje vodovodne uređaje, javna i privatna kupališta, vodoskoke, veliku mrežu kanala i cijevnih vodova. Oront i kristalne vode Dafninih slapova nosile su svoj blagoslov u svaku palaču i kolibu. Samo su još Tarz i Damask bili tako bogati vodom. Antiohija je bila istočni Pariz, »Ville de lumière«, zbog svoje poznate rasvjete. Libanije, koji je pisao u čast svom gradu, veli oduševljeno: Navečer zamjenjuju druga svjetlila sunčani sjaj. Dan i noć razlikuju se kod nas jedino po načinu rasvjetljenja. Marljive ruke jedva primjećuju promjenu i rade nesmetano dalje. I tko god ima volju za to, pjeva i pleše čitavu noć, tako da Hefest i Afrodita dijele međusobno noć.“

Hefest, što ga Libanije spominje, bio je zaštitnik bogato razvijene industrije, dok Afroditin kult vjerojatno nije nigdje bio tako raskalašen kao u Antiohiji. Rimski novac kovao se također ovdje. Kada je Isus upitao farizeje: Čija je slika i potpis?, imao je, vjerojatno, u ruci novac kovan u Antiohiji.

Na socijalnoj slici Antiohije bilo je kao po svim velegradovima staroga vijeka mnogo tamnih sjena. Na jednog slobodnog građanina dva roba. J. Holzner opisuje: „sirska mekoputnost, indijsko i egipatsko fakirstvo, i sve mahnite sanje i opsjene Istoka našle su se ovdje na granici dvaju svjetova, pretvorivši taj istočni grad u stjecište svake podložnosti. Kada je Juvenal htio izreći ono najgore o Rimu, onda je kazao: Orontove vode ušle su u Tiber i ostavile ondje svoj talog. Služeći se Libanijem, Pauzanijem, Filostratom, Lukijanom i svetim Ivanom Krizostomom, dao nam je Renan slijedeću (ne)ćudorednu sliku stare Antiohije: u Antiohiji se našao nečuven broj opsjenara, šarlatana, luđaka, glumaca, čarobnjaka, varalica, izopačenih svećenika, plesačica, cirkuskih i kazališnih junaka. Bio je to grad vječnih utrka, gladijatorskih igara, plesova, ophoda i bakanalija. Posvuda ste vidjeli mahnitu raskoš, sve ludorije Istoka, najodurnije praznovjerje, fanatizam orgija. Činilo ti se kao da gledaš san morfiniste ili pijanstvo Sardanapala. Odijeljen od svih stajao je postrance Židov, svojatajući ponosno za sebe pravo da bude mezimac Svevišnjega. Židovska kolonija u Antiohiji bila je dosta brojna i imala je svoga vlastitog etnarha. Vjerski prozelitizam bio je silno razvijen (Jos. Flav., Star. 12,3). Što je god u tom gradu čeznulo za ozbiljnom religioznošću, naročito među ženama, posjećivalo je subotom sinagoge. Sa zidova i stropova sinagoge visjele su bakarne posude i srebrne svjetiljke što ih je Epifan svojevremeno ukrao iz Jeruzalemskog hrama.“

11,19-30:

Prije nego počne govoriti o njegovim putovanjima, Luka prikazuje Pavla u okviru sintetičkog prikaza utemeljenja crkvene zajednice u Antiohiji. Iako se ovdje radi o veoma važnim događajima za povijest ranog kršćanstva a isto tako i za povijest Pavlovog djelovanja, Luka ne ulazi u pojedinosti nego mnoga istaknuta pitanja ostavlja neosvjetljenima. Prije svega, ovdje se misli na presudan zaokret kojeg predstavlja dolazak kršćana u bijegu iz Jeruzalema (još jedna poveznica sa 8,4) u krajeve Fenicije, Cipra i Antiohije (u Siriji), tj. na teritorije koji su izvan područja Palestine.

Činjenica je da, dok je Pavao u Tarzu razmatrao Kristovo otajstvo, Evanđelje se polako ali sigurno širilo kopnom i morem: u Jopi, Cezareji, Cipru, Egiptu sve do Etiopije kamo ga je odnio rizničar etiopske kraljice Kandake (8,26-40)… Širenju kršćanstva u ovoj fazi ponajviše su pridonijeli kršćani koji su prognani iz Jeruzalema, pogotovo helenisti koji bijahu trgovci i obrtnici. Njihovo poznavanje jezika te putovanje kao dio profesionalnih aktivnosti omogućili su dopiranje u nove krajeve i sklapanje novih kontakata. Međutim, oni su se još uvijek obraćali samo svojim sunarodnjacima i pripadnicima židovske vjere. Na primjeru protivljenja kojem je bio izložen Petar nakon Kornelijevog obraćenja (11,1-18) vidimo da većina još nije bila spremna dopustiti da bi Kornelijev slučaj bio prvijenac novog smjera u crkvenom djelovanju a ne samo slučajni izuzetak.

U Antiohiji je je židovska zajednica imala veliki broj prozelita. Oni su se dijelili u dvije velike skupine: potpuni prozeliti (tzv. prozeliti svetišta) su primili obrezanje i u potpunosti vršili Mojsijev Zakon te su postali članovi sinagoge, a poluprozeliti (tzv. bogobojazni) su bili samo u prijateljskim odnosima sa židovskom vjerom te su češće posjećivali službu Božju.

Stoga ne čudi da su i kršćani, ohrabreni šarolikošću i prozelitskim djelovanjem židovske zajednice, ovdje po prvi puta išli propovijedati Grcima (11,20)=poganima. Ovaj iskorak učinila je grupica kršćana s Cipra i iz Cirene i tako započela misije među poganima. To su bili Barnabini zemljaci, vjerojatno Lucije (13,1) i Rufo (usp. Rim 16,13).

„U ovoj tvrđavi kozmopolitske kulture odvojenost između pogana i Židova nije bila tako oštro izražena pa je mogla nastati prva Crkva čiji su vjernici došli kako iz poganstva tako i iz židovstva. Nije bila sputavana Mojsijevim zakonom, i zato je postala drugom kolijevkom kršćanstva. I u najgorem i najpokvarenijem gradu ima plemenitih duhova. Kršćanski helenisti susretali su ih na trgovima, po radnjama, kupalištima i razgovarali s njima. Veselo su pripovijedali začuđenim Sircima i Grcima kakvu su divnu životnu sreću našli u Isusu“ (prema J. Holzner, Pavao).

Kako je komunikacija između Antiohije i Jeruzalema bila veoma živa, vijest o propovijedanju Grcima brzo je doprla do Jeruzalema. Kad je postalo razvidno da je inicijativa polučila uspjeh (11,21), iz Jeruzalema šalju Barnabu koji u tom prepoznaje milost Božju i potiče ih da ustraju uz Gospodina (11,23).

Iako je bio svjestan da prijeporno pitanje o ulozi Zakona još nije teoretski dovoljno razjašnjeno, Barnaba je gledao na bitno. Uvidio je da je ovdje ruka Božja na djelu. Izrazom da je vidio milost Božju Luka želi reći kako je imao dovoljno pokazatelja da ovu stvar ovdje, bez obzira na krucijalne dogmatske nesuglasice, ipak vodi Gospodin; uspio je prepoznati djelovanje Duha Svetoga koje je pripremalo pogane za navještaj Evanđelja. Tako je u počecima Crkve iskustvo i praktična teologija ponekad u presudnim trenucima ima prednost pred dogmatskom jasnoćom. Vidjevši da je volja Božja da pogani pristupaju Crkvi, da ih Gospodin u nju zove, ali i da nisu riješena temeljna teološka pitanja, on se upućuje Pavlu jer pamti njegove nastupe dok je smjelo i vješto raspravljao sa židovima – vjerojatno 40-44.g.

Vodi Pavla u Antiohiju gdje cijelu godinu dana zajedno propovijedaju (11,25). Tako Pavao, zahvaljujući Barnabi, pronalazi svoje mjesto u Crkvi; Barnaba će i dalje imati povjerenja u njega i pomagati ga – on je još jedan član zajednice koji doprinosi Pavlovu uključenju u projekt evangelizacije i ostvarivanju poslanja koje je dobio od Isusa (9,15). To je bila njegova druga usluga što ju je učinio Pavlu. U Antiohiji se po prvi puta učenici prozvaše kršćanima (11,26).

Postepeno će rasti Pavlov ugled u lokalnoj zajednici, a njegov zavidan nivo očitovat će se kad zajednica bude odlučila da upravo Pavao i Barnaba nose pomoć u Jeruzalem (11,30), kojeg je pogodila glad najavljena od proroka Agaba (11,27-28). Eksterna evidencija sugerira da je to bilo 46. g.

Iako se izvještaj ograničava na iznošenje golih činjenica i ne govori o Pavlovom unutarnjem svijetu, spremnost kojom prihvaća predložene djelatnosti te konstantnost kojom ustrajava u njima dovoljno govore.

Luka potom ponovno ispušta iz Pavla da bi kratko spomenuo mučeništvo sv. Jakova, brata Ivanova (12,1-2), nadugačko izvijestio o zatočeništvu i oslobađanju sv. Petra (12,3-17) te o smrti Heroda Agripe I (12,18-23).

Odmah po oslobođenju, Petar je ušao u kuću Marije, majke Ivana nazvanog Marko (12,12) u kojoj se okupljala jeruzalemska zajednica na molitvu. Petar je kasnije, bez ikakve sumnje, napustio Herodovo kraljevstvo i sklonuo se negdje izvan zemlje.

Vjerojatno je boravio među sirskim kršćanima. Vjerojatno poradi toga kasnije je nastala legenda da je Petar već tom zgodom pošao u Rim (Euz. K. G. II, 14).

Uslijed ovih događaja pomaklo se središte Crkve iz Jeruzalema koji sada ostaje samo biskupsko sjedište. Vodstvo prelazi na Antiohiju, a kasnije na Rim. Tako je kraljevo ludovanje – sebi je umišljao čak i to da je bog i zato bio kažnjen naglom smrću (Dj 12,22) – postalo povodom da je započeo razvoj Crkve svjetsko-povijesnog značenja.

U 12,24 nailazimo na kratki refren riječ je Božja rasla i širila se, veoma sličan onom u 6,7, kojim je i započeo drugi dio Dj. U centru drugog dijela (Dj 6-12) jest govor o Pavlovu obraćenju, dok je treći dio posvećen Pavlovom djelovanju među poganima tj. njegovim misijskim putovanjima. Treći refren dolazi u 19,20 pri kraju trećeg dijela.

U 12,25 Luka ponovno svraća pažnju na Barnabu i Pavla, za koje je zadnji puta rekao da su u Jeruzalemu poradi donošenja kolekte (11,30). Odande se vraćaju vodeći sobom Ivana zvanog Marko, koji će ih pratiti na prvom misijskom putovanju (12,24). On predstavlja njihovu vezu sa Crkvom maticom u Jeruzalemu. Prema Kol 4,10, Marko je Barnabin nećak, a kasnije i Petrov učenik (usp. 1 Pt 5,13); tradicija ga poistovjećuje sa autorom drugog Evanđelja.