Video verzija – I. dio

Video verzija – II. dio

4.1.

Do sada je Mk izvještavao o onome što se o Isusu govorilo. Jedino što je Isus osobno učinio jest njegov dolazak na Jordan i potom viđenje otvorenih nebesa (1,9-10). Sada se radnja počinje okretati od opisivanja Isusovog identiteta prema onome što čini. Prvim retkom ovog odlomka Mk počinje razlagati razvoj Kraljevstva a kasnije opis razvija u tri faze: 1,14-3,6; 3,7-6,6; 6,6-8-30.

Isusov javni ministerij i naviještanje počinju Njegovim  dolaskom u Galileju (1,14-15). Pošto Mk ne daje detaljnih naznaka mjesta, auditorija i reakcija na Isusov navještaj, čini se kako on služi kao općenit uvod u Isusovo javno djelovanje i daje ključ za njegovu interpretaciju. Naime ovdje su istaknuti njegovi bitni momenti: naznaka muke putem evociranja pogubljenja Isusovog preteče, Božja Radosna vijest, ispunjenje vremena, blizina Kraljevstva, promjena mentaliteta i vjera.

Mk je od početka Ivana opisivao kao onoga koji zaključuje SZ i najavljivao Isusa koji će privesti ispunjenju proročka obećanja. Ivana, koji je na početku Evanđelja bio glavni akter radnje (1,3-9), sada samo kratko spominje, bez opisivanja njegove daljnje aktivnosti (usp. Iv 3,22-26; 4,1). Njegovo uhićenje stavlja kao kontekst početka Isusovog propovijedanja (usp. Mk 1,14), dok će kasnije o njegovoj smrti govoriti samo kao o prošlom događaju (6,16-29). Ipak, njegovo utamničenje, jest sugestivno u vremenskom i idejnom smislu, jer riječi pošto Ivan bijaše predan, osim vremenske odrednice daju i ton Isusovu javnom djelovanju: stavljaju ga u direktnu vezu s Ivanovim utamničenjem i skorom smrću. Grčki glagol koji izražava činjenicu da je Ivan predan Mk kasnije koristi i za Isusa (13x) te za učenike (13,9.11.12). Time želi istaći zajedništvo životnih puteva preteče, Isusa i učenika. Gospodin čak svoj život rezimira riječima: Sin čovječji predaje se u ruke ljudima (9,31). Potom slijedi cijeli niz događaja obilježenih Isusovim predanjem koji počinje s Judom (14,44), preko Sinedrija (15,1), Pilata (15,15) te završava s vojnicima koji Isusa bičuju i razapinju. No, kao što naznačuje teološki pasiv predan (koji podrazumijeva kako je Bog temeljni akter radnje) u 9,31, taj slijed događaja je sastavni dio Božjeg plana spasenja. Zbog toga je Ivanova smrt, kao i njegov život (8,28; 11,30-32), shvatljiva samo u svjetlu Isusovog života i smrti (3,19; 9,31; 10,33; 4,10-11). Odatle čitatelju izranja sasvim opravdano pitanje: ako Isus počinje svoje javno djelovanje pod znakom predanja, što je Kraljevstvo? Već ovdje, intuitivno, počinje shvaćati kako prvotna posljedica blizine Kraljevstva nije trenutni nestanak nepravde i boli sa Zemlje.

Mk, usmjeravajući pogled na Isusa, želi naglasiti njegov povratak u Galileju, jer je Isus odatle pošao na Jordan (usp. 1,9). Galileja je u poimanju Isusovih suvremenika bila specifična jer na njezinu teritoriju su se događali živi kontakti Izraelaca s poganskim narodima. Zbog toga i sama nekako postaje simbol poganskog mentaliteta. Tijekom Evanđelja pojam Galileje bit će proširen čak i na Dekapol te na Tir i Sidon (7,31). Na razini Mk pripovjedne strategije ona je suprotstavljena Jeruzalemu. Ta Galileja poganska (Iz 8,3-9,1; usp. Mt 4,15) jest regija u kojoj će Isusov poziv naići na značajan odjek (usp. Mk 1,28). Galilejsko jezero, iako prijelazni teritorij prema poganskim krajevima (5,1; 7,31), područje je u kojemu su utišane kaotične sile zla (4,38; 5,13). S druge strane Jeruzalem, iako smatran pravovjernim religioznim centrom Izraela, mjesto je na kojem će Isus biti izručen poganima i ubijen (10,32-33). Tako na koncu Evanđelja postaje jasno kako je zapravo „pravovjerni“ Jeruzalem mjesto kojim sile zla potpuno dominiraju; galilejsko more prestat će predstavljati znak opasnosti, ali Jeruzalem ne – on je dakle pravo more i područje kaosa!

Pošto se navještaj blizine Kraljevstva događa u Galileji, u području  u kojemu je Isus provodio svakodnevni život, proizlazi kako svakodnevica postaje mjesto gdje se redovito susreće Boga. Na to napose upućuju posljednji reci Evanđelja, kada učenici u svjetlu uskrsnog iskustva bivaju poslani upravo u Galileju: On ide pred vama u Galileju, ondje ćete ga vidjeti (16,7).

U 1,14 opet se pojavljuje riječ Evanđelje – Radosna vijest koju smo susreli u 1,1. Propovijedati evanđelje Božje jest izraz koji je u prvoj Crkvi označavao uskrsnu poruku (usp. 1 Kor 15,1-5). Međutim, način na koji je predstavljeno Isusovo propovijedanje u Mk jest specifičan: dok u ostalih sinoptika (Mt; Lk) Isusov prvi nastupni navještaj biva popraćen pojašnjenjem sadržaja i njegova značenja (usp. Mt 5-7; Lk 4,16-30), za Mk je Kraljevstvo prisutno u Isusovoj osobi. Zato će manje biti sklon objašnjavati Kraljevstvo riječima a više ga promatrati u Isusovoj osobi i djelovanju. Stoga kada u Mk Evanđelju Isus započinje svoje djelovanje propovijedajući evanđelje, On zapravo predstavlja samoga sebe, jer Evanđelje je Isus Krist Sin Božji (usp. Mk 1,1). On je prvi čovjek koji je ishodio hod oslobođenja od ropstva do slobode Sina. Stoga je Isusov život put kršćaninu.

U prvim riječima koje Isus izgovara sadržan je smisao i ključ za interpretaciju čitavog Evanđelja. U nekoliko kratkih riječi Isus navodi ono što je Bog već učinio: ispunilo se vrijeme i približilo se Kraljevstvo Božje, tj. Bog je priveo vrijeme njegovu ispunjenju i približio svoje Kraljevstvo. Stoga će svaka pojedinost ubuduće moći biti promatrana u eshatološkom (ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo, tj. došlo je vrijeme obećanog Božjeg zahvata u povijest) i u kristološkom smislu (obratite se i vjerujte Evanđelju, tj. život utemeljiti na Isusovoj osobi i riječi).

Isusove riječi ispunilo se vrijeme evociraju proročki pojam kraja vremena koji se odnosi na jedan određeni trenutak u kojemu vrijeme u svojoj ukupnosti dobiva svoje definitivno značenje (usp. Jer 3,17; 5,18; 50,4.20; Ez 7,7; Dn 7,22); to je trenutak u kojemu se otkriva prava bit stvari. On se pojavljuje još nekoliko puta u Evanđelju (usp. Mk 10,30; 11,13; 13,33). U biti, to je trenutak pojave posebne Božje prisutnosti u Isusu Kristu. Ona daje pravi lik ljudskoj povijesti, reinterpretira ljudski prostor i vrijeme, otkriva njihovo novo lice. Zato će Galileja poganska poprimiti do tada neslućeni univerzalistički karakter, dok će s druge strane i Jeruzalem pokazati svoje pravo lice. Taj trenutak omogućuje svakom čovjeku otkrivati svoje novo lice jer sebe počinje promatrati u Božjem svjetlu.

Kraljevstvo Božje jest termin dobro poznat Isusovim slušateljima, a ima dvostruko ishodište. Prva linija je povezana s obećanjima danima Davidu i tiče se vladavine u smislu političke moći (usp. 2 Sam 7,12-16). Božja zaštita nad Kraljevstvom izabranog naroda (usp. Iz 6,1-3; 43,15; Ps 47; 93; Pss 96 – 99) nakon pada južnog Kraljevstva početkom 6. st. pr. Kr. poprima posebno značenje. Rastu očekivanja za ostvarenjem Kraljevstva Božjeg na Sionu, koje se potom treba proteći na cijelu Zemlju (usp. Mih 2,13; 4,7; Sef 3,15; Jer 3,17; 8,19; Ez 20,33; Iz 24,23; Zah 14,9).

Druga linija je mnogo dublja i podrazumijeva promjenu svake nepravedne situacije te ispunjenje svih želja, što su obećavali proroci za Dan Gospodnji: pomirenje čovjeka s čovjekom, sa prirodom i s Bogom (usp. Iz 1,10; 65,25). Kraljevstvo Božje je stoga vladavina pravde, slobode, mira, istine, ljubavi te posvemašnjeg obilja dobra. Tek to Kraljevstvo će biti po mjeri čovjeka jer će biti Božje Kraljevstvo. Pošto su u njemu sadržana iščekivanja Isusovih suvremenika za prevladavanjem bijede koja ih je boljela, spomen Kraljevstva bio je u stanju u njima zatitrati najdublje strune njihovih želja. Isus sada objavljuje kako je ispunjenje tog očekivanja sasvim blizu, i u vremenskom i u prostornom smislu.

Na vrlo jezgrovit način Isus daje uputu kako prihvatiti Kraljevstvo Božje koje se približilo: obratiti se i vjerovati Evanđelju. Pošto su ova dva glagola u grčkom u prezentu, oni ne podrazumijevaju jednokratnu radnju nego prije konstantne stavove: neprekidno mijenjati mentalitet i vjerovati. Naš prijevod, kao i većina drugih, kaže kako treba vjerovati Evanđelju tj. u Evanđelje. Ipak, s obzirom da u grčkom stoji prijedlog en (umjesto uobičajenijeg eis), smisao konstrukcije bio bi: obratite se i vjerujte na temelju Evanđelja. Mk je vjerojatno želio naglasiti kako je Evanđelje, takvo kakvim ga je navijestio Isus (Evanđelje je On sam!), temelj i za obraćenje i za vjerovanje. Obraćenje označava promjenu unutrašnjeg čovjekovog stava, mentaliteta. Promjena treba ići u smislu uklanjanja svega što sprječava ili slabi vjerovanje u Božju dobrotu i moć, u Njegovu spasenjsku nazočnost. Valja uočiti kako Isusov zahtjev za obraćenjem dolazi nakon što je izdržao kušnju u pustinji i pobijedio: Kraljevstvo se sada prbližava neodoljivom silom!

4.2.

Nakon Isusa, Njegovi će učenici također navješćivati blizinu Kraljevstva (usp. Mt 10,7; Lk 10,9.11). Dakle, niti u vrijeme propovijedanja učenika u vremenu nakon Isusova Uzašašča, Kraljevstvo nije došlo u punini, iako se približilo. Punina Kraljevstva odnosi se na završnu fazu povijesti kada će Krist u sili Očevoj doći kao sudac i uspostaviti Kraljevstvo nebesko. U Mk 8,38-9,1 postaje jasno kako je dolazak punine Kraljevstva vezan uz dolazak Sina Čovječjeg u slavi Očevoj na koncu vremena. Time je povučena razlika između prvina Kraljevstva koje su se približile  u Isusovoj osobi (usp. 1,15), te Kraljevstva u njegovoj punini u koje je Isusu ući tek nakon muke, smrti i uskrsnuća (usp. 14,25). U tu puninu ući je svakomu tko se već sada suobličuje njegovim vrijednostima (usp. 9,47). Premda je evidentna distanca u odnosu na puninu Kraljevstva koja će nastupiti tek posljednjim sudom, njegove prvine ipak označavaju nastup završne faze povijesti. U ovoj fazi Isusovim učenicima bivaju objavljena otajstva Kraljevstva (usp. 4,11), njegova veza s riječju Božjom (usp. 4,14-20), njegov razvoj i sazrijevanje (usp. 14,26-32). Prvine Kraljevstva su predstavljene kao Božja prisutnost, kao sila prisutna u Njegovoj riječi; one zahvaljujući svojoj unutarnjoj dinamici, prodiru i šire se Zemljom noseći spasenje, ostajući uvijek misteriozne kao i njihov auktor. Zato, kad god se događa istinska pobjeda nad zlom, bolešću, nepovjerenjem, egoizmom i svim vrstima umiranja, otuđenja i robovanja – tu se već probija Kraljevstvo!

4.3.

Objava otajstava Kraljevstva baca novo svjetlo na stvarnost sadašnjega trenutka. U starozavjetnoj tradiciji jedino pravo i istinito vrijeme bila je potpuno nova budućnost koju su obećavali proroci. Sadašnjost je bila shvaćana kao iščekivanje, period koji teži obećanoj budućnosti. Isusovim dolaskom ispunilo se vrijeme iščekivanja. Nastupio je trenutak u kojemu čovjek može dosegnuti istinu, može otkriti svoje sakriveno lice i ugledati zemlju svojih želja. Budućnost je ušla u sadašnjost, u ovo sada i postala mogućnost koja je nadohvat ruke; dragocjeni biser je sasvim blizu (usp. Mt 13,45-46)! Ovaj sada traži zauzimanje stava i odluku; on se ispostavlja urgentnim. Zapravo urgentan je Isus, jer je u njemu prisutna novost Kraljevstva.

Obraćenje je nešto duboko: znači novu životnu orijentaciju. Ne samo razinu misli, osjećaja ili običaja nego cijeli život postaviti na nove temelje i dati mu novo usmjerenje. To zapravo znači uskladiti se s novonastalim prilikama jer ispunilo se vrijeme. Primjer Mk daje već u slijedećem odlomku prikazujući apostole koji počinju svom životu davati novi pravac i slijediti Isusa (usp. Mk 1,16-20). Interesantno je kako u Mk Evanđelju apostoli propovijedaju samo obraćenje (usp. 6,12), kao što je to činio i Krstitelj (usp. 1,4), dok o koncu vremena, Kraljevstvu, Evanđelju i vjeri govori samo Isus. Jer u Njemu je došao konac vremena, u Njemu je Kraljevstvo, On je Evanđelje. U biblijskoj tradiciji prije Isusa slijedilo se samo Boga ili Zakon, nikada čovjeka. U pozivu na vjeru u Evanđelje, koje je zapravo Isus, leži zbunjujuća novost: čovjek Isus, koji je Krist-Pomazanik, jest kraj vremena, konac iščekivanja; On je Sin Božji, Neočekivani, budućnost! Ova snažna kristološka orijentacija priječi da Evanđelje postane ideologija ili moraliziranje: samo se osobnim zauzimanjem stava prema Njemu odlučuje čovjekova sadašnjost i budućnost. Crkva, nikada ne može čovjeka postaviti pred nekakav ideološki sistem ili moralnu nauku koji će oblikovati njegov život, nego samo pred osobu Isusa Krista. Samo je On Evanđelje. U Njegovoj osobi, u Njegovim postupcima prema ljudima s kojima je bio u dodiru, u Njegovoj pedagogiji kojom je strpljivo i s razumijevanjem vodio svoje učenike u dubine Kraljevstva, čitatelj Mk Evanđelja dotiče živoga Boga. Samo iz Njegovih riječi i postupaka prosijava svjetlo  Kraljevstva. I zato, obratite se i vjerujte Evanđelju.

Isus ne kaže kako je Kraljevstvo već sada ovdje u svoj svojoj punini, nego se samo približilo. Zbog toga, on poziva na vjerovanje Evanđelju; u ono što je vidljivo ne treba vjerovati. Upravo stoga što još nije došlo u potpunosti, Isus nas uči moliti: dođi kraljevstvo Tvoje (Mt 6,10). Iz toga je očevidno kako Kraljevstvo nije ljudski projekt niti ovisi o čovjeku. Ono dolazi od Boga i samo On ga može uspostaviti. Ulogu ljudi u svemu tome pojašnjavaju Isusove riječi. Njegov proglas odlučno postavlja zahtjev: obratite se i vjerujte Evanđelju! A obraćenje počinje time da čovjek sam sebi dopusti započeti drugačije razmišljati i vrednovati.

Kršćanstvo je danas često izvrgnuto kritici kako se prečesto identificira s poretkom uspostavljenim od zemaljskih moćnika. Time, navodno, umjesto da postane kvasac promjena i posvemašnjeg oslobođenja, ono čak služi konzerviranju postojećega stanja. Ovdje postaje očito kolika je opasnost da Kraljevstvo za današnje kršćane izgubi dinamički moment mijene i oslobađanja kojeg u sebi nosi Isusov navještaj. Kraljevstvo je motor i dohodište povijesti. Ono nije od ovoga svijeta, ali u njega ulazi kako bi ga pretvorilo u drugačiji svijet. Ono je vladavina Božja koja čovjeku daje mogućnost biti čovjek i svijetu postati novi svijet. Ukoliko je već uprisutnjeno u Isusu, ono je postalo dio stvarnosti ovoga svijeta. Upravo zbog onoga neodoljivog što u sebi nose već njegove prvine, Kraljevstvo je trajni izazov i inspiracija kršćaninu. Stoga onaj pojedinac ili institucija koja ne pokazuje inicijativu za promjenom, nego postojeće smatra fiksnim i nepromjenjivim, odaje kako nema živo iskustvo Kraljevstva Božjega.

Naprama onom Isusovom ispunilo se vrijeme, njegovi današnji učenici često stoje kao nostalgični pesimisti, skloniji podsjećati se na mitove iz prošlosti nego otvoriti se novom Sutra kojega donose prvine Kraljevstva. Posrijedi je često izbjegavanje „igre“, tj izazova kojega za sobom povlači obraćenje novini Duha. No, za razliku od ostatka svijeta, kršćanin je svakako u „igri“, htio ili ne. Bilo zbog nemara, lijenosti, straha ili tko zna čega drugog, češće se okrećemo prema noći; tražimo izgovore na njezin račun i uporno ne želimo prihvatiti: prošla je. Profinjenom (podsvjesnom?) lukavošću govorimo više o noći kako ne bismo zasukali rukave i prionuli poslu koji nam sobom donosi novi dan. A kršćanin je ipak, za razliku od ostatka svijeta, informiran: noć poodmače, dan se približi (Rim 13,12)! Tako, izbjegavajući „igru“, već u startu postaje njezinom žrtvom, jer ostaje prikraćen za novinu dana. Obraćenje zato kao svoj obvezatni element ima raskid s fantomima noći-prošlosti i otvaranje novomu horizontu kojega je otvorio dolazak Kraljevstva u Isusu. Biti zahvaćen i okrenuti se Njegovom svjetlu! Neuspjeh, zlo i smrt su pobijeđeni svjetlom uskrsnog jutra i više nemaju zadnju riječ. To je perspektiva Uskrsloga kojoj se treba obratiti.

Zahtjev otvaranja prisutnosti Kraljevstva Božjega, poprima posebnu težinu u kontekstu suvremenoga individualizma. Suvremeni čovjek, formiran promatrati svoje svakodnevno postojanje na temelju obrasca pravo-dužnost i prihod-rashod-investicija, pozvan je učiniti iskorak izvan iskustveno potvrđenoga kruga uzrok-posljedica u kojemu se odvija gotovo cjelina njegove egzistencije. Pred njim je novina Kraljevstva kojemu se ne može naći ishodište niti u jednom materijalnom uzroku, pravu ni investiciji. Posrijedi je čista dobrohotna Božja akcija: ne da smo mi ljubili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga…(1 Iv 4,10). Pred ponudom Kraljevstva čovjek se treba otvoriti. Treba nadići tendenciju prepuštanja samome sebi u praznoj samoći, u kojoj se osmišljava projekt samoostvarenja. Naprotiv, umjesto autoafirmacije, čovjek pred Kraljevstvom može samo dati odgovor na Božji poziv, uzdajući se više u živu Isusovu prisutnost nego u svoje obraćenje i postignuća. Umjesto izjave: „pošto smo obraćeni (skloni smo naprečac se smatrati ispravnima), dakle Bog će nam doći“, Evanđelje nas nuka reći: „Bog nam je došao, i zato se obratimo“! Jer prvi stav će nas ostaviti ondje gdje jesmo, jer smo već „obraćeni“, dok nam drugi osigurava uvijek novo razmatranje Božje prisutnosti i našega odgovora na nju: bdijte dakle… (Mt 25,13)! To je jedina prevencija kako jednoga dana i sami ne bismo čuli onu: carinici i bludnice vas pretekoše u Kraljevstvo Božje (Mt 21,31).

Mjerilo pravednosti svakoga pojedinca u krajnjoj liniji jest uvijek veća pravednost (Mt 5,20) koja zrači iz Kraljevstva Božjega. Naša pojedinačna, uvijek manjkava pravednost, nikada neće doživjeti afirmaciju ako se pred onom većom zatvara i izbjegava je. Onaj tko istinski teži za pravednošću, neće moći ne odazvati se zovu veće pravednosti. Ona je mogućnost koja je čovjeku došla nadohvat ruke: približilo se Kraljevstvo!