Mk 13,33-37:

₃₃“Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.

₃₄Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. ₃₅Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – ₃₆da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.”

₃₇“Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!”

Poglavlje u kojem se pojavljuje ovaj odlomak (Mk 13) prožeto je upozorenjima koja zovu na pažnju i oprez (13,5.9.23.33.37). Ovaj odlomak zadnje su Isusove riječi u Evanđelju po Marku prije nego što počnu događaji Njegove muke i smrti.

Kršćani nisu ljudi koji bi Isusov dolazak trebali čekali skrštenih ruku, pasivno, kao da treba nešto otrpjeti. Njegov dolazak nije nešto što se treba podnijeti, nego nešto što već sada treba preobražavati, preokretati život, davati mu novi lik. Dvije su točke na kojima je naglasak u ovom tekstu. A obadvije imaju uzrok u tome što povijest spasenja još uvijek nije dovršena. Nije još ispričana priča. Do sada je ostvarena samo djelomično.

Krist nas je, kažemo tako, spasio. To je točno. On je sa svoje strane učinio sve što je bilo na Njemu, spojio je nebo sa zemljom, dao božansku krv da bismo mi živjeli. Međutim, u nama se to još nije do kraja ostvarilo. U nas nebo još nije ušlo, mi još uvijek ne živimo božanskim životom koji daje Njegova krv. Mi još uvijek čekamo, i nadamo se da će to postati naša svakodnevica.

Ipak, život mnogih kršćana nema nikakve veze sa iščekivanjem. Njima kao da je ovo sve; oni nemaju šta čekati i čemu se nadati. Evanđelist Marko, jer takvih je bilo i oko njega, ispravlja njihov krivi stav: imate vi itekako koga čekati! Imate se itekako čemu nadati jer u vama se treba spojiti nebo sa zemljom; Njegova krv vam treba dati jedan novi život; da postane jedno Tijelo i jedan Duh.

Prije ovoga Isus je pričao prispodobu o smokvi. Ona ima svoje vrijeme kada donosi plod, postoje i znakovi koji to pokazuju. Ali, tko će sjediti i netremice gledati u nju? Dok dođu prvi vidljivi znaci, smalaksat će. Treba, dakle, znati čekati. Jer tko dugo čeka, pogotovo ako nije onako vatreno, gorljivo zagrijan za svoju stvar, polako hladni, uhvati ga dosada i na kraju – eno ga, dremucka! Isusovom trostrukom upozorenju na budnost učenici će odgovoriti već u slijedećem poglavlju tri puta ponovljenim spavanjem u Maslinskom vrtu, o ponoći kad je bio suđen i ujutro kad je pijetao zapjevao – da, kad dođe trenutak budnosti a učenik shvati da je promašio i, umjesto da mu se lice obraduje svjetlu, on mora od jada zaplakati. No, dobar je Isus, oprat će Petrove suze njegovu bijedu!

Osim budnosti, Njegov dolazak treba čekati živom zauzetošću. Ponajbolje je oslikava drevni zaziv, vapaj: Maranatha – dođi, Gospodine Isuse! Onome tko čeka, Isus – Onaj koji je blizu (13,29) – uvijek dolazi, svakoga trenutka. Dok su njegovi zaspali, zatajili ga i pobjegli sa Golgote, oni koji su slušali riječ o križu, koji su shvatili da je to jedini put života, oni su vidjeli čak i to da je Isus došao uzvišen u slavi – jer kad je uzdignut na križ, kad su se otvorili grobovi, kad je poganin iznenađeno uzviknuo Ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji, onda su i oni vidjeli Njegovu slavu. Da, trebalo je biti budan i ne pobjeći nego izdržati do kraja križnoga puta. Zauzetost je to koja je zaslužila vidjeti slavu Gospodnju. Takvima i noć sjaji kao dan (Ps 139).

Zato Isus naglašava da je svatko od Gospodara dobio svoj posao i neka na njemu bdije. Svoju kuću, imanje i ovlasti povjerio je učenicima. Dao im sve svoje nek’ rade. Veliko je to povjerenje. Postavi nas upraviteljima svega imanja svoga; povjerio ga je našoj budnosti i zauzetosti. On baš u nju gleda; On se nada. Da, Bog se nada nečemu od nas. Kad bi Tvoja nada rodila našu nadu!

I zato naši dani nisu prazni, nisu isti. Ispunja ih Božja nada, ona ih grije i nosi. Ona je dom, kruh naše nade. Njegova ljubav je duša naših dana. Pa nek’ ništa drugo naša budnost u njima ne zapazi, ne dodirne, već je puno dobila. Samo nek’ vidi, nek’ osjeti kako Božji pogled miluje naše dane, kako ih uokviruje svojom brigom, nježno se nad njih nadvija.

Gospodin sve uzima u svoje velike, dobre ruke i pomno slaže. Lijepo je to oslikao Marko u svom Evanđelju. Svaki tren, svaka slika u Evanđelju teži Golgoti i Isusovom križu. Sve prema njemu ide. Cio život, svaki dan i noć, osmijeh i suza, svaka mrva vremena ide svom kraju – prema novoj i konačnoj Božjoj prisutnosti. Svaki trun ovog konačnog ide u susret Beskonačnom.

Prvom svojom riječju Isus je rekao da je s Njim došla punina vremena (usp. 1,15). U Njegovu smrt, koja je otvor vječnosti, utječe vrijeme, i život i smrt svakog pojedinog čovjeka. Konac vremena nijednog čovjeka ne ide konačnom svršetku u ništavilu, nego se ulijeva u Njegovu smrt i u otvor vječnosti kojeg nam je On otvorio. I zato ništa nije beskorisno, suvišno i besmisleno. Jer sve kadro vječnosti ulijeva se u nju. Propada samo ono što je u sebi prazno, što u sebi nema zraku vječnosti – dobrote, ljubavi, mira.

Sjetimo se onih žena koje su Isusu pomazivale noge. Nisu to bili osobiti podvizi, čak se jedno pomazivanje većini činilo neumjesnim. Ali, Isus je vidio dušu tih žena, vidio istinu tih malih pokreta i uzdigao ih kao primjer; ostali su zauvijek zabilježeni, do u vječnost će ih se spominjati. Jer ih je On vidio. I gdje nitko ništa ne vidi, On vidi! i zato ništa ne propada. Ide u vječnost.

Bdjeti zato znači pratiti, uhvatiti posljednji smisao stvari. Njihovu vezu sa koncem gdje će dobiti novu puninu i novo značenje. Treba zato bdjeti nad značenjem vremena. Ono što Propovjednik u svoj svojoj ljudskoj mudrosti nije mogao dokučiti, jer mu se činilo sve je ispraznost (usp. Prop 1), objavilo se u ludosti križa Isusovog koji nama posta mudrost od Boga i pravednost, i posvećenje i otkupljenje (1 Kor 1,30b). Otkupljenje svakog trenutka, svake malenkosti, svakog i najmanjeg daha ljubavi. Jer pripada vječnosti.

Zato bdijmo, upijajmo Božju nadu – kruh naše nade. Gledajmo ta čudesa Božja. Učimo i ljubimo.