Video verzija

5.1.

Isusova riječ čim je odjeknula Galilejom i navijestila kako se približilo Kraljevstvo Božje (1,14-15), odmah daje svoj plod. Koliko je istinita i moćna, vidjet će se po onom što će sad uslijediti: dva puta uz Galilejsko more Isus poziva po dva brata koji su zauzeti ribarenjem.

U samom početku Isus zove k sebi ljude; dakle, približavanje Kraljevstva Božjega očituje se u tome da Isus ljude zove k sebi, želi ih pokraj sebe.

More, a ovi se ljudi nalaze pokraj Galilejskog mora, običavali su smatrati područjem djelovanja sila kaosa. Vidimo, čim je Isus došao u kontakt s morem, odmah mu „otima“ četvoricu.

Marko naglašava Isusovu inicijativu: za razliku od drugih učitelja onoga doba, Isus sam bira i poziva svoje učenike; On prvi počinje. Ljude nalazi u njihovoj običnoj, svakodnevnoj situaciji i to u trenutku dok rade svoj svakidašnji posao. On je taj koji traži i nalazi svoje. I nas je pronašao, jer ovim susretom e evanđeljem nudi nam svoju Riječ i želi nas oteti našim morima.

Evanđelist prvo bilježi Isusov pogled (1,16.19). Riječi ugleda Šimuna i Andriju, Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana izražavaju čudo koje se događa u susretu osobe i osobe, označava moment njihove nove osobne kreacije: sada se u njima utemeljuje nešto novo i trajno. Riječ koju potom izriče, započinje odnos sa svakim od njih i trajat će cijeli život. Njegov pogled (1,16.19) i Njegova riječ (1,17) dopiru duboko u bića četvorice ljudi i oni odmah (1,18.20) kreću za njim.

I za nas će trenuci koji slijede biti prigoda za susresti Njegov pogled u Njegovoj riječi, možda u riječi ljudi koje ćemo susretati i, svakako, u tišini svoga srca.

Za sam čin stupanja u krug Isusovih učenika Mk kaže kreću za njim; grč. kaže doslovno iza Njega. Dobro nam je poznat onaj odlomak Evanđelja kojega čitamo u adventu gdje se kaže pripravite put Gospodinu (Iz 40,3). Tako je na početku Mk Evanđelja put sve ono što će Isus činiti (1,3). Na taj put, kojim ima proći Kraljevstvo, Isus poziva ljude. Njime će ići Isus, koji u sebi nosi i snagu i milinu Kraljevstva, ali ne želi ići sam. Zato je čin Njegove dobrote i ljubavi prema ovim ljudima što im govori: hajdete za mnom! To je Radosna vijest! (Obrnuto od onoga kada se Adamu i Evi učinilo kako Bog od njih sakriva svoje božanstvo – Isus četvoricu ribara zove u puninu).

Riječi i pođoše za njim izražavaju duboku privrženost Isusovoj osobi, punu raspoloživost te iskrenu predanost. Slobodno se odlučuju i ulaze u zajedništvo života s Njim, u međusobni odnos: kao što je Isus potpuno s njima i za njih, tako su i oni od sada potpuno za Njega. Isusov dar njima je Njegova familijarnost a oni se potpuno pouzdaju u Njega; obje strane su tu cijelom svojom osobom.

Isusovo djelovanje nije zapisivano u obliku reportaža ili izvještaja. Ono što će od sada činiti, ostat će utisnuto u srce učenicima.

Vidimo, Isus im nije puno toga obećao, no nešto ipak jest: učinit ću vas ribarima ljudi (1,17). Ono što će njegovi učenici doživljavati imat će na neki način veze s onim što su prije radili, ali će u isto vrijeme biti drugačije. Nešto će se promijeniti. On će od njih učiniti nešto novo, nešto drugo u odnosu na ono što su bili prije. Kao što je njih Isus oteo moru, oni će isto tako prihvaćati sve ljude i osvajati ih, „ribariti“ za zajedništvo sa Isusom!

Za nas koji stojimo pred Isusovom Riječju, ovo je veoma važno i obećavajuće. To nam govori kako je Isus ne samo neke oteo moru. Dao im je svoju moć, tako ih je promijenio i učinio takvim ribarima kako bi i oni mogli druge otimati njihovim morima.

To je prava radosna vijest za nas! Ponajprije stoga jer postoje ljudi koji nas mogu otimati kaosu našega života, ali i stoga što to znači kako je moguća promjena! Ako je Isusova Riječ Njegovim učenicima dala takvu moć i promijenila ih, onda je ona moćna i nama – koji pred njom stojimo i nadamo se – dati ono nešto, onu snagu koju nam je putem nje u svojoj dobroti namijenio Isus.

5.2.

Ona Ivanova kako svjetlo u tami svijetli (Iv 1,5) ostvarila se i ovdje u Evanđelju po Marku. Kada se činilo kako je sve gotovo, jer je Ivan – veliki prorok i propovjednik –  predan, onda sve počinje! Kada se činilo kako sve nade prestaju, pojavljuje se novo svjetlo. Kada je postalo jasno kako je Ivanov glas koji je uznemirivao silom utišan, kako će sve zamrijeti, kako je nastupilo najgore moguće vrijeme za istupiti i izreći riječ istine jer istina smeta, na scenu izlazi Isus. Kad je po ljudskoj logici najgore moguće „pogrešno“ vrijeme, sada Isus izlazi!

Dakle, za Isusa nema nezgodnih vremena i situacija. Čini li nam se kako On baš kao bira tamu i želi se upravo u njoj pojaviti? Ne, ne čini nam se jer zna kako bolesnima treba liječnik (Mk 2,17); osim toga, svjetlo se u tami najbolje vidi pa se može činiti kako bira baš tamu. Nezgodne i nemoguće situacije mogu postojati, ali ne za Isusa. Nezgodna i nemoguća situacija možemo postati jedino mi sami sebi. Evo zašto.

Naime, u Evanđelju po Marku Isus kojega se treba slijediti vrlo je mobilan, stalno izlazi. Stalno izlazi iz čovjekova života i njegova načina razmišljanja, njegovih kriterija sve dok ne bude izišao i iz čovjekove smrti ostavljajući prazan grob, oduzimajući smrti njezinu silu.

Nije stoga čudo što se Isus nije pojavio u društvenom, religioznom centru židovstva nego na periferiji – pustinji i Galileji poganskoj (Iz 8,23; Mt 4,15), prezrenoj. Nastupa kada je prorok Ivan pogubljen, na neki način preuzima štafetu od onoga koga je elita smaknula, a i sam će već u Mk 3,6 poglavlju biti osuđen na smrt od religioznih vođa. Do kraja neovisan, potpuno slobodan od svih, i društvenih i religioznih, strukura, njihovih mehanizama koji će se ispostaviti netransparentni i nepravedni.

On učenicima nije ponudio nikakav sistem istina za vjerovanje, skup pravila, principa kojih će se pridržavati. Imaju samo Njega – ići će za Njim koji stalno izlazi. Taj je put čovjeku nejasan jer je drugačiji od onoga što mu je poznato. Upoznaje se samo idući njime, samo stjecanjem iskustva na njemu. Najveći problem Isusovog učenika jest taj što je svaki novi prevaljeni korak toga puta omogućen samo napuštanjem „staroga“. Onaj tko ne napusti staro, ostaje u istom mjestu, neće prevaliti niti jedan korak. Hod sa Isusom i Kraljevstvo Božje u tom slučaju ostaju teme o kojima se može samo govoriti teoretski, sa distance. To će se očitovati i u hodu Isusa i Njegovih učenika koji slijedi u Evanđelju: nakon prvih smjelih koraka nastupit će trenuci kriza pa i izbjegavanja učiniti korak naprijed!

Dakle, nezgodna i nemoguća situacija možemo biti jedino mi samo sebi kada budemo počeli misliti: ah, ovo je za mene nezgodno ili nemoguće. Tako nastaju najteži problemi u odnosu sa Isusom. On nas neće ostaviti ma kako mi sporo išli za Njim jer brže ne možemo, ali se može dogoditi da učenik jednostavno više ne želi naprijed i tako ostavlja Učitelja.

To je ključni moment s kojim se mora suočiti svatko tko želi ići za Isusom. Dakle, na početku hoda s Isusom treba pogled usmjeriti ne u Njega, nego u sebe jer glavni presudni čimbenik u našem hodu s Njim nije On, nego ja: On neće iznevjeriti, ali ja mogu! On bi svakako želio da krenem, ali ja nisam siguran želim li to i do koje granice sam spreman ići. I zato učenik mora sam sa sobom raščistiti ovo pitanje. Na koncu, to je pitanje istine, a bez istine nije moguće hoditi sa Isusom jer On je Istina.

5.3.

Hod sa Isusom je moguć; on je mogućnost koju nam On pruža. Ne samo da će biti strpljiv koliko god mi sporo išli, hramljući i potepljajući se, nego će nas svugdje pratiti. Kad je Uskrsnuo, Isus svoje nije ostavio nego Evanđelje završava riječima: On ide pred vama u Galileju! Ondje ćete Ga vidjeti, kako vam reče (Mk 16,7)! Učenicima je Galileja početak Evanđelja, početak novoga hoda s Isusom Uskrslim – ondje će Ga vidjeti! A Galileja je područje u kojemu su oni živjeli svoju svakodnevicu – u njoj je, znači, moguće Evanđelje! Postoji Evanđelje svakodnevnoga života.

Svakidašnjica je sasvim pristojno mjesto za nastup Kraljevstva. Prvi su učenici u tom smislu vrlo lijep primjer. Petar i Andrija, Jakov i Ivan su se „ufurali“ u svoj ribarski zanat. Sada im Isus obećava kako će ih učiniti „ribarima ljudi“. I dalje će biti ribari, ali od sada na drugačiji način, s drugim horizontima. Tko želi Kraljevstvo, njegova budućnost ne može biti produženje prošlosti. Susret s Isusom traži iskorak prema Njemu, za Njim: ostaviše mreže – to je pokret kojim se prihvaća Isusova ponuda: ne ovisiti više o prošlosti nego o budućnosti!

Treba ostaviti ono što sam bio. Baština Isusovog učenika se ne sastoji od onoga što je bio i imao u prošlosti nego od onoga što može postati. Mogućnosti koje su pred njim nova su obećana zemlja, jer Isus se ne bavi restauriranjem prošlosti nego stvara nešto novo. Mnogi ljudi su prerano stari i umorni ne zbog svoje prošlosti – jer je uvijek kao i ova četiri ribara mogu ostaviti – nego zbog budućnosti. Iz najrazličitijih razloga njihova je budućnost opustošena, otrcana, razočaravajuća, ubrana prije nego je procvala, unaprijed bez perspektive, rano ubijena – u njoj više ništa nema.

Isus je svojima omogućio ulaz u budućnost u kojoj će moći pronaći sebe kakvima se nikada prije nisu vidjeli. Koliko god rutinizirani u ribarenju, nisu još imali iskustvo novoga zanata ribarenja ljudi. Zato je Isus i mogao izabrati neuke, neakademske građane. Trebao je čovjeka koji je neiskusan i spreman za nova iskustva, a ne iskusnog koji se ne može odvojiti od prošlosti i krenuti u novo. Njemu ne trebaju iskusni u ljudskim mudrostima, jer su one na koncu glupost pred Bogom (usp. 1 Kor 1,17-21), nego neiskusni koji će cijelim bićem skočiti u novo iskustvo koje Isus nudi.

Stoga svatko na svome svakidašnjemu mjestu može u svoj okoliš dovesti Kraljevstvo: u čamcu, uredu, kuhinji, tvornici, za volanom… Svatko može napustiti staru obalu prošlosti i krenuti na Njegov: hajdete za mnom. Sve može naizgled ostati isto, jer hod, putovanje, avantura počinje i odvija se unutra. Hod za Isusom je hod u sebi samome, napuštanje starog, preokret i otvaranje novoga horizonta.

Umjesto očekivanoga trijumfalnog apokaliptičkog preokreta koji će preobraziti društvenu sliku Izraela, Isusov hod će „napasti“ i preobraziti sve i to tako što će zahvatiti ponajprije učenika i njegov stav prema svemu. No, kada nutarnji hod sazrije i dovede do nutarnjega preokretanja svega, tada više ni na van ništa ne može ostati isto – oko učenika nastaju novi društveni i ekonomski odnosi – novi svijet! Umjesto konca svijeta kojega su svi očekivali – preokret! Mesija je imao pravo učiniti i konac, ali mu je draža preobrazba – i svijet mu je stoga duguje. On na nju ima pravo!

Ništa više ne može ostati na starome mjestu. Dug je to hod, često naizgled bez ravnoteže jer se uvijek nešto mijenja. Nikada do konačnog rasporeda stvari! Kako bi čovjek mogao i stići do nečega stabilnog, nepomičnog ako je Učitelj neprestano u hodi, stalno u njemu izlazi, hodi i zove drugamo?

Ono što je sigurno, jedina ravnoteža jest dočekivati i pratiti Ga, stalno se obraćati za Njim. Upravo zato što je stalno u pokretu, važi ona od Green-ova: dok si u nemiru, budi miran! I obratno: kada se smirimo, trebamo se zabrinuti: bez obzira što nam se čini kako smo zadovoljni – Učitelj nam je promaknuo! Jer On stalno izlazi, stalno je u hodu; mi ostajemo u svome danas koje će već sutra biti jučer – postat će naša prošlost. A Učitelj kroči u našu budućnost. Isus, stoga, daje svoj mir samo onima koji su spremni izgubiti svoj vlastiti, koji su spremni radi Njega ostaviti svoj život, tj. prošlost, kako bi od Njega primili novi (Mk 8,34-37).

Sa Isusom se može biti samo neiskusan. To je znak kako čovjek zaista od Njega prima novi život.