Kod Židova svadba je jako velika svečanost koja traje cijelu sedmicu. Prvog dana zaručnik ide u kuću svoje izabranice kako bi je uzeo i poveo sa sobom. Pri njihovom dolasku dočekuju ih raspjevane djevojke koje plešući izražavaju svoju radost i prate svoju prijateljicu u njezino novo prebivalište gdje se nastavlja svadbena svečanost. Dakako, ako zaručnik zakasni i pojavi se u mrak, one trebaju upaliti svjetiljke.

U vrijeme kada je Mt pisao svoje Evanđelje, prošlo je već 50-ak godina od Isusova uzašašća na nebo. Mnogi su od prve generacije i pomrli a Njegov očekivani dolazak, kojega i mi dan-danas očekujemo, još se nije dogodio. Neki su postali nestrpljivi, neki su naprotiv potpuno izgubili volju čekati jer ih je napustila nada. Osjećao se pad svježine duha kojom su prvi kršćani čekali Isusov dolazak. Evanđelist im, stoga, upućuje ovu prispodobu koju je Isus primijenio na sebe – Zaručnika.

Prispodoba je na prvi pogled jasna. Deset djevojaka u noći, naoružane samo s nešto malo svjetla, izlaze u susret. Kao što Mudrost izlazi u susret onom tko je traži i prva se pokazuje (usp. Mudr 6,12-16). Djevice idu u susret Zaručniku. Kraljevstvo je slično susretu. Ono će pripasti onome tko zna izići, tko zna kročiti kroz noć i samoću i ići, živjeti za susret.

Ako se malo dublje pogleda, pojavljaju se neka pitanja. Sve djevojke su krenule. Dakle, sve su bile spremne i sve su imale upaljene lampe. K tome su se i veselile i bile svečane. I sve su jednako zaspale zbog dugog čekanja. A ipak, u određenom času, ispostavit će se da nisu sve jednako opskrbljene, nisu iste. Jedne imaju dosta ulja, a druge, zbog čekanja, ostaju bez ulja. To vodi konačnom razlikovanju tko je mudar, a tko lud. Upravo ta razlika daje ovoj usporedbi dubinu i ozbiljnost.

Mudre su one koje su osigurale ulja za lampu. Štoviše, pet mudrih djevica su poistovjećene sa svojim svjetiljkama: svaka je svijetla osoba, osoba koja svijetli u želji za susretom. Isus ne kaže što je ulje. Ipak, ako svjetiljka treba svijetliti, onda naslućujemo da se radi o nečem što daje svjetlost, radi se o plamenu, radi se o onome gorjeti za nešto ili za Nekoga, živjeti upaljeni! Kraljevstvo nalikuje lampama u noći, malim svjetlima. Lampa je mala, ali dovoljna za susret; ona ne osvjetljava daleko, ali je dovoljna za jedan korak. Pa onda još jedan. Jedan po jedan. I na svakom koraku kao da se svjetlost obnavlja da bi dostajala za slijedeći. Pet djevica ne uzimaju ulja. I vide kako im se gase lampe. Njihova prisutnost iščezava u noći.

Naš je život ili svijetla prisutnost ili nije ništa; ili nosi svjetlo i osvjetljuje lice meni i drugom, osvjetljuje susret ili jednostavno ne postoji. Rizik je iščeznuti u bezobličnosti, u tami noći i biti bez susreta. Evanđelje, dakle, ne osuđuje trenutnu malaksalost, ophrvanost umorom i snom pa bila ona i u noći odlučujućeg susreta. Opasnost je da cijeli život ne sjaji, da se nije upalio i zasjao i ne može se prepoznati kao znak svjetla, ne može doći Zaručniku. On će tada reći: ne poznam vas.

Zar ne da se i nama može činiti kako se često nalazimo u situaciji djevojaka koje su predugo čekale na dolazak svoga Gospodara. Naš život, uglavnom, traje dugo. Dugo čekanje čini da postajemo polako ravnodušni, puštamo da nas proguta rutina svakodnevice i prilagođavamo se ovome svijetu. Sve više spuštamo zastavu idealizma koju smo na početku tako zanosno vijorili. K tome dolaze i razočaranja iz vjerskog života. Sve je više pitanja: kakvu korist imam stvarno od toga? Zašto Bog dopušta da ga tako malo osjetim u životu? Pa i kad molim, zar ne izgovaram sve u zid od kojeg se odbija, poput jeke, moj glas? Sam i onako ništa ne mogu okrenuti. Ovdje osjećamo da nam nedostaje nešto ulja.

Nerijetko si postavljamo pitanje: zar ne da ovo što ću učiniti neće biti tako zlo? Bog je ipak milostiv. U dubini srca ipak njemu pripadam. Pa, uistinu, ne činim neko naročito zlo. No, u ovom času, mi je ovo važnije. Ono što Bog od mene očekuje mogu učiniti kasnije. Sada imam nešto važnije.

Ova je prispodoba na momente gruba: mudre djevice kažu gotovo sarkastično ludima u vrijeme kada se kupiti ne može: idite si kupite; On koji je rekao kucajte i otvorit će vam se sada kaže ne poznam vas. Ova grubost i tvrdoća podcrtava ozbiljnost vjere, poziva ne propustiti svijetlu priliku svoga života. Dati mu priliku za svjetlo.

Ne treba se plašiti; ne radi se o nečem velikom, izvanrednom – nekom nemoguće velikom svjetlu. Nek’ je malo i dovoljno samo za jedan korak. Za jedan korak koji neka bude kao kruh svagdašnji. Neka hrani svagdašnji život u malim stvarima: vjerno ispunjati sve svoje dnevne, male zadaće, strpljivost i osjetljivost za drugoga, vrijeme za drugoga, razumijevanje drugačijih, bračnog partnera, kolega na poslu, suosjećanje s onima koji trpe. Sve to košta samo malo ljubavi. Tako se ono malčice, mrva ljubavi pokazuje kao ulje bez kojega ništa ne ide, jer ona je ono najljudskije, najrazumljivije i najsvakodnevnije. Ona će učiniti čudo baš kao i zrno gorušičino vjere.

Tada će Zaručnik dobro doći, nećemo ga izgubiti u tami. Pa makar i zaspali, makar se čekanje oduljilo, makar nam se naša vjera ne čini više onako eksplozivnom i spektakularnom. Nema veze, jer tada će i u najduljoj i najtamnijoj noći biti jedan glas koji će nas probuditi. Tada ćeš oživjeti, razgaliti svoje srce kao svjetiljku i krenuti dalje. Bog nije onaj koji će me vrebati u najnezgodnijem trenutku nego glas u noći koji budi i diže iz umora i vraća mi život i korak. On je Onaj koji još uvijek nije od mene umoran. I priprema se, nada se susretu, veseli se mojoj svjetiljci. Bdije kada ja spavam. On me svojom svjetiljkom traži u mojem mraku.