U ono doba rimski imperator je ubirao porez, tributum capitis, glavarina tj. za svakog muškarca starijeg od 14 g. te za svaku ženu stariju od 12 trebalo je platiti godišnju svotu; zbog toga su izbijale narodne pobune (Lk 2,1-5; Dj 5,37). Brojati narod koji pripada Bogu za pobožnog Izraelca je značilo oduzimati ga Bogu i ujarmiti ga zemaljskom vladaru. Sjetimo se i David je jednom, samo jednom, pobrojao svoj narod i teško se pokajao (usp. 2 Sam 24,10).

Isusu dolaze postaviti pitanje; dolaze farizeji i herodovci skupa. To je čudno zajedništvo jer se inače nisu trpjeli; no, kad su naišli na nekog tko im obojma smeta, odmah su se udružili. Da, baš čudno kako ono što je Božje mnogima smeta i kako će se onda i najrazličitije struje udružiti; kako ono što je dobro izaziva zle koji se još među sobom i sprijatelje! Baš čudno! Da im je do prijateljstva, nisu li i prije su mogli biti prijatelji? I među sobom i s drugima – onda ne bi ni bili zli! Baš čudno… mysterium iniquitatis, misterij zla. I još se pozivaju na istinu! Njima je istina samo sredstvo za ciljeve koji nemaju s istinom veze, umjesto da im istina bude cilj jer koji god cilj nije utemeljen u istini, on je utvara, kula od karata, tu života nema.

Je li dopušteno dati caru porez ili ne? Jako su lukavi! Izuzetno inteligentni. Jer kod ovog pitanja nema uzmaka. Štogod Isus kaže, ide na Njegovu propast: jer ako je protiv poreza, onda je i protiv cara i bit će uhvaćen kao bundžija, prevratnik; ako je za porez, onda će izgubiti simpatije naroda jer podržava okupatore, mnoštvo više neće hrliti za njim. Svakako je gotov, mislili su; kako li su samo spretni i lukavi!

Isusu nije ni do aplauza od cara ni do onog od naroda nego na prvom mjestu mu je do istine jer on je Istina. Kroz istinu, u istini promatra i cara i narod. Prilazi im u istini i oni mogu k njemu samo u istini. Lukavost ne može protiv istine. Isus traži novčić. I oni daju. Ne primjećuju da su ga pružili u Hramu. Dok je Izraelcu je bilo zabranjeno praviti i posjedovati bilo kakav lik, gle – oni nose carev i to u Hramu – pobožni farizeji! Nisu primijetili da su se, prije negoli je Isus progovorio, odali!

Čija je ovo slika? Careva. Dajte je caru! Jer vi ionako ne smijete imati slike i likove. Nek’ se car zabavlja sa svojim novčićima! I tu Isus ide protiv onoga što su možda sklonosti naroda: on gleda u istini i to traži i od naroda – moraju znati što pripada caru. Zaista, čovjek ne može živjeti sam nego se udružuje. A onda svako društvo da bi se izgradilo i održavalo, nameće obaveze, davanja… i pravedna i nepravedna. I Isus, a i apostoli poslije njega jasno govore kako te obaveze treba ispuniti (usp. Rim 13,1-7). Treba se truditi oko pravednijeg društva i obaveze prema njemu moraju se ispuniti. Ne možeš samo primati a ne davati. Prije nego se pitaš kakav je ovo svijet, prije reci što si tom svijetu dao? Jesi li dao išta osim onoga što si morao?

Često se u raspravama o odnosu između crkvenih zajednica i države ove Isusove riječi navode kao dokaz da se crkva ne treba miješati u društvene probleme nego neka to ostavi caru jer to je carevo; jer tako da je Isus rekao.

No, Isus ide i dalje. Ako je car dobio ono na čemu je njegova slika, postoji još netko tko ima svoju sliku. Čovjek je na sliku Božju pa i Bogu treba dati Božje! Ako je uskraćivanje prava caru nad njegovim slikama krađa i razbojstvo, otimačina; što je sa slikama Božjim? Što je onda kad netko Božje slike zloupotrebljava, iskorištava, manipulira s njima, drži ih u ropstvu, u neznanju i zabludama? I čovjeka, biće na Božju sliku, treba vratiti Bogu, treba ga vratiti istini i njegovom dostojanstvu.

Isus, prema Evanđeljima, nikada nije povrijedio pravo državnih a ni vjerskih vlasti. Međutim, one su se između sebe udružile i na koncu ga ubile. Zašto? Zato jer je Bogu htio dati Božje, radio na tome da čovjek-biće na sliku Božju zaista pripadne Bogu! Dok je to činio, Isus je govorio istinu svima, i državnim i vjerskim poglavarima, a i narodu, čovjeku. Istina je smetala i jednima i drugima i trećima. Istina, i to u svojoj punini, ispostavila se kao najveći teret!

Isusove riječi dajte caru carevo a Bogu Božje lijep su putokaz kako uskladiti svoj život. Pogotovo onima koji „nikad nemaju dovoljno“ novca ili vremena kako bi se bavili duhovnošću, čitali i živjeli Evanđelje. Naime, danas je sve više onih koji, makar bili i ateisti, preporučuju umjerenost u radu, umjerenost u uživanju i trošenju. Dakle, već nas ono prvo dajte caru tj. dajte svijetu i svakodnevnom životu njegovo – to nas već zove na razboritu umjerenost zbog harmonije na psihičkom i fizičkom planu. Kako bismo uživali ono što imamo jer kako kaže mudra izreka – ono što je bolje neprijatelj je onom dobrom.

Tako oslobođeni trčanja za onim boljim, koje možda i ne postoji, ili ne postoji za mene, onda ću biti slobodniji i za drugi dio Isusove izreke – dati Bogu Božje. Razvijati i uljepšavati Njegovu sliku – ono što je Njegovo u meni. Isus nas ne želi ostaviti, niti da u onom što pripada na svakodnevni građanski život budemo u čemu lošiji ili neispravni prema društvu u kojem živimo. No, isto tako poziva dati Bogu Božje da ne zaboravimo gdje je izvor svakog dobra i da ne prekinemo onu životnu nit koja nas s njime spaja. Naprotiv, trebamo je unaprijeđivati i širiti da što nam više života njome dolazi. K tome, dužni smo u drugima buditi, poticati svijest o tome da su ljudi – bića na sliku Božju! Pitanje je ljubavi koliko ćemo napora uložiti da im to posvjedočimo, da ih oslobađamo neznanja, izbavljamo iz nepravdi, neimaštine, iskorištavanja svih vrsta… Zapravo, Bogu dati Božje znači, ne samo u sebi nego i s drugima graditi svijet po Božjem, Kraljevstvo Božje. Graditi po Božjem a ne po carevom… Hm, ova krilatica može i treba imati dalekosežne posljedice…puno je toga Isus njome rekao.

Ako, ne daj Bože, dođe do sukoba ovih dviju obveza, vjernik koji je dovoljno mudar znat će na koju stranu treba ići da bi se živjelo – zna tko je onaj tko ne može dati život nego samo smrt, a tko je onaj tko daje život – život mi je već jednom dao i ako radi Njega umrem, ipak ću živjeti.