Koja je zapovijed najveća, pitali su Isusa. Ovo pitanje može se činiti čudnim jer su imali zapovijedi koje su dobili od Boga i znalo se koja je prva; čemu pitanje o prvoj? No, ako se zna da su uz 10 Božjih izumili još 603 druge zapovijedi i time načinili pravu zbrku, onda ovo pitanje više nije čudno. Od tada više nije sigurno što je prvo i najvažnije, postalo je gotovo nemoguće živjeti bez grijeha. I zbog toga je pitanje o najvećoj zapovijedi postalo aktualno. Eto ljudske mudrosti: čovjek je u stanju od Božje jasnoće napraviti šumu u kojoj se više ne može snaći.

Isus odgovara. Slično kao što su odgovarali veliki i mudri židovski rabiji. Ali on ići će i korak dalje. Najprije kaže da Boga treba ljubiti svim srcem. Srcem cijelim, ne podijeljenim. Ne biti vjernik a više voljeti “samo” – pa onda spisak – račun u banci, društveni položaj, počasne titule, karijeru, moć, šarene ambicije… Ne samo da se u tom slučaju ne ljubi Izvor života kako treba, nego čovjek sebi navlači oblake na dušu jer podijeljeno srce nikada nije sretno, nikad nije puno nego curi, krvari na sve strane.

Svom dušom ili cijelim životom (u Evanđelju je to ista riječ, psyhe). Ne može u životu biti ništa što je važnije od toga da svom dušom ljubimo Boga. Sve je manje od toga i treba tome služiti. Jer to znači ljubiti istinu, pravednost, dobrotu, ljepotu… Što god voljeli mimo toga, neće rađati radošću. Ako bilo što izuzmemo, uskratimo, onda srce više nije cijelo i puno, ni život više nije cio i jednodušan, ništa onda više u njemu nije zdravo, jedro i vedro; sve je raspolovljeno; nema više sjaja.

Svim umom. Koliko se znade vremena protraćiti na tko zna kakve beskorisne stvari koje ne vode ničemu i kojih se čovjek nakon 10-20 dana više i ne sjeća, umjesto da se sabere, pokuša svoj um i cijeli život skupiti u jedno, zacjeljivati ga na njegovu izvoru…

Tom najvažnijem Isus pridružuje i slijedeću zapovijed, jer sličan homoios, znači biti jednak – jednako velik, jednako važan. Istina, Stari zavjet nije dok navodi 10 zapovijedi naveo i ovu, ali imamo je u Lev 19,18 u sklopu Zakona svetosti: ljubi svoga bližnjeg kao sebe samoga. Važna je kao i ljubav prema Bogu jer o tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci (22,40).

Kako to da je odnos prema čovjeku važan kao i prema Bogu? Nije li to pretjerivanje? Zamislimo oca obitelji koji se bori i zaradi, i napravi kuću za svoju ženu i djecu. Da je ne znam kakva velika i lijepa, da je od milijun eura, je li vrjednija od posljednjeg djeteta u toj kući, pa makar ih bilo i 10-ero? Ma ne vrijedi ni koliko prst mališak najmanjega djeteta, jer taj je otac praveći kuću mislio na svoje, na tu djecu – oni su najvrjedniji! Oni trebaju živjeti, odrasti i procvasti! Kuća može biti i ne mora takva, ali oni moraju biti!

Interesantno je pogledati koliko je Bog uopće u Bibliji tražio da se ljubi njega a koliko je držao do čovjeka. Kad god je spočitnuo da su Ga napustili, onda se radilo gotovo uvijek o grijesima protiv čovjeka, o nepravdama i izrabljivanju, porobljavanju. U tom smislu Novi zavjet premalo zapovijeda ljubav prema Bogu nego konstantno naglašava ljubav prema čovjeku (usp. Iv 13,34-35; Gal 5,14; Rim 13,8-10). Zar ne kako je čudesan Bog? Kako se On zna neprimjetno povući, kako se ne nameće nego čovjeka stavlja u prvi plan!

Čudesno je da, nakon što je stvorio svijet i čovjeka, nije ostavio nikakav svoj posebni vidljivi znak, potpis. Ništa za sebe ne traži. Potpuno je nevidljiv, nenametljiv. Ni sliku ni kip nije dao da mu se naprave. Htio je ostaviti samo jedan svoj vidljivi trag: jedina Njegova slika jest – čovjek! Svoju čast On daje čovjeku; pa što je čovjek da ga se spominješ… slavom i sjajem njega okruni – nije se mogao dovoljno načuditi psalmista (usp. Ps 8). Bog se ne boji ostati u prikrajku i ne smetati čovjeku. Kako može biti s tim zadovoljan? On ljubi i to mu je dosta, On se sav pretvorio u ljubav; Njemu nije problem ljubiti cijelim srcem. To je tek pravi život. To je punina života. Imamo puno od njega učiti; tu je tajna života.

Zato se k Njemu može najlakše putem ljubavi. I zato Ga treba ljubiti svim srcem. I ostat će još srca za ljubiti ženu, muža, sina, prijatelja, bližnjega pa i neprijatelja. Jer On nije pohlepan za našim srcem; On je nenametljiv. On ne krade naše srce, nego ga umnaža. Neka ga bude dostatno za sve ljude koje susrećemo, neka imaju obilno našega srca i ljubavi. Srce je zato najveće čudo od svega što je Bog stvorio. Jer samo ono može roditi ljubav i samo se po njoj čovjek može približiti Bogu. Samo je po njoj čovjek ono što treba biti – slika Božja! Samo po njoj čovjek može doći k sebi i ozdraviti. Samo ona je čovjekova prava domovina; dom njegove duše.

Mnogi lutaju daleko od doma, potucaju se tamo-amo. Ne znaju za drugo i zato ih ne treba osuđivati. Što god napravili u lutanju, najgore prolaze upravo oni jer žive napola, životare; ne žive cijelim srcem i punim životom. Za mene posebno potresan jest primjer vrhunskog intelektualca, franc. književnika rumunjskog porijekla Eugena Ionescua (1912-1994). Začetnik je čitavog jednog pokreta u svjetskim razmjerima – teatra apsurda. Djela, odraz njegova duha, govore o apsurdu života i besmislu (Ćelava pjevačica, Stolice, Nosorog). U školi su nam govorili da je to moderno i napredno. A nisu rekli sve, nisu rekli da je tada njegov duh bio daleko od svog doma. Nisu rekli da je pred kraj svoga života on nešto doživio. Doživio je puno. U njegovu dnevniku su riječi koje sve govore: Govorim sam sebi: „Ne boj se, mališane siromašni, nemaš se čega bojati… Čitaj Knjigu (Bibliju), čitaj Knjigu, uči sve do svoga posljednjeg udisaja. Neznalica si“. On je našao. Pronašao je svoje srce, našao je gdje ga smije skupiti cijelo i poput beskućnika nasloniti bez straha; osjetio je gdje je put u dom. Pronašao je u Bibliji vrutak na kojem će se napajati i učiti životu do posljednjeg udisaja i izdisaja jer vidi da ono do sada nije bio život. Nije znao živjeti. Za ono najbitnije bio je zapravo neznalica. Ali, u školama i dalje govore da je napredno ono čega se on odrekao, u čemu nije bilo života. Djeci nude ono što život nije. Zašto?

Gdje je naše srce?