Dj 1,1-11: Isusova ukazanja i uzlazak

U Lk 24,50-51 govori se o Isusovu uzlasku na nebo u predvečerje Vazmene nedjelje: nakon što se kao Uskrsli susreo s učenicima, izvodi ih do Betanije te nakon blagoslova bi uznesen na nebo. Dj, nakon prologa (1,1-3) koji podsjeća na Lk 1,1-4, počinju naprotiv govoriti kako se Isus 40 dana prije Uzašašća ukazivao apostolima (Dj 1,3-7). Iako su prema svjedočenju najstarije kršćanske tradicije Isusova ukazanja bila daleko šire vremensko događanje koji je obuhvaćalo više osoba (usp. 1 Kor 15,5-8), Luka ih u Dj sistematizira unutar 40 dana koji odgovaraju broju dana koje je Isus proveo u pustinji prije nego li će u snazi Duha započeti svoje djelovanje u Galileji (Lk 4,1-2,14). Dakako, oba ova perioda evociraju Izraelovih 40 godina u pustinji dok se pripremao za ulazak u Obećanu zemlju (usp. Br 14,34; Ez 4,6). Što je značio silazak Duha Svetoga za Isusa i kako se potom njegov život odvija, Luka je detaljno opisao u svom Evanđelju. Sada donosi Isusovo obećanje da će Duh sići i na apostole, a što će to značiti za njihov životi djelovanje pokazat će u svom drugom volumenu – Djelima apostolskim.

Na pitanje kad će se obnoviti kraljevstvo u Izraelu, Isus odgovara neodređeno (1,7). Umjesto govora o trenutku nastupa Kraljevstva kao posebnom eshatološkom momentu koji ima označiti kraj povijesti, apostoli dobivaju zadatak koji će – opunomoćeni Duhom Svetim – vršiti u unutarpovijesnim koordinatama: bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1,8). Vidimo, Isusov odgovor o budućim područjima na kojima će djelovati apostoli počinje sa Izraelom, ali se na njega ne ograničava nego naznačava kako će njegova Crkva (Mt 16,18) ići do kraja zemlje – treba obuhvatiti sve ljude i narode!

U isto vrijeme, ovim su riječi naznačene i etape literarno-geografske podjele Djela apostolskih: poglavlja 1-7 odvijaju se u Jeruzalemu; 8-11 u Palestini i Siriji a nakon 13 poglavlja radnja se premješta po cijelom tada poznatom svijetu. Dva čovjeka u bijelom tumače apostolima, kao što su dvojica tumačila ženama pored praznog groba (usp. Lk 24,4-7), da će Isus isto tako doći (Dj 1,11), što znači vratit će se na Maslinsku goru gdje će prema proroštvu Bog započeti konačni sud i uspostaviti Kraljevstvo na Zemlji (usp. Zah 14,4-21).

No, apostoli tijekom Dj 1 ne shvaćaju značenje Isusovih riječi o Kraljevstvu (Dj 1,8) ili ga počinju smatrati nebeskom stvarnošću i tako će ostati sve do Pedesetnice.

Dj 1,12-26: izbor Matije

Po Isusovu Uzašašću, nastavljaju se pripreme za obnovu Izraela. Apostoli su u Jeruzalemu (1,12) i čekaju silazak Duha Svetoga (usp. Lk 22,12). Okupljeni u gornjoj odaji su svjedoci Isusova života i djelovanja: apostoli svjedoci javnog djelovanja, Uskrsnuća i Uzašašća, žene su svjedoci ukopa i praznog groba (23,55-24,10), a Marija svjedok Isusova rođenja i mladosti (Lk 1 – 2).

Pošto će Dvanaestorica suditi nad 12 plemena Izraelovih (Lk 22,30), oni su nukleus novoga Izraela, njegovo vodstvo koje prvo treba primiti dar Duha Svetoga – stoga, da bi se mogao dogoditi silazak Duha, najprije se pristupa izboru dvanaestog apostola. On treba biti svjedok Isusova života od krštenja pa sve do Uskrsnuća (Dj 1,21-22) kako bi s ostalim apostolima mogao biti svjedok sve do kraja zemlja (Dj 1,8). Riječ oko izbora novog apostola vodi Petar – on ima posebnu poziciju unutar kolegija 12 apostola i u kasnijem razvoju Dj redovito će nastupati kao prvi među njima, što ćemo vidjeti već u susljednim poglavljima.

Događaj Duhova i učinci

Dj 2,1 dan Pedesetnice vide kao ispunjenje vremena (evn tw/| sumplhrou/sqai th.n h`me,ran). Luka pomoću iste korijenske osnove plhro,w naglašava da se bilo ispunilo vrijeme Elizabeti da rodi (Lk 1,57), najavljuje da će se ispuniti Isusov izlazak u Jeruzalemu (Lk 9,31) i da će se ispuniti njegovo uznesenje (Lk 9,51). Potom u istom retku stoji svi su bili zajedno na jednom mjestu – kao da su se vrijeme koje se ispunilo i prostor skupili u jednu točku u kojoj će se dogoditi izlijevanje Duha Svetog i obnavljanje čovječanstva.

Dj blagdan Pedesetnice čine centralnim mjestom kršćanskog perioda povijesti spasenja. Polazi se od originalnog značenja Pedesetnice tj. Blagdana sedmica: prvotno to je bio poljoprivredni blagdan koji se slavio 7 sedmica nakon početka žetve ječma (blagdan Beskvasnih kruhova) – početkom žetve jeli su se beskvasni kruhovi a po završetku žetve pekao se i prinosio kvasni kruh s novim brašnom.

Vremenom će ovaj blagdan dobiti dublje religiozno značenje: prema Izl 19,1 Izraelci su iz Egipta izišli sredinom njihovog prvoga mjeseca u godini, a blagdan Pedesetnice bi se poklopio s njihovim dolaskom pod Sinaj – stoga je ovaj blagdan vremenom postao komemoracija Božjeg sklapanja Saveza sa Izraelom – kad je Izrael postao vlastiti Božji narod.

Teofanija u Izl 19 praćena je grmljavinom, dimom a Filon Aleksandrijski (suvremenik NZ-a) opisuje kako su anđeli uzimali ono što je Bog rekao Mojsiju na brdu i na jezicima to prenosili narodu koji je bio u podnožju brda. Dj, opisujući šum silnog vjetra i plamene jezike, poput jeke preuzimaju i odražavaju slike iz Izl 19 i time predstavljaju Pedesetnicu obnavljanjem Saveza s Bogom tj. re-konstitucijom naroda. Opažamo da se ovdje radi i o auditivnim kao i o vizuelnim manifestacijama silaska Duha, međutim – a to je tipično za biblijske teofanije – na koncu je pojava Duha donesena samo usporedbom (kao silan vjetar, kao ognjeni jezici) jer po sebi događaj ostaje neizreciv, nešto sasvim novo u ljudskom iskustvu apostola za što ne postoji adekvatan način kojim bi ga se moglo izraziti.

Isus je obećao apostolima da će biti kršteni Duhom Svetim (Dj 1,5). Kao što je na Isusa dok se krstio sišao s neba Duh (Lk 3,21-22), tako sada silazi na okupljene u gornjoj odaji (Dj 2,3-4). Duh je Sila odozgor (Lk 24,49) zahvaljujući kojoj Riječ u povijesti postaje tijelom (usp. paralelizam Duh i sila pri Navještenju, Lk 1,35). Učinak Sile odozgor u apostolima se očituje govorom u drugim jezicima (Dj 2,4). Tema njihova govora jest razglašavanje veličanstvenih Božjih djela (2,11) poput Marije u Magnificat-u (1,46-49). To je siguran znak Sile odozgor jer vrhunac vladanja čovjekovim bićem jest vladanje jezikom (Jak 3,1-12).

Što znači govoriti drugim jezicima? Jedni smatraju kako je posrijedi ispuštanje nerazumljivih zvukova, poput karizme glosolalije (1 Sam 10,5-8; 19,18-24; Iz 28,7-13; 1 Kor 14,21). Drugi misle da su apostoli govorili jezicima onih koji su im prilazili veličajući Božja djela (usp. 10,46). Treći smatraju da su govorili svojim jezikom, ali da su ih pripadnici raznih naroda razumjeli svatko na svom jeziku. Koliko god je situacija nejasna, sigurno je da se radi o tome da Duh čini čovjeka sposobnim veličati Boga (ne sebe ili svoj duhovni profil!) i obraćati se svima, svakom pojedincu i svakoj kulturi! Tijekom Djela apostolskih postat će evidentno kako je ta riječ sposobna taknuti svakog čovjeka. Stoga ova napomena ostaje trajnom kritiko onim krugovima vjernika koji su njegovali govor u jezicima, a koji nije bio na duhovno izgrađivanje zajednice. Sv. Pavao će izričito reagirati na takve pojave opominjući kako im nije mjesto na zajedničkim sastancima (1 Kor 14,1-40).

Židovi, koji dolaze iz raznih krajeva i govore različitim jezicima, smetoše se jer je svatko čuo apostole kako govore njegovim jezikom (Dj 2,6). Izraz smetoše se indikativan je, dolazi od glagola sugce,w, smesti, kojeg LXX koristi u Post 11,7: hajde da siđemo i jezike im pobrkamo… Luka namjerno aludira na događaj s kulom babilonskom: ondje je ljudska oholost prouzrokovala različitost jezika i nerazumijevanje, a sada Duh Sveti ujedinjuje različitosti u jedinstvo razumijevanja. U pitanju je ispunjenje kardinalne teološke linije Staroga zavjeta: nakon konfuzije oko kule babilonske i nastalog nerazumijevanja među ljudima, Bog u slijedećem poglavlju izabire Abrahama u kojem će se blagoslivljati sva plemena zemlje (Post 12,3) jer od njega će poteći narod koji će cijelom svijetu svjedočiti svetost Božju. No, zbog svoje nevjernosti i Izrael će, kao i narodi oko kule babilonske, biti raspršen. Događajem Duhova Bog koji rasprši Izrael opet ga sabire (Jer 31,10).

Međutim, za razliku od prvog Sinaja kad je samo jedan narod postao Božji a svi ostali ne-narod (Pnz 32,21; usp. Hoš 1,9), nakon silaska Duha apostoli će već u Jeruzalemu zahvaćati i u novi Izrael uključivati pronajprije Židove pridošle iz svih krajeva (2,5), a potom će i sami krenuti među pogane (28,28) – dakle, nova Pedesetnica je obuhvatnija od prve.

Reakcija onih koji slušaju apostole je dvojaka (Dj 2,12-13): jedni ih uzimaju ozbiljno i pitaju se što bi to moglo biti? Drugi se podruguju da su slatkog napili se vina! Dakle, ni djelo Duha nema takvu narav da mu nitko ne bi mogao proturječiti i drugačije ga tumačiti, pa čak mu se i rugati. To je drama koja je prisutna od početaka povijesti spasenja, kada riječ Božja nije obdržavana, pa sve do ovoga silaska Duha Svetoga. A tako će ostati i kroz čitavu povijest. Često će nositelji Duha biti sumnjičeni ili ismijavani, no to je prigoda pokazati osvjedočenost i, što je ne manje važno, plodove Duha protiv kojih smutljivci ne mogu ništa. Kad život progovori, onda laž gubi bitku. Proizlazi kako su ove tegobne situacije zapravo poziv učeniku na radikalno predanje vodstvu Duha, sve do plodova, dok život ne progovori…