Video verzija

6.1.

Isus u pratnji svojih učenika stiže u Kafarnaum, grad na obali Galilejskoga jezera, koji će postati njegovo novo prebivalište, njegov grad (usp. Mt 9,1). U sinagogi se ljudi redovito subotom okupljaju na molitvu, čitanja i komentiranje Svetog Pisma.

Mk ističe kako On odmah kreće u akciju. U želji naglasiti silinu i naboj događaja vezanih uz Isusa, u 23 retka (1,21-43) sedam puta će staviti ovaj prilog, dajući početku Isusovog djelovanja karakter eksplozivnosti. Zato ga prikazuje kako smjesta zauzima poziciju s koje pismoznanci poučavaju i tumače.

Prvo čitanje se uzimalo iz Petoknjižja, drugo iz proroka; onaj tko čita drugo čitanje obično je nakon njega održao i prigodnu homiliju. Svaki odrasli Židov je mogao ustati, čitati i komentirati sveti tekst ili biti pozvan da to čini.

Ne smatrajući važnim izvijestiti o sadržaju Isusovog govora (usp. 2,13; 6,2.6.34; 10,1), Mk dvjema rečenicama opisuje iznenađenje i zanos koje je pobudio u auditoriju. Odražavao je posebnu vlast, autoritet koja Ga je činila drugačijim od pismoznanaca (1,22).

Plodove Isusovog nauka nije trebalo dugo čekati, jer upravo se tada u sinagogi nalazio čovjek s Nečistim duhom (1,23). Odmah se javlja i postavlja pitanje: što Ti imaš s nama (1,24)? Nečisti duh osjeća blizinu neizrecivo čistog, svetog Boga (usp. Iz 6,5; Izl 19,21; 33,20; Br 4,20; Lk 5,8). To je oganj pokraj kojega ne može opstati. Nečisti duhovi su u Evanđeljima sile, aktivne i teško uhvatljive, ali protivne Bogu; oni nisu ljudska bića, ali reagiraju na osobni način, posjeduju posebno znanje. U stanju su zavoditi ljude i čak im zapriječiti slobodno raspolaganje sobom; često su uzročnici bolesti, pogotovo psihičkih. Zato demon kaže: znam tko si: Svetac Božji! Izgovarajući Isusovo puno građansko ime i njegovo identitet Sveca Božjega, demon želi steći kontrolu nad njim.

No, Isus je došao uništiti sve ono što uništava čovjeka, razbiti sve ono što ga sputava, ognjem i mačem sasjeći u njemu prepreke ljubavi. Silinu Kraljevstva prisutnog u njemu ništa ne može sputati! Zapovijeda nečistom duhu neka napusti opsjednutoga. Ponovno će, kao i prigodom poziva prvih učenika (up. s1,16-20), doći do izražaja snaga Isusove riječi. Učinak je trenutan: nečisti duh mora otići iako neće propustiti pokazati svoju silu.

Reakcija prisutnih je razumljiva: zaprepašteni su jer Isus nije, kao ostali egzorcisti, upotrijebio rituale ni magične formule. Jedna Njegova i to vlastita riječ bila je dovoljna. Što li je ovo (1,27)? Čuđenje nije usmjereno u prvom redu na čudesnost egzorcizma nego nazočni počinju izvoditi zaključke o Isusovoj nauci-riječi: što li je ovo? Nova li i snažna nauka (1,27)! Sada se na vidljiv način ostvaruje Isusov navještaj: približilo se Kraljevstvo Božje (1,15) – ono preko Isusove riječi ostvaruje svoju oslobodilačku snagu.

6.2.

Isus oslobađa opsjednutoga od kočnica za koje nije ni znao da ima jer prije Isusovog nastupa u sinagogi demon u opsjednutom miruje. Tko zna koliko puta je prisustvovao navještaju Božje riječi i nikad se do sada nije uznemirio, a stanje opsjednutoga nije se mijenjalo. Mk čini se zato stavlja na početak Evanđelja ovu zgodu jer želi pokazati kako Isusova riječ oslobađa čovjeka od njemu nevidljivih kočnica i osposobljava ga za hod za Učiteljem.

No, duh zla u će u čovjeku odmah osjetiti ugrozbu koja mu dolazi od riječi Božje, znat će kako je u stanju  raskrinkati ga i pobijediti. I zato neće propustiti da prigodom prvog ozbiljnijeg susreta sa Riječju čovjeku sugerira rješenje iz novonastale napetosti: što ti imaš sa mnom, Isuse Nazarećanine (usp. 1,23)? U većoj ili u manjoj mjeri, otpor Isusovoj riječi nalazi se u svakom čovjeku. Ropstvo iz kojega treba izići u čovjekov jest njegov vlastiti duh koji najradije želi ostati zatvoren u sebe, u svojoj komociji. Ono je istinska sila koja zarobljava i to unutar čovjeka, a očituje se kao ljudska pamet (8,33), egoizam i gospodarenje (10,42), imetak (10,22-25) itd. Ova unutarnja sila izmiče čovjeku i nadilazi njegovu volju, koncentrira se, prelijeva i sve više steže.

U prošlom smo razmatranju vidjeli kako je za prihvaćanje Isusovog poziva potrebna minimalna sloboda. No, ona izaziva i patnju jer svaki izbor povlači određene teškoće. Nevoljkost prihvatiti odgovornost za pojedini izbor leži u potrebi izbjeći patnju kao posljedicu tog izbora. Iako govore kako bi željeli biti slobodni, ljudi se zapravo odriču svoje slobode – radije prihvaćaju patnju biti žrtvom nekoga ili nečega negoli patnju oslobađanja i prihvaćanja odgovornosti za iskorak odlukom za neku novu mogućnost koja im je na raspolaganju  (E. Fromm je stoga, analizirajući kako je bilo moguće da se pojavi i dobije širu podršku, svoju studiju o nacizmu nazvao „Bijeg od slobode“).

Psihičko zdravlje, a i duhovni razvoj, traži neprestano istraživanje istine oko nas i u nama. Traže samoispitivanje. „Da bi se živjelo mudro, život mora biti kombinacija dubokog preispitivanja i akcije“ (Scott Peck). Istina je važnija od vlastite lagodnosti. Nažalost, većina ljudi teži izbjeći patnju koju donosi život ispunjen istinskim samoispitivanjem. Meni osobno fascinantna je detaljna razrada posljedica nepoštovanja ovih zahtjeva u svakodnevnom obiteljskom i profesionalnom životu koje donosi S. Peck na primjerima iz svoje psihijatarske prakse (kod nas su prevedene njegove knjige „Put ljubavi“, „Ljudi laži“).

Izbjegavanje patnje u ovim područjima života ne samo da čovjekna otvara eventualnim psihičkim poremećajima, nego obavezno sprječava njegov duhovni razvoj i on stagnira. Ovdje se postavlja pitanje: kakva je duhovnost onog vjernika koji, umjesto suočavanja s problemom i prihvaćanja patnje, odluke za slobodu kako bi krenuo za Isusom istinom koja je u Njegovoj riječi, on počinje sve više moliti – on izgleda sve duhovniji, ali nije napravio korak prema suočavanju s problemom, sa slobodom ili istinom, ne prihvaća patnju tog suočavanja i rješavanja problema? Neće li on ne samo stagnirati duhovno nego krenuti i prema psihičkom poremećaju?

Ipak, oni odlučni koji odluče prestati slušati glas svog nutarnjeg zloduha i ostave dobro utabane staze sivila i nezadovoljstva doživljavaju čudo! Čuđenje Isusovih slušatelja (1,22.27) najprikladnija je reakcija na ono što su čuli i vidjeli, na novi život kojega riječ Božja daje. Svaka crta Evanđelja nosi dah novine jer Bog je Bog živi, uvijek Novi! Nedostatak novine znak je duhovne deformacije. Prava duhovnost uvijek je kontakt s Novim, jer On je onaj koji je uvijek Drugačiji. On je uvijek Novi u našem životu i od našeg mrtvog, u ropstvo potopljenog, čini život živim – On je život našeg života, treba to postajati iz dana u dan sve više!

6.3.

Ako je Isus izliječio samo mentalno bolesnoga čovjeka, zašto će se ubrzo na njega obrušiti predstavnici lokalnih vlasti? Dakle, bilo je u ovom događaju elemenata koji se tiču i drugih razina osim duhovno-psihološke. Od trenutka kada je ušao u Kafarnaum, njegovo djelovanje dolazi u sukob s lokalnim javnim autoritetima i društvenim poretkom kojega predstavljaju. Demon traži neka se Isus predstavi, pruži vjerodajnice. No, Isus mu oduzima moć i oslobađa čovjeka. Oslobađa čovjeka i po cijenu sukoba koji već ovdje započinje a kasnije će eruptirati optužbom kako ima nečistog duha (3,22) i odlukom da ga se ubije (3,6).

Isus je u Kafarnaum došao sa margina – iz pustinje, sa obale na kojoj je pozvao prve učenike. Sada, usred svetog vremena (subota) i svetog prostora (sinagoga) započinje svoje djelovanje. Slušateljstvo odmah zapaža razliku njegova naučavanja u odnosu na pismoznance. Mk dakle u ovom egzorcizmu vidi poveznicu s konfliktom između Isusa i vjerskih vođa. Dok su oni vodili sinagogu, nečisti duh u njoj se nije osjećao ugroženim, ali čim je unutra stupio Isus osjetio je kako bi mogao biti uništen. Na neki način bio je u paktu s dosadašnjim poretkom, odgovarao mu je. Vjerski vođe možda toga nisu ni svjesni, ali protiveći se kasnije Isusu, zapravo će se protiviti izbacivanju demona i na taj način raditi za njih!

Ono što je Isus započeo u pustinji sukobom sa Sotonom, sada se nastavlja: socio-religiozni sistem koji ne izbacuje demone nego im dopušta da zarobljuju čovjeka doveden je u pitanje! Prvi Isusov zahvat svojim programatskim karakterom jasno daje do znanja u kojem pravcu će ići Njegovo djelovanje. Ustremljivanje na demona otkriva kako će Isus ići za oslobođenjem onih koje demon tlači te za promjenom sistema koji demonu omogućuje mirnu egzistenciju kako u običnim tako i u kući Božjoj. Vjerski vođe, shvaćajući kako Isus dovodi u pitanje njihovo djelovanje, kasnije će Ga optužiti kako pomoću Beelzebula izgoni đavle – imputirat će mu da je Sotonin agens. Klasična zamjena teza! Izgon đavla znači kako je zaista nastupilo kraljevstvo Božje i kako Knez ovoga svijeta mora odstupiti – i u duši koja mu se otvori, ali i na svim razinama društvenog, političkog, ekonomskog života na kojima je čovjek zarobljen, potčinjen u toj mjeri da ne može gospodariti zemljom kako mu je Bog u Stvaranju namijenio, nego kao siromašni Lazar čeka mrvice s bogataševa stola. Svugdje gdje ga je Knez ovoga svijeta raščovječio.

Biti slobodan od demona, u svjetlu ovoga odlomka, znači također – uz slobodan duh i zdravu duhovnost – za svoje plodove imati rušenje Kneza ovoga svijeta i standarda ponašanja koje je uveo. Isusov učenik, zajednica učenika ili je početak novoga svijeta koja odsijeva silom Kraljevstva, ili nije/nismo Isusovi! U prethodnom razmatranju istakli smo kako Učiteljev hod stalno izlazi iz okvira i obiluje novinom. Sada vidimo u kojoj mjeri je ona izazovna: ne samo što Isus govori s autoritetom, nego će do te mjere unijeti novinu u Božju kuću-sinagogu da se njezini domaćini neće snaći: umjesto preispitivanja sebe, oni će neznancu iz Nazareta zalijepiti optužbu „liječiš pomoću Beelzebzula“ i misliti kako su riješili problem zloduha prisutna u njihovoj kući.

Uvijek, sve dok ne nastupi Kraljevstvo u punini, u svakoj kući Božjoj odzvanja Isusov glas i svaka ima što naučiti, mijenjati, ima puta kojega treba hoditi za Učiteljem. Svaki domaćin kuće Božje može biti iznenađen Isusovim hodom, zovom, može Ga optužiti kako bi sa sebe skinuo teret preispitivanja i promjene, a može ga čuti i za njim krenuti u novinu. Još jedan korak bliže punini Kraljevstva.

Čovjek biva ponesen kada čuje nekoga čije riječi koje tako govore o mudrosti života, ljubavi, smrti, strahu ili radosti da ga podižu – da mu pomažu živjeti bolje. Autoritet imaju samo one riječi koje snaže život. Autoritet ima onaj tko ne samo da izgovara Evanđelje nego čini da se ono događa – da se ostvaruje sada i ovdje. Isusov navještaj Evanđelja pokazuje kako je Bog onaj koji na prvom mjestu oslobađa čovjeka. Kraljevstvo čim se približilo, donijelo je čovjeku oslobođenje pa i po cijenu Isusove osude i smrti. Nemoguće je ljubiti Isusa a ne biti protiv onoga što čovjeka sapinje i zarobljava, ponižava. Crkvi stoga nije dovoljno da se u njoj Evanđelje naviješta – ono se u njoj i po njoj mora događati. Navijestitelj nije onaj tko Evanđelje samo čita nego onaj tko ga ostvaruje.

Tako će sv. Pavao u Dj 16, stupivši na tlo Europe i došavši u Filipe, jasno pokazati kakvim duhom treba biti nošena evangelizacija. Iako se zbog predanosti projektu evangelizacije i napora ničim je ne dovesti u pitanje prije polaska na drugo misijsko putovanje čak sukobio s Barnabom (usp. 15,36-41), ulaskom u Filipe ulazi u sukob s lokalnim moćnicima: umjesto evangeliziranja, on je u tamnici. Nije li sam ugrozio evangelizaciju? Možda bismo mi iz našeg shvaćanja navještaja Evanđelja i mogli tako zaključiti, međutim njegov angažman oko istjerivanja zloduha iz opsjednute djevojke za njega je očito nedjeljiv od navještaja! Kao da nam želi poručiti: ako ne oslobodim ovu djevojku, navještaja neće biti! Nema navještaja ako navjestitelj nije oslobodio čovjeka i vratio mu dostojanstvo u mjeri u kojoj je to mogao. Bez djela oslobođenja, koja izviru iz elementarne ljubavi, naviještanje ostaje puko govorenje nečega čemu ni sam navijestitelj nije predan, osim na deklarativnoj razini. I Isus i sv. Pavao, očito, nisu dijelili naviještanje od mijenjanja lica zemlje. Za njih je to jedna i nedjeljiva stvarnost.