Mt 18,15-20:

₁₅“Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.

₁₆Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.

¹⁷Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.”

₁₈“Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.”

₁₉“Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.

₂₀Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.”

Kako je jasno Evanđelje! Kako li je svjež i bistar njegov duh! Nema u njemu posebno teških mjesta oko kojih bi se kršćanin trebao mučiti da dokuči što bi se njima htjelo reći. Pa, ipak, ono je iznad našeg nivoa razmišljanja. Nadvisuje nas svojom vizijom crkvenog zajedništva, zove nas u visine. U zrelost.

Kad sam bio mali, a vjerujem da je to iskustvo i mnogih drugih, učili su me da budem poslušan i izvršim ono što se od mene traži. To sam i činio. I kad bih izvršio zadano, jedva sam čekao da budem slobodan, da se mogu prepustiti igri i svojim „poslovima“. Na kraj pameti mi nije bilo upitati se da li bih trebao učiniti još nešto, što bi bilo dobro za kuću? Nego, uradi svoje i juriš u – slobodu!

Crkva je kuća Božja (1 Tim 3,15) u kojoj Bog na tajanstven način prebiva s ljudima. U njoj je puno posla kojeg su neki svjesni a neki ne.

Jedan od najvažnijih je ovaj o kojem govori današnje Evanđelje. Kao što je prorok Ezekiel nekad bio specijalno postavljeni sluga Božji koj je trebao opominjati bezbožnika i vraćati ga na put života, tako je svaki kršćanin pozvan to isto činiti svome bratu. Dakle, svaki kršćanin je sad „specijalni“ Božji sluga, sa posebno važnim zadatkom.

Što imamo u crkvenoj praksi? Zar ne da razmišljamo: ja sam svoje učinio, uredno svoje obavljam, zašto da guram nos tamo gdje mi nije mjesto, što se mene tiče netko drugi ili treći – važno je da ja svoje držim kako treba… Takva razmišljanja nisu nerazumna. Razumna su, ali odražavaju sasvim određeno shvaćanje Crkve i sebe u njoj. Poput djeteta koje izvrši svoju „dužnost“ a neće ili ne može shvatiti cijelu širinu problematike u kući.

Isus u ovom Evanđelju ruši takvu sliku Crkve i govori da je u kući Božjoj situacija sasvim drugačija: drugoga treba pratiti, treba brinuti o njemu. Razlog tome otkriva posljednja rečenica Evanđelja: gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, i ja sam među njima!

Isus među nama jest razlog da je Crkva kuća Božja – kuća istine, mira i pomirenja.

Isus među nama jest razlog da ne mogu reći da me se drugi ne tiče i da ću samo gledati svoja posla. To činiti značilo bi zatisnuti uši i ne slušati Isusa nego praviti si sliku nekog svog Boga. A kad čovjek pravi Boga na svoju sliku, po svojoj mjeri taj Bog će uvijek biti manji nego onaj pravi – to onda više nije vjera nego praznovjerje.

Crkva, dakle, nije ono što bi meni bilo najlakše i najljepše da od nje napravim, nego ono što Bog od nje želi jer ona je – kuća Božja! Ako mi u svojoj kući tražimo red, i Bog je traži u svojoj, pogotovo On – izvor mudrosti. I On svojom mudrošću uređuje i svoju kuću.

Koliki su koji kažu: lako je papi, biskupima i svećenicima govoriti drugima, poučavati, opominjati, kritizirati… Koliko je to lako, svaki kršćanin treba sam iskusiti jer Isus nas poziva da svi brinemo jedni o drugima. To je ono na što smo svi pozvani.

Vjerojatno to mnogima nije i neće biti jasno. Da li je to moguće i kako to činiti? Ne događa se tako često, ali se ipak događa da se ponekad ljudi oko nečega dobrovoljno slože i započenu neki poduhvat, npr. rade u KUD-u, dogovore se urediti teren za nogomet, za balote i sl. Dakle, pošli su od nečega što im je važno i sad se oko toga trude. Rade dan, dva, pet, petnaest dana. I sad dođe među njih netko tko počinje praviti zbrku, ne uklapa se i ne slijedi vrijednosti za kojima oni idu. Što će biti? Zar ne da će mu oni koji su zagrijani za tu stvar i na njoj već ozbiljno rade prići i reći par riječi. Ne zato što ga mrze, nego radi same stvari – da i dalje ostane čista, da napreduje. Jer oni žele i dalje ići prema svome idealu. Ako ih posluša i shvati, dobili su još jednog „suborca“ u poduhvatu. Bit će ih više i bit će im ljepše.

Jednostavno, oni kojima je stalo i koji se trude neće ni razmišljati da li treba i što reći. Onaj tko nosi taj ideal u srcu nastupa spontano, sasvim osobno i autentično. On progovara iz sebe i o svojem.

Vidimo o čemu nas poučava Evanđelje. Ono si ne umišlja da je prvi kompletni priručnik društvenog savjetovanja. Ali, kad od nas zahtijeva da pratimo i da brinemo jedni o drugima, ono nas zapravo pita imamo li mi unutra ono nešto što će nas nositi prema drugom? Imamo li mi u Crkvi ideal za kojim idemo, na kojem radimo pa nam je onda najprirodnija stvar bratski, s ljubavlju pristupiti drugom ako kod njega uočimo neki problem?

Ovo Evanđelje nas stavlja na određeni vid dubinske duhovne analize. Ono želi reći: ako kod drugog vidiš ozbiljan defekt i ne osjećaš da bi trebao krenuti prema njemu, onda i ti imaš ozbiljan defekt. Ili do ideala još nisi došao, još ti ne sija u srcu tj. ne shvaćaš ono najosnovnije u kršćanstvu, ili ga namjerno gušiš u sebi?

Nakon što je prethodnim poglavljima govorilo o apostolima, vodstvu Crkve, Evanđelje nas pita o našem odnosu prema Crkvi, prema čovjeku u njoj. Razumijemo li mi kuću Božju, da li je njezin ideal i moj? Ili, kao nekakav malac nešto u njoj odradim i onda gledam da što prije zbrišem u neku svoju slobodu, u „prave“ ideale?

Gdje je zaista kuća, dom moje duše?