Autorstvo

Djela apostolska anonimna su knjiga tj. u tekstu ne navode ime autora (kao što ne dolazi ni u evanđeljima). Ipak, u spisima s kraja 2. st pojavljuju se najranija pripisivanja Trećeg evanđelja i Djela Antiohijcu Luki koji je bio Pavlov pratilac (Antimarcionski prolog u predgovoru Trećem evanđelju, zatim Irenej, Adv. Haer. 3,1,1; 3,14, te Muratorijev kanon).

Iako se u ozbiljnijoj mjeri ne osporava kontinuitet književnog plana između dviju knjiga posvećenih istom Teofilu ni Lukino autorstvo, ipak se raspravlja o povijesnoj vrijednosti njegova djela.

Uopćeno govoreći, grupa stručnjaka engleskog govornog područja naglašava punu zbiljsku podlogu tzv. „mi“ odlomaka temeljem kojih se dobiva dojam da je pisac bio prisutan među Pavlovim pratiocima (usp. Dj 16,10-17; 20,5-8.13-15; 21,1-18; 27,1-28,16); no, prema drugima ovo su uglavnom nevažni dijelovi Pavlovih misijskih putovanja.

Druga grupa, uglavnom stručnjaci njemačkog govornog područja, naglašava upadljive razlike u načinu na koji Dj prikazuju Pavla te apostolovih osobnih iskaza u njegovim autentičnim poslanicama.

Smatra se da je Lk napisan iza 70. godine, a Dj su nastala između 80-90.

1.2.  Književni oblik i svrha

Dok prvi Lukin spis po svojim karakteristikama pripada skupini evanđelja, Djela se ne uklapaju ni u jednu od skupina novozavjetnih spisa.

Neki stručnjaci tvrde da su Djela, poput evanđelja, izraz nove književne vrste koja nije prilagođena nijednoj tada postojećoj i da ju je potrebno istražiti.  Drugi, pak, smatraju kako se ovdje radi o grčko-rimskoj biografiji. Jedna grupa istraživača ukazuje na starinska djela koja su puna uzbudljivih zgoda i svoje junake prikazuju kao veoma kreposne pa takvu književnu vrstu nazivaju praxeis.

Neki čak predlažu da je u pitanju grčko-rimski roman.

Ključno pitanje koje se postavlja jest zašto je Luka napisao ovo djelo kao dopunu svog evanđelja (za razliku od ostalih evanđelista)? Ili, što je trebalo postići jedno djelo napisano u dva odvojena dijela?

Oba Lukina djela, koja su zasebne cjeline, ali međusobno povezane, odražavaju autorovo gledanje na cjelukupni proces povijesti spasenja. Stručnjaci danas sa sve većim konsenzusom smatraju kako glavni sadržaj Lk i Dj jest kontinuitet povijesti spasenja s Isusovim životom s jedne, te sa nastankom Crkvom na drugoj strani. Lk počinje u ambijentu SZ-nog svećeništva, a Dj govore o širenju Crkve izvan Palestine sve do Rima.

Međutim, linearno usmjerenje kojim Luka vodi čitatelja biva presijecano, poput nekog kontrapunkta, cikličkim strukturama: npr. Marija se pojavljuje na početku oba volumena, kasnije apostolsko djelovanje upadljivo naliči Isusovom, Pavlov hod ka Rimu i zatočeništvu podudaran je sa Isusovim hodom ka Jeruzalemu, tj. ono što se događalo s Isusom nagoviješta iskustvo koje će proživljavati Crkva.

Uočljivo je kako prvotni interes ovog pisca nisu pojedini ljudski djelatnici te njihovi pothvati i nezgode, nego napredak riječi spasenja na putu koji joj je određen (1,8). Luka je želio po besprijekornoj proceduri (usp. Lk 1,3) napisati svojevrsnu „povijesnu monografiju“. Njegove historiografske namjere očituju se po tome što pomno ispituje i po redu sastavlja izvješće (1,1-3), pokušava svoje izvješće povezati sa širim povijesnim kontekstom te nastoji uočiti kronološku i kauzalnu povezanost između pojedinih događaja i etapa.

Opisujući napredovanje Riječi prema centru tadašnjega svijeta, Luka ujedno iznosi teološku viziju Crkve. Crkvi koja živi pred konac prvog stoljeća on ovim djelom želi pred oči staviti one esencijalne strukture crkvenoga života koje su nepromjenjive, iako se vanjski oblici njihova ostvarivanja vremenom mogu mijenjati. Stoga je Lukin cilj čitatelju dati uvid u život rane Crkve, njezin neuzastavljiv napredak vođen Duhom kako bi svojim suvremenicima dao primjer sudjelovanja u njezinu životu i izgradnji.

Gledajući sumarno, Djela apostolska opisuju obnovljeno davidovsko kraljevstvo (usp. Lk 22,14-20) tj. restaurirani Izrael koji je predstavljen kao stvarnost već prisutna u služenju apostola u rastućoj Crkvi. Naime, već na samom početku drugog Lukina volumena uskrsli Isus 40 dana se ukazuje apostolima razgovarajući s njima o kraljevstvu Božjem (Dj 1,3) – pri čemu treba uočiti kako je u 1,4 ponovljena poveznica između Kraljevstva i jedenja/pijenja (usp. Lk 22,30a), apostol Jakov kaže da koliba Davidova tj. davidovsko kraljevstvo treba biti obnovljeno ulaskom pogana u Crkvu (usp. Am 9,11-12; Dj 15,3-8, – i ono ostaje središnja tema knjige sve do posljednjeg retka koji govori kako je Pavao u sobici svog rimskog sužanjstva propovijedao Kraljevstvo (usp. Dj 28,31). Na pitanje trenutka kada će opet uspostaviti kraljevstvo u Izraelu (1,6), Isus odbija dati vremensku odrednicu, ali im progovara o načinu uspostave Kraljevstva: nakon primanja Duha Svetoga apostoli će postati svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, sve do kraja zemlje (1,8).

Gledajući dublje, egzegete pretpostavljaju kako su Dj zapravo Lukin odgovor na krizu identiteta/kontinuiteta: s jedne strane, Židovi uporno odbacuju Evanđelje a s druge strane kršćanska se zajednica sve više udaljava od Izraela-naroda Obećanja. Luka pokušava odgovoriti na pitanje što bi u Evanđelju trebali otkriti oni koji su trenutno pogani ako ga Židovi, iz čije duhovne baštine izrasta kršćanstvo, odbacuju? On stoga pokušava prikazati liniju kontinuiteta u povijesti spasenja: ponajprije radi se o kontinuitetu između Izraela i Isusa (Lk) a zatim o kontinuitetu kojim Crkva nastavlja Kristovo djelo (Dj); time se u konačnici Crkva očituje prirodnim nastavkom Božjeg projekta sa Izraelom.

Ujedno, posvećujući pažnju pozivu i glavnim etapama Pavlova djelovanja, Djela apostolska pružaju svojevrsni uvod u corpus paolinum .

1.3.  Književna obilježja

Luka je usvojio historiografske modele ondašnjih povjesničara (Polibije, Tacit, Josip Flavije). Odlike su mu:

Dramsko-prizorski stil – Lukino pripovijedanje je živahno s detaljiziranjem paradigmatskih događaja, koji imaju pobudni ili programatski karakter (Duhovi, Dj 2; Stjepanovo mučeništvo, Dj 6 – 7; Kornelijevo obraćenje, Dj 10 itd.). Svaka od ovih zgoda iznosi važnu pouku u Lukinoj teologiji povijesti.

Govori – čine središnji dio većine gore navedenih prizora; njihova uloga nije toliko prenijeti povijesne riječi pojedinog lika, nego pomoći pri razvijanju pojedine teološke teme na nivou književne cjeline Dj. Moguće je da ponekad ni očevici pojedinog događaja ne bi razumjeli govor jer ga Lk oblikuje tako da postigne određeni efekt na razini cjeline naracije (usp. 17,22-31).

Mimesis – imitiranje klasičnih modela; Luka, osim citiranja SZ-a, usvaja stil i jezik LXX i čini ga vlastitim jezikom i stilom (uglavnom u Dj 1 – 15). Time sugerira kako su počeci Crkve na svoj način sveto vrijeme obilježeno svetim govorima.

Sažeci – s jedne strane popunjavaju pukotine među pojedinim prizorima, a s druge strane komentiraju generalizirajući različite zgode i ističući u njima tipske crte (veliki: 2,42-47; 4,32-35; 5,11-16; mali: 1,14; 6,7; 9,31; 12,24; 16,5; 19,20; 28,30-31). Poput poslijeklasičnih autora svoga vremena, Luka svojim stilskim postupcima idealizira razdoblje prve zajednice i predstavlja ga „zlatnim dobom“ kršćanstva.

Geografska struktura – Luka geografiju upotrebljava kao literarni i teološki intrument. Središte zbivanja jest Jeruzalem: u Lk sve se kreće prema Jeruzalemu, a u Dj sve polazi od Jeruzalema i to tako da svaki novi pokret prema dalje počinje navraćanjem u Jeruzalem. Čak i broj poglavlja stavlja Jeruzalem u centar: 12 središnjih poglavlja u Lk – Dj odvija se u Jeruzalemu. On je značajan zbog prisustva hrama, u njemu je ubijen Krist, u njemu je rođena Crkva. Na neki način, Jeruzalem oslikava izraelski narod – u njegovu krilu se dogodila smrt Sina Božjeg, ali i rođenje Crkve; Jeruzalem je stoga paradigma židovskog odbacivanja i prihvaćanja Božje ponude spasenja.

Osim toga, za razumijevanje Lukina djela podatak gdje se nešto dogodilo gotovo je jednako važan kao i ono što se dogodilo.

Proroštvo – Luka poklanja iznimnu pažnju proroštvu. Iako ga ne primjenjuje u tako mehaničkoj mjeri kao Mt, ono determinira ishode različitih situacija: Mesijin život i smrt, patnje kršćana, Judinu izdaju itd. Luka posebice koristi proroštvo na razini literarne cjeline Dj: ono što prorokuje neki od likova kasnije se tijekom narative i ostvaruje (Lk 9,22.44-18,32/24,6-8.44; Lk 21,12-15/Dj 4,3-5.14; Lk 9,5/Dj 13,51; Lk 22,30/Dj 5,1-11; Dj 21,10-14/21,30-35).

Dj kao interpretacija Lk – Djela se nastavljaju na Evanđelje po Luki, ispunjavaju ga i potvrđuju – što je u Lk implicitno u Isusovu životu, u životu apostola u Dj postaje eksplicitno. Stoga su Dj Lukina autoritativna interpretacija njegova Evanđelja. Ona otvaraju perspektivu koja je važnija čak i od one koju otvara sinoptičko sučeljavanje jer Lk – Dj čine dvostepeni proročki model (two-stage prophetic model).