Mk 1,7-11:

    ₇I propovijedao je:

    “Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. ₈Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” 

₉Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. ₁₀I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, ₁₁a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Onog dana Isus se stavio u točno određenu povorku ljudi; došao je sasvim blizu, postao jedan od grešnika u povorci. Toliko blizu, toliko stopljen s njima. Do neprepoznatljivosti. To Njegovo „stapanje“ ide dotle da za sva vremena ostaje u svakom čovjeku blizak u točno određenom predjelu njegovog bića, u najdubljim sferama našeg BITI GREŠNIK. On upravo tu počinje svoje služenje. Njegovo biti s grešnikom, biti u području smrtnog i smrti jest njegov prvi korak u Evanđelju. Slijedeći njegov korak bit će izlazak iz vode. Ova dva koraka simbolički označavaju pashalno otajstvo, jer je uranjanje u vodu slika smrti, a izranjanje jest izlazak u novi život. Time je na vrlo jezgrovit način naznačen Isusov put: došao je do grešnika, ušao u tamnu stranu čovjekovog postojanja, bio uronjen u smrt i izlazi na novi život, svojom solidarnošću kojom se svezao sa čovjekom izvodi ga van u novi život.

Prvi korak njegovog hoda, to ulaženje u područje ljudskog, srastanje sa čovjekom sigurno je neočekivan; ono je iznenađujući dio misterija Božjeg boravka među nama. I otvara jednu novu perspektivu. Iščekivani Mesija (jer je davno obećani Spasitelj) neočekivano ulazi u vodu i združuje se s grešnicima. No, Njegovo pravo krštenje bit će na Golgoti gdje će umrijeti dajući život za mnoge (10,45), ili možda bolje – mnogima. Njegov silazak u vodu kao znak smrti, popraćen objavom Njegovog sinovstva, ali zasad samo Njemu (Očev govor u 1,11 je u 2. licu jednine), na koncu Isusovog hoda znak postat će stvarnost: cijepanje neba, znak za sada sakriven od pogleda, onda će postati vidljivo u cijepanju Hramske zavjese po njegovoj smrti (15,38), krštenje vodom je zamijenjeno pravim krštenjem mukom, voda kao znak smrti je zamijenjena pravom smrću, ali i proglas Njegovog identiteta je „realiziran“ – istina o Njemu kao o Sinu Božjem postaje stvarnost očita ne samo nebu nego i zemlji jer rimski satnik shvaća: zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji (15,39)! Isto tako i izranjanje iz vode, koje je sada u krštenju tek znak novog života, nakon pravog Isusovog krštenja postat će stvarnost jer ženama koji budu iznenađene stajale u Njegovom grobu bit će objavljena neočekivana vijest: Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje (16,6)!

Riječ Očeva u tebi mi sva milina (1,11) upravljena je Isusu i jasno ga označava ispunjenjem Izaijinih proroštava o Sluzi Jahvinom. Njegov put služenja počeo je poniznim silaskom među grešnike u vodu Jordana a vrhunac će imati poniženjem kad bude umirao smrću koja je bila odmjeravana zločincima. Očit je nesklad između neshvatljive dobrote i plemenitosti kojom Isus ide u susret čovjeku poniženom grijehom i tijeka Njegovog životnog puta koji će biti „okrunjen“ sramotnom smrću. Nesklad je to koji nije rijetko iskustvo čovjeka koji želi činiti dobro i čini mu se da zapravo završava u neshvaćenosti i sramoti. O ovom neskladu, koji može pokolebati i ustrašiti čovjeka nenaviklog na neshvaćenost, osamljenost i osramoćenost, Otac nebeski izriče svoj sud: u tebi mi sva milina (1,11)!

Time je jasno osuđeno čovjekovo robovanje egoizmu i tendenciji za iskorištavanjem drugih. Cijeli sklop društveno-ekonomskih i političkih odnosa u kojima se čovjeka stavlja u podređeni položaj, u kojima ga se eksploatira i čini predmetom obmana i manipulacija – u svakom pa i religioznom smislu – jest Isusovim putem, koji počinje krštenjem i Očevim proglasom odobravanja, jasno i nedvosmisleno osuđen. Svaka institucija i zajednica koja prelazi preko čovjeka radi nekakvih „viših“ interesa i strategija Isusovim krštenjem biva u svojoj hipokriziji razobličena i demontirana: čovjek, konkretni, u svom sivilu, u nemoći pred bijedom i grijehom, baš onaj koji stoji u jordanskoj vodi pun iščekivanja – baš on je najviši Očev interes! Za tog čovjeka On daje Sina (usp. Iv 3,16); taj čovjek je u Njegovim očima vrijedan Onog najmilijeg što ima (1,11).

To što su se nebesa otvorila nad poniznim Slugom Jahvinim nagovještava izmirenje čovjeka s Bogom, predstavlja Isusa temeljem čovjekovog posvemašnjeg oslobođenja. Silazak Duha nad vode Jordana i na Slugu daje naslutiti početak novog stvaranja – obnavljanja lica zemlje (Ps 104,30) – pa i čovjeka u dostojanstvu njegova čovještva. Radosna je vijest za evanđelista da Isusov put od znaka do stvarnosti nije samo Njegov. Sjedinjenje s ljudima ima za učinak to da će ih ponijeti sa sobom, u sebi, tako da kad bude stvarno umirao neće biti sam nego s njim su svi umrli i s njim će svi krenuti u novost života (Rim 6,1-14). Duh koji je označio Njegov hod među ljudima (1,11) od sada je i čovjekov suputnik kada hodi putem Sina Božjega.

———-

Duh Isusov je onaj koji će, one koji mu se daju voditi, izvoditi iz njihovih sigurnosti i stečenih uporišta. Možda zvuči neobično da treba trajno izlaziti iz onoga što je garantirano i stabilno. No, u svjetlu djelovanja Duha Isusova u povijesti spasenja (1,12), to postaje sasvim razumljivo. Duh je sila koja čovjeka izvlači iz njega samoga i iz njegovih struktura jer ona je radikalna kritika čovjeka, stalno stavljanje u pitanje čovjeka i njegova duha te institucija koje gradi. Ništa od onoga što je u povijesti nije apsolutno, ništa definitivno jer napetost prema onome što će biti konačna i posljednja stvarnost čini sve ostalo provizornim i relativnim. Taj korak neizbježno znači svakodnevne „izlaske“ iz dojučerašnjih okvira. S povjerenjem u riječ Obećanja, pogled je usmjeren naprijed, nadilazeći sadašnjost koja nas želi staviti u okvire i okove, u zamke svojih idola i mitova obilja. Pod vodstvom Duha koračamo prema onom novom, drugačijem, budućem.

A pustinja će sa svoje strane svakom pojedincu nastojati pokazati sav mogući spektar teškoća u kojem će se naći: i nostalgiju za dojučerašnjim ropstvom, ali i strah od slobode i odgovornosti. I Isus je bio kušan svim osim grijehom (Heb 4,15), i osobno trpio (usp. Heb 2,18). No, iz krize, iz sučeljavanja sa Sotonom – duhom zla On izlazi kao pobjednik. I već slijedeće riječi koje će izgovariti najava su da oko Njega počinje nešto novo, otvara se nova dimenzije istine u kojoj je očevidno da je Sotonin imperij izgubio bitku: približilo se Kraljevstvo Božje (1,15)! Ovdje se otvara jedna drugačija logika: iako vjernik toliko puta znade moliti izbavljenje iz kriza, kriza je ipak pokazatelj istinitosti. Kušnja, naime, s jedne strane pokazuju da je Isus, obećani Spasitelj, da je krštenjem ozbiljno prionuo uz čovjeka a s druge strane da je od drugačijeg „materijala“, da On u ovaj svijet unosi nešto novo što se nužno sudara s onim što je u svijetu. Zato će kriza koju čovjek prihvaća vođen Duhom – tražeći Njegovo svjetlo da bi rastao u svijesti o svom položaju, slobodi i odgovornosti – zapravo biti korak ka istini. Pošto nitko ne ide za tim da čini zlo, ali ono ipak nastaje posvuda, očito je da postoje ispravni i neispravni načini da se ide prema dobru: kriza je stoga prigoda za zbacivanje maski i privida te za odluku o zauzimanju pravog kursa. Ona je zapravo davanje mogućnosti da počne nešto novo i istinito, da se učini korak bliže harmoniji u sebi i oko sebe. Uvijek i samo pod vodstvom Duha. A krštenje jest početak toga puta, stavljanje noge na hod smjerom kojem nas je učio Sin Božji. Ostajanje na njemu bez obzira na teškoće, sve do kraja – sve do konačnog zagrljaja: ti si sin moj ljubljeni!