Istraživanje i značaj sv. Pavla

U vrijeme svoga života Pavao nije bio osobito poznat – u grčko-rimskoj literaturi, za razliku od Isusa, uopće nije spomenut. No, u povijesti kršćanstva zauzima posebno mjesto. Za kršćane bio je važan već u vrijeme Novoga zavjeta. Temeljem njegova života i djelovanja te pavlovskih/deuteropavlovskia spisa – koji možda potječu od jedne ili više škola, a prvotno su upućeni zajednicama koje je Pavao ustanovio – njegov autoritet već u prva dva stoljeća postaje neupitnim. Njega se citira, hvali, npr. Ignacije Antiohijski.

Međutim u praktičnoj recepciji zamjetan je otklon. Pavlova ekleziologija sa idejama da je zajednica Tijelo Kristovo a svi vjernici aktivni udovi tijela, nije nikada provedena u praksu. Nije pravo valoriziran ni teološki sadržaj njegove nauke o opravdanju. Zanimljiva je 2 Pt koja upozorava na poteškoću u slijeđenju Pavlove misli.

Judeokršćanska polemika protiv Pavla vidljiva je u djelu Kerigmata Petrou koja ga označavaju kao inkarnaciju Sotone zbog njegova stava prema Zakonu. S druge strane, krugovi kršćanskih gnostika na Pavla gledaju sa simpatijama. U spisima Nag Hammadija prikazan je kao najveći apostol.

Hvali ga i Marcion, ranokršćanski teolog (85-165) koji je 144. g. isključen iz Crkve kao heretik, nakon čega je osnovao gnostičku zajednicu marcionita koji su živjeli strogo asketski. Ova je zajednica narasla u moćnu protucrkvu i ostala djelotovorna sve do 6. st. Sukob je buknuo oko pitanja o značenju Staroga zavjeta za kršćanske zajednice. Marcionova teza o užasnom starozavjetnom Bogu, koji nema ništa zajedničkoga s dobrim Bogom Novoga zavjeta bila je odbačena, a traženje da se spisi Staroga zavjeta isključe iz svetih knjiga bilo je odlučno odbijeno. Tvrdio je da je cijelo apostolsko vrijeme popunjeno jednom jedinom temom: borbom strogih judeokršćana protiv Pavlova evanđelja. Marcion ide predaleko, razdvaja 2 saveza (Zakon i Evanđelje), čak ih pripisuje dvojici različitih Bogova. U Pavlovim poslanicama pronalazi pravoga Boga.

Martin Luther kod Pavla uočava važnu temu Božje pravednosti koja se objavljuje (Rim 1,17). Opravdanje je Božji dar kojeg čovjek ne može proizvesti (→ princip sola fide).

I drugi velikani, reformatori crkvenoga života rado su se pozivali na sv. Pavla.

Savao – mladost i obrazovanje

Tarz, grad u kojem se rodio i odrastao (usp. Dj 9,11; 21,39; 22,3), dao je pečat njegovu kasnijem životu. To je grad u cilicijskoj ravnici, 16 km od južne obale male Azije. Kroz grad protječe rijeka Kidnos, koja ga povezuje s morem. Bio je važno trgovačko središte na pomorskom putu od sirijske Antiohije prema Egejskom moru.

Osnovan je negdje u 12. st. pr. Kr. u vrijeme Hetita. Narod je to, podrijetlom današnje Turske, koji je prije Izraelaca i Aramejaca vladao Sirijom. Sve do Aleksandra Velikog u Tarzu bilo je više istočnjačkog utjecaja negoli zapadnjačkog. Aleksandar je pokraj Tarza zapao u groznicu nakon što je znojan skočio u hladni Kidnos koji je odnosio otopljeni snijeg sa Taura. Zahvaljujući Filipu, jednom od Hipokratovih učenika, preživio je i proširivši svoju vlast na istok, omogućivši nastanak svjetske grčke kulture, važnog preduvjeta za širenje kršćanstva. U vrijeme poslije Aleksandra pripada Seleukovićima (vladaju carstvom od Indije do Sirije, kasnije osvajaju od Ptolemejevića i Palestinu) a oni ga heleniziraju. Zahvaljujući Aleksandru i njegovim nasljednicima, Seleukovićima i Ptolomejevićima, nastao je veći broj novih sveučilišnih gradova. Tako i Tarz postaje univerzitetski grad koji je stao uz bok Aleksandriji i Ateni. Odavde su se uzimali učitelji za carske prinčeve u Rimu. Nekoliko desetaka godina prije Pavlova rođenja ondje je upravitelj provincije bio slavni Ciceron. Još u Pavlovo doba u Tarzu je djelovao Atenodor, učitelj i prijatelj cara Augusta. Govorio je: Znaj: tek ćeš onda biti bez strasti kad budeš molio Boga samo ono što bi se usudio moliti javno. Savjest je svakom čovjeku i njegov Bog. Postupaj tako s ljudima kao da te Bog vidi i govori tako s Bogom kao da te ljudi slušaju! Nakon što ju je Atenodor uveo u etiku kao normu (što je prihvatio i Seneka), neće biti slučajno kasnije Pavlovo inzistiranje na savjesti.

Od 64. g. pr. Kr. Tarz postaje glavnim gradom provincije. U novozavjetno doba bio je važno sveučilišno središte s oko 500.000 stanovnika i glasovit kao grad duhovnoga života. Zbog povijesnog nasljeđa u gradu su vladali grčki duh i jezik (pollis helenis), rimski zakon, židovska strogost, helenistički način života i sportske igre, istočnjačko čarobnjaštvo i misteriji otkupljenja. Povjesničar Strabo hvali želju Taržana za znanjem: svi su voljeli filozofiju i sve grane znanosti. U Tarzu, navodi, postojale su škole za odgoj govornika.

U ekonomskom pogledu Taržani, pored trgovine, svoje bogatstvo zahvaljuju plodnom tlu. Uzgajali su pšenicu, proizvodili vino i tkanine. Stoga imamo razvijenu odgovarajuću industriju, proizvodnju platna, šatora, obradu kozje dlake i kože. Riječ cilicium – kilikion koja označava grubo platno od kozje dlake, zadržala je uspomenu na taj zanat.

Nemamo neovisnog izvora za datum Pavlova rođenja a o datumu njegove smrti imamo samo predaju. Za Novi zavjet njegov život počinje pozivom (Gal 1; Dj 9), a završava zatvorskim boravkom u Rimu. Za godinu rođenja se uzima, već prema različitim autorima, između 0 i 10. Naime, u Flm 9 (oko 61.g.) Pavao se označava kao starac, a to je u ono vrijeme bio čovjek u dobi već od 50 godina. Pavao bi stoga mogao biti nešto mlađi od Isusa.

Pavao osobno ne govori detaljnije o svojoj mladosti i kućnom odgoju. Jedina informacija o njegovoj obitelji nalazi se u Dj 23,16 iz koje proizlazi kako mu je sestra, čini se, bila udana u Jeruzalem.

Židovske obitelji u Tarzu, kao i u drugim gradovima u dijaspori činile su zatvorenu plemensku zajednicu tj. obiteljsku zadrugu (politeum) koja je imala ista prava kao i Grci. Onaj tko nije pripadao plemenu ili obiteljskoj zadruzi (phyle, thiasos) nije mogao postati građanin nekog grada.

Inače, rimsko građansko pravo moglo se dobiti na dva načina: carskim ediktom pojedincu ili grupama ljudi zbog posebnih zasluga, ili ako je netko kao rob od strane svoga gospodara pušten na slobodu. Prema sv. Jeronimu, Pavlovi roditelji ili preci bili su pušteni na slobodu, otišli su u Malu Aziju i tamo se nastanili.

Dj 22,25-29 govore da je Pavao doista bio rimski građanin od rođenja tj. da je naslijedio je rimsko građansko pravo rođenjem od svojih roditelja. Podatak o Pavlovom rimskom građanstvu imamo doduše samo u Dj, ali bez sumnje je točan, jer je samo rimski građanin mogao apelirati na carski sud (prema povjesničaru Epiktetu, ako se netko lažno izdavao za rimskom građanina mogao je biti kažnjen smrtnom kaznom). Problem predstavlja npr. 2 Kor 11,23 gdje Pavao govori o boravcima u zatvoru – zašto tu nije iskoristio pravo rimskog građanina? Moguće je da je htio namjerno boraviti u zatvoru i dijeliti sudbinu zatvorenika (usp. Dj 16), a glede priziva standardni odgovor jest: planirao je otići u Rim a proces mu otvara mogućnost odlaska u Rim, glavni grad carstva.

Zanimanje i socijalni status roditelja teško je odrediti. Kod židova otac je imao dvije obaveze: sinove poučavati Toru/Zakon i ujedno ih naučiti nekom zanatu. Možda je i Pavlov otac pravio šatore? U farizejskim obiteljima vladalo je u ono vrijeme zdravo, gotovo suvremeno, načelo: proučavanje Tore je lijepo ako je povezano sa svjetskim zanimanjem. Pavlov je otac bio, prema svemu što znamo, trgovac suknom a od njega je vjerojatno i Pavao naslijedio zanat (usp. Dj 18,3). I onda su, kao i danas, proizvodili šatore na veliko. Rabini su doduše smatrali tkalački i kožarski zanat nedostojnim, ali se nisu svi Židovi obazirali na to. Npr. Petar je u Jopi stanovao kod nekog kožara (Dj 9,43). Kabanicu od čuvene cilicijske kozje kostrijeti vjerojatno je nosio i sam Pavao na svojim putovanjima (usp. 2 Tim 4,13).

Pripadnost dvjema kulturama odražava se i na njegovu imenu: Savao/Šaul-Paulus. Prema nekima, ime Šaul dobio je zbog pripadnosti Benjaminovu plemenu (kralj Šaul bio je iz plemena Benjaminova).

Ono što uočavamo u njegovim pismima jest konstantno naglašavanje židovskog porijetla (usp. 2 Kor 11,22). U Rim 11,1 dodaje iz plemena Benjaminova; u Fil 3,5: osmog dana obrezan, Izraelac… po Zakonu farizej… Znak Izraelova izabranja (obrezanje) nije dobio kasnije, nego kako to Mojsijev zakon propisuje – v eć 8. dana (usp. Post 17,12). Za razliku od drugih, on može točno dokazati svoje porijeklo – iz plemena Benjaminova. Obitelj je, čini se, bila povezana s Jeruzalemom kamo su hodočastili nekoliko puta godišnje.

U to vrijeme židovska su djeca u petoj godini učila glavni sadržaj Zakona kako je iznesen u Pnz 5-6 te značenje najvažnijih dana u liturgijskoj godini. U šestoj godini dječaci su polazili školu koja je bila pri sinagogi i učili povijest svoga naroda. Slijedeće godine su bile posvećene Svetom pismu. Tako je i Savao upoznavao da njegov narod ima veliku povijest iza sebe još dok su Rim i Atena bili pašnjaci za ovce.

Odrastao je u urbanoj sredini kao sin židovske dijaspore, ali živeći zajedno s drugima, inovjercima. Provodeći život u trgovačkom mjestu mogao je svakodnevno vidjeti što znači otvorenost prema svijetu, drugim ljudima i kulturama. Čini se da je bio skeptičan prema gornjem sloju naroda – prema obrazovanima, odličnima po rođenju (usp. 1 Kor 1,20-29).

Bilo bi vrijedno analizirati Pavlov rječnik jer se znatno razlikuje od Isusova rječnika u evanđeljima. Isus je odrastao u Nazaretu i zato upotrebljava mnogo ruralnih primjera i slika u svojim govorima. Kod Pavla imamo mješavinu dviju kultura, židovske iz roditeljskog doma, te grčke koja dominira na javnim mjestima u gradu. Cijeli je život Pavao putovao između ova dva svijeta.