Vrijeme leti, nedjelje brzo trče jedna za drugom. Ne samo da starimo pa bi ih zato trebalo malo zaustaviti, prikočiti, nego i zato jer nas od nedjelje do nedjelje tuširaju snažne riječi misnih biblijskih čitanja, ritam je brz i neumoljiv a pitanje je koliko stigne dati odjeka u našem životu. Evo danas su u prvom čitanju u prvi plan stavljeni svećenici. No, nije se Božja riječ ustremila na njih zato što su svećenici, nego zato što su drugima trebali nešto činiti, nešto dati a to nisu činili. Zaduženi su voditi, odgajati narod a oni to nisu činili. Zato danas osim za svećenike, osim onih koji to u životu jesu, Božja riječ važi za sve one koji trebaju voditi i odgajati, a oni to ne čine. Tu su ponajprije roditelji i odgojitelji.

Vidimo koliko smo kao Crkva jedno srce i jedna duša, koliko se kao zajednica vjernika ljubimo i da li se i nad nama čude kao nad prvim kršćanima: vidi kako se ljube! Vidimo i sami koliko smo privlačni jer ljudi polako napuštaju Crkvu, hlade se prema vjeri. Mnogi i ne znaju o čemu se zapravo u vjeri radi, što je srce svega? Tko je kriv što smo postali neprepoznatljivi, bez boje okusa i mirisa? A što je s obiteljima? Kako to da djeca, bez obzira na generacijske razlike i napetosti koje odatle proizlaze, ne mogu doživjeti, kako to da ih ne osvoji ljepota kršćanskog života starijih koji „znaju reda i drže svoje“, nego se odbijaju od svega. Na kraju jedva da je moguć bilo kakav razgovor o ozbiljnijim temama. Zašto je to tako? Govore a ne čine, kaže Isus.

Tko su farizeji o kojima govori Isus? Bili su ljudi koji su željeli nešto učiniti: oni su željeli biti vjerni vjeri otaca. poznavali su Sveto Pismo, živjeli strogim životom, čuvali tradiciju pa ih je narod štovao kao prave vođe. U dobroj su mjeri zaslužni za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta židovskog naroda. Međutim, kad su se susreli sa Isusom, kad su došli pred samo Božje svjetlo, pokazalo se da koliko god se smatrali dobre volje i raspoloženi za Boga, nisu mogli dovoljno prihvatiti ono Božje i ostaviti ono što je bila tradicija. I tako su postali simbol opiranja Evanđelju. Ono donosi Božju milost svima jer svi su grešnici (Pavao), i nitko se ne može svojim djelima spasiti. Oni to nisu mogli prihvatiti jer su mislili da su ispravni, da su svojim radom i nastojanjem u stanju ući u život i biti pred Bogom na visini.

Iako se Crkva ubrzo odvojila od židovstva predvođenog farizejima, oni nisu nestali niti će ikada nestati. Jer „farizej“ se krije u svakom učeniku i ako mu ovaj dade odriješene ruke, ako ne bdije nad sobom, širom sije kvasac smrti, farizejski kvasac od kojeg se treba čuvati (usp. Mt 16,6). Nikada Isus nije tako žestoko govorio kao u ovom poglavlju Mateju. O kolikim su se stvarima tijekom povijesti Crkve i danas trošile riječi, vrijeme i snaga, ljudi se znali ogorčiti i podijeliti, a Isusu nisu bile važne. S druge strane, ovdje gdje je On najenergičniji jer mu je to na srcu, tu ne poklanjamo dovoljno pažnje.

Isus se dakle danas obraća svojim učenicima jer će i među njima biti farizeja; On je znao da će njih biti i u Crkvi i da će oni Crkvu iznutra trovati i rastakati. Iz odlomka Evanđelja (a i ostatka Mt 23) se vidi što oni rade: oni prisvajaju katedru koja nije njihova (23,2); nakon iščeznuća proroštva oni su si prisvojili autoritet i umjesto Duhom nadahnutog proroštva nametnuli propise; umjesto Duha koji grije srce i daje svjetlo i radost došli su propisi koji guše spontanost i slobodu; osakaćuju ljudskost.

Govore o vjernosti, milosrđu, ljubavi, miru. poštivanju drugih, ali ne provode u život. Imaju svoje mjesto dokumenti i svečana traženja oproštenja, ali ako ne dolaze iz srca, od onih koji to žive, onda bolje da ih nema. Tovare ljudima nepodnošljive terete: vjeru i ljubav prema Bogu svode na religiozne propise i običaje. Obaviti propis i običaj, onda si miran pred Bogom! Ako nisi to učinio, onda trebaš čin očišćenja i oproštenja-okajanja pa si onda miran. Propisi koji su eutanazija života, koji ubijaju život jer zamjenjuju ljubav prema Bogu i prema čovjeku! Daju rog za svijeću! To je svadba bez vina radosti – vina nemaju (usp. Iv 2,1-11). Ni prstom ne miču da bi ljudima pomogli. Isus će zato zvati – dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28-30). Pavao će reći: nikom niste ništa dužni osim da jedni druge ljubite (Rim 13,8).

Farizej se mora pokazivati, biti viđen (23,5-7), moraju dobiti počasna mjesta jer inače će se sve srušiti, inače će netko snositi posljedice, mora biti označen oznakama svog položaja koji ga izdiže iznad drugih. Uvijek su oni na tv-u, njihovo se kretanje pomno prati i analizira. Oni se ne bune nego uživaju jer, smatraju, tako i treba biti!

Na kraju (23,8-12) Isus oslikava kakvu Crkvu želi: Njegova se Crkva razlikuje i od građanskog društva a i od vjekovne crkvene prakse jer u njoj nema klasa, rangova, superiornih i podložnika-poslušnika, nema diskriminacije. Isus je dobro znao za zlo koje će prouzročiti položaji, titule, nakloni, rukoljubi. Nemojte dopustiti da vas zovu učitelj, otac ili vođa jer, ako ste u mojoj Crkvi, vi ste svi braća. Neki danas smekšavaju Isusove riječi, ali uzalud i zavaravaju sami sebe jer Isus ni danas ne bi bio manje radikalan – previše alergičan na farizejizme. Ne samo ovdje nego u više navrata je odbijao dijeliti učenicima prva mjesta. U Njegovoj crkvi jedine blagoslovljene titule su: brat, sestra, učenik, sluga i život koji je u skladu s tim nazivima. Sve drugo je kvasac farizejski. U kršćanskim spisima II. st. naziv otac rezerviran je samo za Boga i nikoga drugog! Krajem IV. st. sv. Jeronim piše: Gospodin nas je upozorio da nikog ne zovemo ocem osim Boga. Stoga ne razumijem tko je dozvolio poglavarima samostana da ih zovu Abba ili kako možemo nekom dopustiti da nas tako zove.

Riječi Evanđelja su od nemjerljive važnosti za ozdravljenje crkvene zajednice. Jer kad se maknu propisi, privilegije, položaji, titule, sumnjive specifičnosti, tek onda se stiže do srca: ostaje Bog koji je Otac i ostaju samo braća i sestre koji uče to biti i pri tom služe jedni drugima. Ostaje samo ljubav između njih. I ništa više. Ništa više ne treba, tu je sve: zajedništvo davanja jednih drugima u ljubavi, kao što je Isus predao samog sebe nama. Onda bi zasjalo novo lice Crkve. Kome to nije dovoljno treba se ispitati ne traži li sebe iznad Crkve; ne ide li uzimajući za sebe umjesto da daje sebe Crkvi?

Predvodnicima u Crkvi i obiteljima opet može biti uzorom Pavao: prema svojoj zajednici on je kao majka! To znači pun ljubavi i to na način da im predaje svoju dušu tj. život. On ne uzima od njih, ne opterećuje ih nego svoj život, sebe daje njima. Sigurno da oni to nisu mogli ne vidjeti i sigurno da su i oni odgovorili. I kad se svi predaju jedni drugima onda nastaje nešto novo, novo lice zajedništva i Crkve. Ovdje vidimo zašto je zapovijed ljubavi prema čovjeku jednaka onoj prema Bogu: Pavao je zato što ispravno ljubi Boga ljubio Solunjane svom svojom dušom/životom i tako je nastajala i jačala Crkva. Ulaziti u crkvu s idejom „ja i moj Bog“, plus moje želje i ambicije, znači ne davati sebe zajednici, ne ljubiti čovjeka pa onda ni Boga; to znači biti farizej i rastakati Crkvu, na što Isus najoštrije opominje.