Mt 21,33-43:

₃₃“Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. ₃₄Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. ₃₅A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. ₃₆I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.”

    ₃₇“Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ ₃₈Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ ₃₉I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.”

    ₄₀“Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?” ₄₁Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.”

    ₄₂Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima:

        Kamen što ga odbaciše graditelji

            postade kamen zaglavni.

        Gospodnje je to djelo –

            kakvo čudo u očima našim!

    ₄₃Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!

Evo Isusove britke riječi vjerskim poglavarima Njegovog vremena, onima koji su već odlučili da će ga ubiti (Mt 12,14). Da je šutio, možda mu ne bi priredili takav „program“, no On je uvijek govorio istinu. Kako će drugačije kad je On sama Istina (usp. Iv 14,5)? Ne može dalje od sebe.

Za razliku od vinograda o kojem govori prorok Izaija (Iz 5,1-7), Isus kaže kako je ovaj donio plod. Dakle, vinogradari, uzgajivači, odgojitelji nisu bili lijenčine. Nešto su radili, nešto je urodilo. Ali kada je trebalo vlasniku vinograda, dati Njegov urod, onda ne ide. Ne daju. Zašto? Žele za sebe! Nakon toliko posla, uzgajivačkih napora, „prirodno“ je da žele za sebe. Bez obzira što znaju koju ulogu imaju u tome. Njih to ne zanima! Dakako, Bog će na kraju tražiti novo rješenje za svoj nasad, za ono što želi da i dalje raste i napreduje, no ostaje pitanje što sa zlim vinogradarima? Pogotovo ako smo i sami među njima?

Time je izrečena radikalna kritika koju će Isus na više načina uputiti lažnim djelima isprazne religiozne prakse (prakticiram vjeru! – kao da bi se „prakticiranjem“ moglo zamijeniti življenje odnosa s Bogom i čovjekom). To je kritika svakoj lažnoj religioznosti koja se može „prakticirati“ u tisuću šarenih boja, ali koja nije ništa drugo nego zamaskirana čovjekova želja!

Čovjek je, naime, po svojoj konstituciji biće želje koje je u stalnoj potrazi za srećom. Pokretan željom i potrebom koje zahtijevaju biti ostvarene i zadovoljene, čovjek se stavlja u pokret i nastoji to postići. I to je sasvim prirodno i korisno za većinu lepeze želja i potreba. Ali, problem se pojavljuje kad jedna se jedna od želja pojavi na religioznom planu i kada se s njom postupa kao sa svakom drugom koja bi se ticala bilo kojeg artikla u supermarketu.

Tada čovjek u svojoj želji projicira samog sebe u perspektivu Vječnoga, sam sebi stvara svoje božanstvo, u njega ugrađuje sve svoje zahtjeve i potrebe i na koncu se poistovjećuje s njime. Tako nastaju lažni bogovi i idoli. Tako religija postane idolatrija a da čovjek to ni ne primijeti jer sve ide, „klizi“ tako lagano i prirodno kao što je čovjeku  prirodan i urođen njegov sistem želja.

Ako se dogodi da se kojim slučajem ta želja zadovolji onda religija gubi smisao, Bog postaje suvišan. Ako se događa da se pojavljuju nove želje i redom, „automatski“ bivaju zadovoljene, čovjek ostaje u uvjerenju da je uslišan i da je sve u redu, a na kraj mu pameti nije da zapravo komunicira samo sa svojim željama, da razgovara sa svojom slikom a ne sa živim Bogom! Ni ne primjećuje da živi u lažnoj religiji, vrteći se sam oko sebe.

Dakako, kada se nekome želje ne ispunjavaju, on će napustiti takvu religiju i Boga od koga nema ništa, jer mu takav bog ne treba, ne služi mu kao ni stara truljava cipela.

Najjeziviji je primjer kad se zbog svojih želja čovjek ustremi na zdrav razum, na pravdu pa i na samog Boga, kao ovi menadžeri u Evanđelju. A i to se događa. Bilo bojnim pokličem na ustima, ili šutke, s prezirom, ignorirajući Božje darove, ali i pravo na urod koji mu pripada. Koji je to urod?

To je onaj plod koji će dati vino, plod je to koji je kadar dalje oplođivati: i dati novu biljku i ona opet novo vino, novi lijek i novu radost. Kao što su i oni trebali dalje dati, da su i sami bili dobar urod, da su bili pravi vinogradari. Život primiti, čestito ga primiti, u potpunosti prihvatiti i onda biti plodan: davati dalje. Neka se množi radost.

Koji je vinograd povjeren meni? Puno nam je povjereno. Ipak, ovdje bih prije svega istakao djecu i mlade. Jer u pitanju je čovjek: oni su nasad koji treba uroditi čovjekom. To je jedino što Boga zanima; za čovjeka daje i najvrjednije – svoga Sina! Kakav urod bi trebao biti čovjek? Prvo što vidimo, trebao bi za razliku od opakih vinogradara biti otvoren istini, pred kojom oni zbog svojih želja zatvaraju oči. Jer ako se zatvori pred istinom, neće dati urod kao ni vinogradari; bit će besplodan iako rodilo na njemu da mu se grane savijaju.

Kao i urod vinograda, svatko treba davati urod koji je za lijek i za radost. To znači da ne postoji samo za sebe, nego da se daje drugima, da im daje da živi, da liječi i raduje njihov život. Biti tako plodan da rodiš novim čovjekom koji će isto biti za lijek i za radost. Otkuda to mogu ako i sami nisu takvi? A otkuda će oni kojima mi rodimo biti takvima ako ih mi, roditelji i odgojitelji, nismo takvima digli, ako ih nismo odgajali kao Božji urod? A otkuda ćemo ih mi dići takvima ako sami to nemamo ili nas ne zanima? Kako ćemo dati svoj urod?

Da bi naš urod imao dušu i srce, mi mu ih moramo dati. Tko će drugi? A kako ćemo dati ako to nemamo? Ako ni za Boga, koji je svog Sina dao u smrt radi nas, nemamo srca nego imamo samo svoje želje i stalno se vrtimo oko njih?

Božji vinograd nije vani. Njega ne peru i ne guše kiše, ne tuče ga led i ne napadaju skakavci i virusi. Božji je vinograd u srcu mom i tvom. A to ni najmanje ne znači da je siguran: ima unutra u nama i gorih kiša, tuča i skakavaca i virusa! Eto pitanja: hoćemo li Mu dati urod? Ne bilo kakav, nego onaj koji Njemu ide? Čovjeka koji je plodan, koji je na lijek i radost?

Puno važnije od želja koje su danas ovakve a sutra onakve (jer danas mi je možda najvažniji standard, karijera, a već sutra će biti najvažnije da ne postanem invalid ili da nemam rak, a ako već imam rak onda barem da mi djeca idu ispravno kroz život – eto, pa zašto nisam o tome mislio i brinuo od svojih mladih dana – tu se vidi životna greška koju ljudi počinjaju!) važnije jest ono što jesam i što od mene može krenuti. A može neslućena loza i vino dobrote, lijeka i radosti – urod ljudskosti.