Mjera opraštanja nikada nije puna

 

 

 

 

 

    21Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” 22Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” 23“Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. 24Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. 25Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca…

Ne kažem ti do sedam nego do sedamdeset puta sedam! To jest: uvijek. Jedina mjera opraštanja jest opraštati bez mjere. Ali zašto tako? Odgovor je jednostavan i uzvišen: jer tako čini Bog. Isus ovo tumači prispodobom o dva dužnika. Prvi je dugovao svomu kralju ogromnu sumu, ne bi je mogao nikada isplatiti: tada, bacivši se na zemlju, moljaše ga. I kralj je pokazao milosrđe. Tjeskobu svoga sluge doživio je kao svoju, ona je bila jača od njegovih prava, teža od 10 000 talenata i raširila srce kralju. Da, postoji kraljevski način življenja na zemlji, božanski način, a sastoji se u širini srca: oprostit će znati onaj tko je veći i jači.

Nasuprot ovakvom kraljevskom srcu, evo servilnog srca: tek što je uslišani izišao, nalazi drugoga slugu… Tek što je izišao, ne tjedan dana kasnije, ne dan kasnije, ne sat kasnije… Tek što je izišao, još uvijek uronjen u radost, tek oslobođen, s upravo omogućenom budućnošću za sebe i obitelj, s upravo doživljenim iskustvom kraljevskoga srca, hvata svoga druga za vrat i davi ga, vičući: vrati mi mojih nekoliko eura, on kojemu su oproštene stotine tisuća

Sluga kojemu je oprošteno ne postupa protiv zakona i pravednosti. Pravedan je, ali okrutan. Častan, ali u isto vrijeme zloban. Kako je lako biti pravedan i okrutan, častan i zloban. Jer nije dovoljno biti pravedan da netko bio čovjek; još manje da bi bio Božji. Pravda i pravo sami po sebi nisu dovoljni za novi svijet. Naprotiv, ekstremna pravednost u stilu vrati mojih nekoliko eura, može predstavljati krajnju uvredu čovjeku: uhvati ga i stane daviti.

Isus predlaže ilogično smilovanje: nisi li se i ti trebao smilovati njemu, kao što sam se ja tebi? Zašto imati smilovanja i oprostiti? Da bi se osvojilo srce Božje, unijelo Njegov božanski nered u prividni ekvilibrij ovoga svijeta. Jer ništa ne vrijedi koliko život. I stoga je potreban nesrazmjer, oproštenje do sedamdeset puta sedam, eksces smilovanja.

Potrebno je oproštenje od srca. Jako je teško oprostiti od srca. Uvijek je to i čin vjere, ne inteligencije. Vjere u čovjeka. To je čin nade, ne spontanosti. Nade u čovjeka. Palestinci i Izraelci, neprijatelji svih vremena izići će iz svojeg ekvilibrija straha i smrti samo hrabrošću čina međusobne vjere. Vjera je dati povjerenje drugome, gledajući ne u prošlost, nego u budućnost. Tako čini Bog prema meni: oprašta ne kao Onaj tko zaboravlja moju prošlost nego kao Onaj tko me nosi dalje od nje.

Bog oprašta kao osloboditelj. Lansira te naprijed! Omogućuje ti jedriti prema još neviđenim zorama, kao vjetar koji puni jedra, dodatna snaga. Oprašta ti kao čin vjere u tebe, široka srca prema tvojoj budućnosti.

Ermes Maria Ronchi (preveo I. Č.)

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.