Jeruzalemski period Savlova života

U Pavlovo vrijeme Jeruzalem ima oko 55.000 stanovnika, a sjedište je ne samo vjerskog, nego i političkog života (napose Juga), raznih djelatnosti (znanosti, trgovine itd.). U njemu je sjedište Sinedrija-Sanhedrin-a tj. Velikog vijeća koji je najviša židovska vlast iz grčko-rimskog doba, nadležna za primjenu Zakona, svjetovnog i vjerskog sudstva.

Kao vjersko središte, Jeruzalem je privlačio mnogobrojne hodočasnike, posebno o velikim blagdanima (3 puta godišnje muškarci su trebali ići u Jeruzalem da bi se zahvalili i žrtvovali: Pasha, Pedesetnica, Blagdan sjenica). Židovi iz dijaspore imali su tu svoje sinagoge (usp. Dj 6,9: libertinci su vjerojatno oslobođeni robovi).

Prije poziva/obraćenja Savao je boravio u Jeruzalemu i to očito kroz duži period, a ne samo za vrijeme hodočašća. Jeruzalem je u velikoj mjeri obilježio njegov život i djelovanje. To vidimo iz Dj 22,3; 26,4ss.

Dakle, on nije prozelit-pridošlica, već ortodoksni židov. Gal 1,13ss također svjedoče o njegovom odgoju i izobrazbi, pa egzegete zaključuju da je Pavao u svojoj dobi od 15-20 godine intenzivno studirao Toru u Jeruzalemu, kako bi postao učitelj Zakona. Prema staroj rabinskoj predaji, svaki je židov u petoj godini morao početi čitati Toru, u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u 15-oj je počinjao proučavati Talmud (nauku) a sa 18 trebao je biti uveden u bračnu ložnicu.

Pavao sam navodi da je odgojen do nogu Gamalijelovih (22,3). Lk govori o Gamalijelu, koji je poučavao u Jeruzalemu. Neki autori smatraju da je bio razborit farizej liberalnijih pogleda, unuk velikog rabija Hilela koji je uspijevao izbjeći tvrdo tumačenje Zakona (usp. Dj 5,34).

U prilog Savlovom odgoju i pripremanju za učitelja Zakona govori način na koji on kasnije tumači Pismo. Poznaje midraše (=istraživanje, izlaganje tj. metoda i literarna vrsta židovskog izlaganja Pisma, koja se počela oblikovati u vremenu poslije izgnanstva). Dvije su vrste midraša:

– halaka (=hod; istražuje volju Božju zabilježenu u Tori, a iz nje izvodi pravila za ponašanje svakoj konkretnoj situaciji; ova vrsta tumačenja nastala je u krugovima svećenika i pismoznanaca),

– hagada (slikovito homiletsko izlaganje Pisma poradi duhovnog usavršavanja i izgradnje vjernika; prakticirao se u propovijedima u sinagogama).

Pavao je Pismo učio na grčkom, kao mali u Tarzu, i na hebrejskom u Jeruzalemu. Sigurno na svoja putovanja nije mogao nositi dragocjene svetopisamske svitke, ali njegove poslanice obiluju navodima iz gotovo svih knjiga SZ-a! On je tipični izraz pravovjerne židovske odanosti Bibliji zbog koje za vrijeme razaranja Jeruzalema pod Titom 70.g. oni u ruševinama ostavljaju zlatno hramsko posuđe, svijećnjake, čak i prsni ukras velikog svećenika s velikim draguljem samo da bi spasili svitke Svetog pisma. Ono je najveće blago hrama.

Pavao citira i grčke pisce (npr. Menandra u 1 Kor 15,33: zli razgovori kvare dobre običaje). On govori i piše na grčkom jeziku, ali je njegov način razmišljanja i teologiziranja židovski; to je njegova posebnost, tako da se ne može govoriti o alternativi Tarz ili Jeruzalem, nego oboje istovremeno.

Mentalitet:

Rabini koji su predavali na jeruzalemskom sveučilištu živjeli su siromašno i uz profesorsku službu bavili se nekim zanatom. Tako je veliki Hilel bio nadničar a Jehošua ugljar; njemu pripisuju izreku: vi ne znate za muke studenata, ne znate od čega žive i čime se hrane. Stoga nam postaje razumljiviji Pavlov kasniji apostolski život kad je odbijao živjeti na račun vjerskih zajednica kojima je služio.

Jeruzalem će, u teološkom smislu, i za Pavla biti „glavni grad“ (usp. Gal 1,17-18; 2,1-2; 5,22-26). Jeruzalem mu je polazna točka Evanđelja (Rim 15,19; usp. Iz 2,3). U ovoj perspektivi treba vidjeti njegove kasnije napore oko kolekte za jeruzalemske siromahe (2 Kor 8,14).

Čini se da će po završetku studija relativno često biti prisutan na relaciji prema Jeruzalemu jer će biti blizak Velikom vijeću (usp. Dj 9,1-2). No, također možemo osnovano pretpostaviti da se nije duže zadržavao u Palestini jer nije upoznao Isusa prije uskrsnuća. Da jeste, teško bi se mogao odlučiti prešućivati taj moment kad je u pitanje dovođen njegov apostolski autoritet.

Savlovo sudjelovanje u progonima (Dj 7,58b; 8,1a; 8,3; 9,1-2)

Po odlasku, prognani judeokršćani osnivali su svoje zajednice kamo god bi došli (Fenicija, Cipar i Antiohija sirijska…). Savao će se u progon uključiti u ovoj fazi i krenuti u Damask.

U Siriji su živjeli mnogobrojni židovi. U Antiohiji i Damasku nalazile su se velike židovske zajednice u dijaspori. Prema Flaviju, Damask je brojao između 10.500 i 18.000 židova.

Pavlovo sudjelovanje u progonima pretpostavlja još neke bitne okolnosti. Sinedrij je imao moralni autoritet nad svim židovima, pa i u dijaspori. On vuče korijene od starješina postavljenih u posužanjsko doba da upravljaju zajednicom. U NZ-no doba ima 71 član: starješine (glavari uglednih obitelji), veliki svećenici, pismoznanci farizejske stranke pod predsjedanjem Velikog svećenika koji je obnašao službu. Rimljani su ograničili Veliko vijeće u njegovoj ovlasti, pa nije posve jasno da li je ono moglo samostalno izricati smrtne presude – najvjerojatnije je bila potrebna potvrda smrtne kazne od rimskih upravitelja. Veliko vijeće je teoretski imalo kompetenciju nad svim židovima svijeta. Veliki svećenik, o kojem je ovdje govor i od kojega bi Pavao dobio pisma, bio je u to vrijeme Josip Kajfa (18-36); on je sudjelovao i u Isusovu procesu.

Iako o Pavlovoj aktivnosti u progonima nemamo detaljnijih informacija, moguće je povući neke zaključke. U to doba farizeji su bili politički razdijeljeni. Liberalna struja bila je otvorena prema prozelitima (tzv. hileliti), a druga dosta zatvorena i stroga, čak spremna za mogućnost upotrebe sile ako su smatrali potrebnim. Pavla je teško svrstati u jednu od ovih grupa, jer je s jedne strane bio otvoren prema prozelitima, ali je s druge strane bio revnitelj (progonio kršćane).

Protiv koga i u ime koga se Savao borio? Sigurno da to nije činio kao pojedinac jer kao takav ne bi Crkvi mogao toliko naškoditi da joj postane sinonim za opasnost (Dj 9,13-14.21). Bio je, dakle, dio sustava (9,14). Isticao se revnošću (usp. 1 Kor 15,9): progoni i pustoši Crkvu Božju (Gal 1,13). Pavlova je nakana bila sve one koji su se udaljili od židovstva, tj. prigrlili Put, opet privesti jedinstvu, ali to nije bilo moguće samo razgovorima nego i batinama. Očito se ovu vrstu kazne moglo upotrijebiti i u sinagogama koje su ležale u rimskim upravnim jedinicama. Dakako, nije mogao ni slutiti da će jednoga dana i sam o Zakonu i Hramu govoriti poput Stjepana i da će ga zbog toga kažnjavati batinama (usp. 2 Kor 11,24).

Slika Pavla kao progonitelja Crkve potječe iz uglavnom iz Dj (Dj 7,58; 8,1;  Dj 9,1-2). Pavao će i sam pisati o toj temi, iako uzgred u kontekstu svojih poslanica, i sasvim otvoreno govoriti o sebi kao progonitelju Crkve (1 Kor 15,9; Gal 1,13.23; Fil 3,6).

Zašto je Pavao progonio kršćane? Teško je dati jednoznačan odgovor jer ga ni on sam nije formulirao. Pavao je, kao i drugi iskreno pobožni židovi, osjećao u sebi razdvojenost između visokog ideala kojeg Zakon i njegova obilna tumačenja stavljaju pred čovjeka (248 propisa + 346 zabrana + bezbrojna tumačenja). Njegov iznimni napor u službi Zakona i divlja nesnošljivost bili su pokušaj da pronađe protutežu osjećaja praznine s obzirom na svoje ćudoredno životno djelo. Suvremeni bi psiholozi rekli da je to bila „natkompenzacija“ za neuspjehe i osjećaj manje vrijednosti prema zagušljivoj svemoći Zakona.

Što li se treba dogoditi da se na Pavlu pojavi ono što se očitovalo na sv. Stjepanu? Jer i Pavao će biti pun Duha Svetoga (13,9), činit će znake i čudesa (14,3; 15,12), bit će optužen da je govorio protiv hrama i Zakona (21,28; 25,8; usp. 18,13) a u trenutku oproštaja s Milećanima molit će na koljenima (20,36). Pavlov lik je nesumnjivo najkompleksniji među svim likovima koji se pojavljuju u Dj. Pojavljuje se iznenada i tiho, ali progresivno raste sve dok ne postane protagonist čitavog drugog dijela Dj.

Prvi puta se spominje na margini scene kamenovanja sv. Stjepana; tom zgodom narator samo bilježi: svjedoci – zapravo lažni svjedoci koji su Stjepana pred Sinedrijem optužili da je govorio protiv hrama i Zakona, usp. 6,13 – odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao (7,58b).

Odmah potom biva dva puta kratko spomenut kao onaj koji je pristao da se Stjepan smakne (8,1a) te kao onaj koji je pustošio Crkvu, ulazio u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu (8,3). Tako Dj oslikavaju Savla kao suučesnika u ubojstvu te bijesnog progonitelja kršćana. U 8,1-4 njegovo je djelovanje povezano sa eksplozijom progona protiv Crkve, što će rezultirati njezinim raspršivanjem iz Jeruzalema.

Interesantno je opaziti da su informacije o Pavlu u 7,55-8,4 raspoređene u određenoj alternaciji spominjanja Stjepana i Crkve:

Stjepan – Savao – Stjepan – Savao / Crkva – Stjepan – Savao / Crkva.

Ovo izmenjivanje se čini čudnim, međutim ono nije slučajno: na taj način narator sugerira duboko prožimanje usuda Stjepana, Pavla i Crkve. Uostalom, da mu se iskustvo Stjepanovog mučeništva duboko usjeklo u svijest potvrdit će sam Pavao u prvom od svoja 2 autobiografska govora: i dok se prolijevala krv Tvoga sluge Stjepana, svjedoka Tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu (22,20).

Pavao je na umirućim kršćanima ugledao nešto posve novo: blagu unutarnju sreću, izraz višeg života, zajedništvo s Uskrslim Kristom koje se ne da ničim potkopati. Povezanost s Isusom im daje sigurnost da ne idu u smrt nego u život. Pavao je gledao sjaj i blagost nekog novog svijeta koji očarava oči i daje ono što njemu Zakon nije mogao dati.

Vjerojatno je već tu započeo unutarnji proces u Pavlu.

———-

Luka potom spominje progone koji će potom uslijediti: ovdje naglašava da su ti događaji, iako po sebi tragični, za Crkvu ipak bili i plodni jer će proganjani kršćani pronijeti Riječ i zasijati je u drugim krajevima (usp. 8,4; 11,19). Ovdje se potvrdila ona koja će biti potvrđivana kroz čitavu povijest Crkve: non sine sanguine – bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Heb 9,22). Bez krvi nema muke križa a ni nadopunjanja muka Kristovih (Kol 1,24). I ne znajući, Savao je sudjelovanjem u progonima sudjelovao u širenju kršćanstva, čemu će se jednog dana svjesno predati cijelim bićem.

Stoga odmah nakon Stjepanovog mučeništva Dj prate učinke emigracije kršćana na teritoriji Samarije i Judeje (usp. 8,1), odnosno Filipovo djelovanje (8,4-40). Spomenuli smo već da su u Samariju upućeni Petar i Ivan koji će predstavljati vezu misionara s maticom u Jeruzalemu (8,14-25) pa Samarija u tom smislu predstavlja izuzetak u odnosu na ostala područja na koji su helenistički judeokršćani djelovali.

Ovdje se već zarana pokazuje tanka napuklina u biću Crkve koja će kasnije poprimiti ogromne razmjere u apostolskom djelovanju sv. Pavla. Dok su helenisti proganjani zbog svojeg slobodnog stava prema Zakonu, palestinski judeokršćani na čelu s apostolima mirno ostaju u Jeruzalemu jer su nastavili visoko pozitivno nastavili vrednosvati i vršiti Zakon. Stav prema Zakonu postat će bitan čimbenik i unutarcrkvenog života a stoga i točka sporenja u Pavlovom apotolskom radu (usp. kontekst „Jeruzalemskog sabora“ u Dj 15).