Vidjeli smo proteklih nekoliko nedjelja kako se Isusovi učenici ne snalaze. Možda će netko naglašavanje njihovog nesnalaženja smatrati pretjeranim. No, slijedeće nedjelje Isus će Petra, kada bude progovorio u ime ostalih učenika, nazvati Sotonom. Dakle, ako kažemo „nesnalaženje“, još smo upotrijebili prilično blag izraz za ono što se s njima događalo.

Kako to da je Isus onda na njima ostavio svoju Crkvu? Ovo pitanje bitno se ne razlikuje od pitanja: kako Bog može danas voditi Crkvu po crkvenim službenicima koji su takvi kakvi jesu? Jer Isus i onda kao i danas ima pred sobom ljude koji nesumnjivo daju svoj doprinos izgradnji Crkve, ali je isto tako i razgrađuju. Ili, ako ćemo drugačije, crkveni službenik koji bi sasvim bio prikladan za Kraljevstvo nebesko, koji bi zadovoljavao njegove standarde, ne hodi ovom Zemljom. Potpuno prikladan za Kraljevstvo čovjek će moći biti tek tamo kad bude susretao Boga licem u lice, spoznao Ga onakvim kakav On jest.

Isus je svjestan da Božja sila koja bdije nad Crkvom i radom onih koje je grade neće dopustiti da nad izgradnjom prevlada razgradnja. Nažalost, poneki kršćani u Crkvi samo vide ono što ne valja i time pokazuju da ne shvaćaju Božji način vođenja Crkve.

Ti si Krist, Sin Boga Živoga – reče Petar! Odakle to njemu? Ne dolazi mu to od njegove pameti. Petrove usne uspijevaju izreći ono što čovjek po sebi ne može znati. Ovo je slikovit primjer kako Bog vodi Crkvu – u svima koji će se kroz sve vijekove iza Petra uključiti u Crkvu, Bog će buditi nadahnuće. Čovjeku će u srce, ako je ono otvoreno, stavljati ideje i raspoloženja, motivaciju za visoke stvari kojih se on po sebi ne bi mogao ni sjetiti niti bi za njima mogao sam krenuti.

Ti si Petar, Stijena! Kakva snažna izjava za običnog i slabog čovjeka. Petar, malovjerni koji je posumnjao (14,31), sada je postao Stijena! Ono svoje božansko, nesavladivo, neuništivo – to Bog veže sa čovjekom. I vrata paklena neće je nadvladati. Ništa, pa ni grijeh i nevjera ne mogu pokidati ovu vezu. Čovjek bi je mogao odbiti, ali kada osjeti ono Božje, kad jednom prepozna miris svoga vječnog zavičaja – Očev dom – sigurno neće izdržati da ne krene.

Tako je konačno slomljena moć grijeha i vlast pakla: Božja vjernost ima zadnju riječ nad svakom nevjerom i grijehom, kao što će u suzama osjetiti Petar a i svaki iskreni član Crkve. Uz Stvaranje, Utjelovljenje, Otkupljenje… ovo je jedna od tajni na kojima počiva Crkva. Ne samo da grešnika koji se želi vratiti uvijek čeka radosno Božje lice, nego slabi grešnik postaje drugom čovjeku onaj koji ga vodi putem spasenja – Petar je dobio ključeve! Grešnik su-spašava s Bogom!

Velika je tajna da nas Bog dotiče u biću crkvenih službenika. Mnogima je to danas teško vjerovati. Nažalost, veliki broj kršćana okreće glavu od te čudesne točke gdje je Bog povezao svoju svemoć s ljudskom slabošću i grešnošću.

Okrećući glavu mnogi odlaze u nekom drugom smjeru od onoga koga je zacrtao Gospodin Isus: iako je znao da će Crkva biti prezirana i pljuvana, On se nje ne stidi nego je naziva svojom – sagradit ću Crkvu svoju! Jer i sam će biti popljuvan od čistunaca i licemjera. Od onih koji za čistoćom i svetošću ne idu nego je upotrebljavaju kao sredstvo kojim će dokazati da drugi nisu dostojni.

I tako pred stvarnošću Crkve čovjek pokazuje svoje pravo lice: mudar i dobronamjeran će reći: hvala Ti, Bože, što si uopće ikome dao ključeve Kraljevstva jer ih po sebi nitko nije zaslužio. Hvala Ti jer ono svoje vječno spuštaš u našu svakodnevicu da se u njoj prlja kako bi je moglo čistiti i podizati na više.

Oni drugi će gunđati zašto su ključevi dani ovom ili onom grešniku a ne nekom drugom. Kao da se ponuda Božje svetosti svima ne daje nezasluženo, kao da bi je itko mogao zaslužiti. Time pokazuju kako ih ne zanima put u Kraljevstvo već će radije stati i život provesti u mjestu „šacajući“ one koji su njime krenuli. Okrećući se, odlaze u drugom smjeru od onog kojeg je ucrtao Gospodin Isus, iako je znao njezine buduće slabosti, jer Crkva je Njegova!

Crkva je zato Božje djelo kojim On pokazuje svoju nježnost i naziva nas svojima. Na ranu naše slabosti stavlja melem svoje snage. Iskren i pažljiv promatrač priznat će kako se na onim članovima Crkve – koji ozbiljno prihvaćaju milost koju Bog pruža u Crkvi – zaista vidi da je ono slabo Božje jače od ljudi (1 Kor 1,25). Tako svojom slabošću Crkva sudjeluje u tajni Božje snage. Nekima na zgražanje, vjernima na spasenje!