Video verzija – I. dio

Video verzija – II. dio

3.1.

Smatra se kako je Mk tekst Isusovog krštenja (1,9-11) preuzeo iz drevnih kateheza Prve crkve i uvrstio ga u svoju kompoziciju kojom želi pokazati globalno značenje Isusa Krista, Sina Božjeg. Opis Isusova krštenja u isto vrijeme treba osvijetliti značenje krštenja svakog drugog kršćanina u Crkvi: krštenjem on postaje pritjelovljen Kristu, počinje dijeliti Njegovu narav i sudbinu (usp. Rim 6,1-5). Mk ove retke piše kako bi pojasnio pripadnicima svoje crkvene zajednice što zapravo znači biti kršten i postati sin Božji: to znači krenuti putem kojim je hodio Isus (usp. Fil 2,5-11); pri tom važan moment je da On biva objavljen Sinom Božjim upravo u činu svoje najdublje solidarnosti s čovjekom – dok stoji u vodi Jordana s grešnicima.

Izvještaj o kušnji u pustinji (Mk 1,12-13) usko je povezan s onim o krštenju i zato ih promatramo zajedno. Smatra se kako su skupa sačinjavali jedan od drevnih dijelova apostolske propovijedi; njome je prva generacija kršćana nastojala izraziti svoja uvjerenja o Isusovom položaju i ljudskom iskustvu.

Prije nego Isus započne svoju aktivnost, Mk želi učiniti vidljivim neke odnose koji će činiti transparentnijom Njegovu osobu i djelovanje. Stoga u 1,9-13 donosi višestruku Isusovu identifikaciju: s Nazaretom, jer odande dolazi; s Ivanom Krstiteljem, jer Mk ne daje pojašnjenja otkuda ga Isus poznaje i kako vrednuje njegovo djelovanje; pred Bogom jer, iako prisutni na Jordanu to ne vide, Mk čitatelju daje uvid u Isusovu vezu s nebom; u kušnji Sotone koju prisutni na Jordanu također ne vide, ali Mk je obznanjuje čitatelju. S obzirom da tajna Isusove osobe ostaje jedna od tema koje ne mogu biti obrađene u nekoliko poteza i kojima će se zbog toga baviti cijelo Evanđelje, evanđelist želi već na početku dati čitatelju uvid u temu kako bi što bolje vrednovao novum navještaja blizine kraljevstva Božjeg u 1,15.

Izraz u one dane jest izraz koji je kod proroka imao eshatološku notu, označavajući doba kada će Bog učiniti konačni zahvat u ljudsku povijest i uspostaviti svoju vladavinu (usp. Hoš 3,5; Mih 4,1; Iz 2,2; Jer 23,20; Ez 38,16). U Mk 1,9 izraz u one dane smješta Isusovo krštenje u period djelovanja Ivana Krstitelja, posljednjeg u nizu SZ-nih proroka, u namjeri uspostaviti kontinuitet između navještaja proroka i dolaska Mesije, tj. između Staroga i Novog Zavjeta.

Mk prikaz, međutim, sadrži i neke neobičnosti koje se on ne trudi objašnjavati, kao da ne bi imale posebnu važnost. Tako Isus dođe iz Nazareta (1,9), malog mjesta koje je do tada bilo malo poznato, a koje SZ uopće ne spominje. O tome kako je na ljude onog vremena djelovao spomen toga mjesta, svjedoče Natanaelove riječi: iz Nazareta da može biti što dobro (Iv 1,46)? Isus je tamo živio među malim i običnim ljudima, to je do sada bio njegov život, u neznatnosti i anonimnosti. Poput ostalih (usp. Mk 1,5), i Isus došavši na Jordan čeka da bude kršten, poput njih od Ivana prima krštenje. Mk ne daje nikakve naznake kako su prisutni po ičemu mogli zamijetiti da bi Njegovo krštenje bilo drugačije od drugih. Činjenica da Mk ne pokazuje znakove zbunjenosti nad činjenicom Isusovog krštenja (za razliku od Mt 3,14-15) svjedoči u prilog tome kako je njemu prvotni interes dvostruka objava Isusovog identiteta koja se pri tom dogodila.

Silazak u vodu Jordana sa grešnicima i podlaganje Ivanu naznačuje Njegov stav prema ljudima u cjelini: On želi biti solidaran pa i s onim što je kod čovjeka najtamnije. Zato će se družiti i s javnim grešnicima (usp. Mk 2,15-17). Radi čovjeka i njegova izbavljenja, ići će u još jedno krštenje koje će nazvati čaša koju Mu je piti (14,36): to je njegova muka i smrt! Ovaj silazak u jordansku vodu prvi je znak Isusovog opredjeljenja, orijentacije Njegova hoda među ljudima; zato izvještaj o krštenju stoji na početku Radosne vijesti. Već ovdje se počinje ostvarivati Pismo koje će u sramotnoj smrti na križu doseći vrhunac: bi ubrojen među zločince (LXX Iz 53,12)!

No za razliku od ostalih krštenika, Isus ne ispovijeda grijehe. Nakon što je u vodi označen njegov odnos prema čovječanstvu, izlaskom iz vode počinje očitovanje njegovog odnosa prema Bogu. Kao što u potpunosti pripada čovjeku, jer mu se približio dok čovjek stoji u ambisu svojih grijeha, isto tako u potpunosti pripada Bogu: Njegov je ljubljeni Sin (Mk 1,11)!

U Mk jedino Isus vidi otvaranje nebesa  i silazak Duha i jedino on čuje glas. Iako izraz vidje po sebi ne znači kako je evanđelist ovdje htio reći da se radilo o fizičkom događaju ili samo o viziji, on u svakom slučaju želi reći: Isus je dobio spoznaju nečega u što ostali oko njega nisu imali uvid. Pošto je cijeli događaj protkan starozavjetnim motivima, teško je razlučiti pojedine detalje u faktografskom smislu. Evanđelist svakako želi naglasiti kako je to bio trenutak u kojemu Isus postaje svjestan da započinje svoju misiju, kao što se događalo Božjim poslanicima u SZ.

Umjesto otvaranje, Mk namjerno koristi jači izraz deranje: razdiranje nebesa je detalj koji se pojavljuje kao uslišanje drevne starozavjetne molbe Bogu da prekine nepodnošljivu šutnju i uvede mesijanska vremena: o da razdereš nebesa i siđeš (Iz 63,19). Otvaranje nebesa znači kako Isusa ništa ne dijeli od Boga; on ima slobodan pristup Bogu. Prekinuta je barijera odvojenosti između Boga i čovjeka.

Silazak Duha na Isusa po sebi ne znači kako ga do tada nije imao, nego je posrijedi službeni čin kojim Isus sada prima Duha za izvršenje svojeg poslanja u savršenoj životnoj vezi s Bogom. Silaskom Duha On dobiva život i snagu samoga Boga. Golubica je za Nou bila znak mira, pomirenja s Bogom jer je označila završetak potopa (Post 8,8-12). Osim toga, ona je jedina krilata životinja koju je SZ dopuštao kao žrtvenu životinju (Lev 5,7; 12,6; 14,22; 15,14). Neki stoga smatraju kako njezina pojava ovdje nije slučajna nego da upućuje na 2 važna momenta Isusove misije: pomirenje i žrtva. Prema nekima, slika silaska Duha poput golubice evocira zapravo izražava Očevu nježnost u kojoj se On naginje nad svoga ljubljenog Sina poput golubice koja se nadvija nad svoje mlade.

Riječi Sin ljubljeni označavaju jedinstvenost odnosa u kojemu se Isus nalazi prema Bogu. Očev glas s neba jest zapravo kombinacija citata – ti si sin moj (Božja riječ davidovskom vladaru u Ps 2,7) – ljubljeni (Abrahamov izraz  ljubavi za sina Izaka kojega se upravo sprema žrtvovati u Post 22,2) – u tebi mi je milina (Božja riječ Sluzi Jahvinu u Iz 42,1b). Time je Isus jednom rečenicom predstavljen kao Pomazanik-Kralj postavljen na Sionu nasuprot bezumnoj pobuni naroda (Ps 2,7), ali i ljubljeni Sin kojeg Otac priprema za žrtvu (Post 22,2) te Jahvin Sluga koji će objaviti spasenje (Iz 42,1).

Veza kušnje (Mk 1,12-13) s krštenjem u literarnom smislu je potcrtana izrazom i odmah koji se često pojavljuje u prvoj fazi evanđelja pojačavajući dramatičnost i tenziju radnje. On poprima dodatnu snagu poradi kratkoće i jednostavnosti Markovih rečenica kojima opisuje ove događaje.

Ipak, unutrašnja veza obaju događaja jest Duh. Na sučeljavanje sa Sotonom Isusa je nagnan od Duha. Za nagna Mk zapravo koristi izraz koji doslovno znači izbaciti a koji se inače koristi kada Isus izbacuje demone iz ljudi (usp. Mk 1,34.39.43). Tumači ovdje vide moguću aluziju na izbacivanje prvih ljudi iz Edena pa bi Isusova kušnja bila zapravo njegovo izbacivanje–povratak iz ovoga u onaj drugi svijet, svijet harmonije s Bogom i prirodom jer će uskoro prebivati sa zvijerima a anđeli će mu služiti (1,13); drugi vide usporednicu s izbacivanjem izraelskoga naroda iz Egipta u pustinju (Izl 6,1; 11,1; 12,33) koja će im postati mjesto kušnje (Pnz 8,2); treća je mogućnost paralela sa Ez koji je odveden sunarodnjacima u prognanstvu (Ez 3,14) a poslije se usmjerava prema Jeruzalemu (11,1). Mk, koji je možda imao u vidu sve tri mogućnosti, ovime je indirektno naglasio usku vezu između Isusa i Duha, koji ostaje na Isusu nakon krštenja i upravlja njegovim pokretima.

U geografskom smislu pustinja je vjerojatno judejska pustinja gdje je i Ivan djelovao (usp. Mk 1,4). No, ovdje je vjerojatno posrijedi pustinja u smislu kušnje tj. odvagivanja i odmjeravanja istinitosti i dosljednosti vlastitim uvjerenjima. Ovom smislu doprinosi i spominjanje 40 dana. Prije negoli na 40 godina Izraela u pustinji, ono se odnosi na 40-dnevno iskušavanje Mojsija (usp. Izl 34,28) i Ilije (usp. 1 Kr 19,8). Kao i u slučaju spomena 40 dana u Dj 1,3, najvjerojatnije se ovdje ne radi o izrazu koji bi označavao vremenski period izražen u danima, nego o periodu posebno intenzivnog religioznog iskustva. Stoga je primjerenije spomen 40-dnevnog boravka u pustinji povezati s periodom intenzivnog duhovnog proživljavanja.

Naš tekst kaže kako je Isusa kušao Sotona. Riječ Satan u aramejskom znači onaj koji optužuje; onaj koji podvaja, neprijatelj. Satan je u kasnijim starozavjetnim knjigama predstavljan kao opunomoćeni tužitelj (usp. Job 1-2; Zah 3,1-2), čak i uzročnik Izraelovih nesreća (usp. 1 Ljet 21,1; usp. 2 Sam 24,1). U židovskoj apokaliptičkoj literaturi pojavljuje se kao vođa protivnika Božjega naroda. I u Mk Evanđelju će se kasnije pokazati Isusovim protivnikom (usp. 3,23.26; 4,15; 8,33).

Po sebi spomen divljih životinja ističe osamljenost i pustinjsku narav ambijenta u kojemu se nalazio Isus. Ipak, u SZ njihova prisutnost redovito je povezana s prisutnošću sila zla. Isusovo spokojno prebivanje među zvijerima znak je početka novoga svijeta. Naime, prema Iz 11,6-9 sve će čovječanstvo biti u miru s divljim životinjama. Time je Isus predstavljen i kao Novi Adam, jer prvi je Adam živio među životinjama i nadijevao im imena, kao znak vlasti nad njima (usp. Post 2,19-20).

Za primijetiti je kako Mk u svom izvještaju o kušnji ne spominje post. Njoegova namjera vjerojatno je bila istaći temu izmirenja svega stvorenja (usp. Iz 11,6-9). Ona se skladno uklapa u ono što slijedi. Naime, Isusova pobjeda nad Satanom najavljuje Njegovu superiornost – jer prvi dio Isusova javnog djelovanja obilježen je egzorcizmima i borbom protiv nečistih duhova (usp. Mk 1,21-27) u kojoj će opet Isus pobjeđivati (usp. 3,22-30) – i tako ljudima pružiti ponudu mira.

3.2.

Scena krštenja i kušnje je kao takva inicijalna u Isusovom životu; ona ga uokviruje i anticipira. Umjesto o utjelovljenju (inkarnaciji) Mk odmah govori o krštenju i time pokazuje Isusovu posvemašnju solidarnost s nama. On koji ne pozna grijeha samo radi nas postao je grijehom (2 Kor 5,21), ubrojen među zločince (Iz 53,2). Onoga dana Isus se stavio u točno određenu povorku ljudi; došao je sasvim blizu, postao jedan od grešnika u povorci. Toliko blizu, toliko stopljen s njima, do neprepoznatljivosti. To Njegovo „stapanje“ ide dotle da za sva vremena ostaje u svakom čovjeku blizak u točno određenom predjelu njegovog bića, u najdubljim sferama našega biti grešnik. On upravo tu počinje svoje služenje. Njegovo biti s grešnikom, biti u području smrtnog i smrti jest njegov prvi korak u Evanđelju. Slijedeći korak bit će izlazak iz vode. Ova dva koraka simbolički označavaju pashalno otajstvo, jer je uranjanje u vodu slika smrti, a izranjanje jest izlazak u novi život. Time je na vrlo jezgrovit način naznačen Isusov put: došao je do grešnika, ušao u tamnu stranu čovjekova postojanja, bio uronjen u smrt i izlazi na novi život; svojom solidarnošću kojom se svezao s čovjekom izvodi ga van u novi život.

Prvi korak njegova hoda, to ulaženje u područje ljudskog, srastanje s čovjekom sigurno je neočekivan; ono je iznenađujući dio misterija Božjeg boravka među nama. I otvara jednu novu perspektivu. Iščekivani Mesija (jer je davno obećani Spasitelj) neočekivano ulazi u vodu i združuje se s grešnicima. No, njegovo pravo krštenje bit će na Golgoti gdje će umrijeti dajući život za mnoge (Mk 10,45), ili možda bolje – mnogima. Njegov silazak u vodu kao znak smrti, popraćen objavom božanskoga sinovstva, ali zasad diskretno – samo Njemu (Očev govor u 1,11 je u 2. l. j.), na koncu Isusova hoda znak postat će stvarnost: cijepanje neba, znak za sada sakriven od pogleda, tada će postati vidljivo u cijepanju hramske zavjese po njegovoj smrti (15,38), krštenje vodom bit će zamijenjeno pravim krštenjem mukom, voda kao znak smrti je zamijenjena pravom smrću, ali i proglas Njegova identiteta je „realiziran“ – istina o Njemu kao o Sinu Božjem postaje stvarnost očita ne samo nebu nego i zemlji jer rimski satnik shvaća: zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji (15,39)! Isto tako i izranjanje iz vode, koje je sada u krštenju tek znak novog života, nakon pravoga Isusovog krštenja postat će stvarnost jer ženama koji budu iznenađene stajale u njegovu grobu bit će objavljena neočekivana vijest: Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje (16,6)!

Isus će ostati stalno među ljudima, međutim sada ga Duh odvodi dalje od njih, u pustinju. Ovo naznačuje kako će sve što on bude činio, činiti po Duhu u povezanosti s Ocem, bez obzira je li to izričito imenovano ili ne. Krštenjem je Isus, Sin Božji, postao solidaran sa svakim čovjekom, s ljudskom egzistencijom uopće, ne izbjegavajući ni ono najbolnije što joj pripada nego prilazeći u stavu služenja. Kušnja, kako vidimo i iz detaljnijih izvještaja kod Mt (4,1-11) i Lk (4,1-13), tiče se upravo zahtjeva biti Sin Božji kao sluga a ne kao gospodar. To je kušnja svakoga kršćanina, sina Božjega, i cijele Crkve: tko misli da stoji, neka pazi da ne padne (usp. 1 Kor 10,12)! Mk ne opisuje potankosti Isusove kušnje. One će se uskoro pojavljivati jedna za drugom tijekom Evanđelja, ali sve će se moći svesti pod zajednički nazivnik kušnja, jer su usmjerene na mesijansku tajnu. Ona prožima cijelu storiju u namjeri očuvanja od posizanja za slavom prije negoli li bude ostvaren hod Sina Božjeg koji mora umrijeti (usp. Mk 8,31). Mk zato riječi odlazi, Sotono stavlja tek u 8,33 (dok ih Mt stavlja odmah na kraju kušnje u pustinji). Time, jer ih stavlja i momentu kad postaje jasno kako Mesijin put nužno dolazi u sukob sa vladajućim svjetskim mentalitetom, Mk ih na jasan način čini uporišnom točkom kritike i korektiva pojedincu i crkvenoj zajednici kad god bude u kušnji na svoj vlastiti način shvaćati Isusa i njegovu poruku oslobođenja, napuštajući hod ka istini, slobodi i životu koji je prohodio Sin Božji.

Četrdeset dana u pustinji prizivaju u sjećanje na četrdeset godina izraelskog naroda u pustinji; oni simboliziraju čitavu jednu generaciju, čitav jedan život i žele poručiti: čitav život Isusov, ali i svakog drugog čovjeka je kušnja. Pustinja je nepregledna kao i život, kao čežnja za budućnošću. Za razliku od Izraelaca u pustinji koji nisu izdržali kušnju i dospjeli u zemlju čežnje, Isus uspijeva i ulazi u zemlju Obećanja. Posljednja kušnja bit će za Isusa otkloniti kalež muke (14,36). Sačuvaj Bože da se to tebi dogodi – i Petrove riječi će se pojaviti kao sredstvo kušnje (usp. 8,31-33). Kušnja je razmišljati po ljudsku a ne po Božju. Zlo je u samom čovjeku (usp. Mt 15,10-20): on želi postati sinom Božjim – kao bogovi (usp. Post 3,5) – ali to želi na svoj način, kao što je učinio Adam. Isus neće upasti u tu zamku: tijekom cijelog Evanđelja Njegov hod je oprečan ljudskom hodu (usp. Fil 2,5-11).

Očekivani će se Mesija, stoga, jer je vođen Duhom, zapravo ispostaviti kao Neočekivani jer neće hoditi prema ljudskim očekivanjima koje čak smatra Sotoninim zovom (usp. Mk 8,33), jer će prohoditi cijelu čovjekovu pustinju i pustoš bez okolišanja;  naposljetku će zbog toga i umrijeti. Istinitost Neočekivanoga i Njegova puta, koju ovdje kao u uvertiri potvrđuju anđeli svojim služenjem (1,13), na kraju Evanđelja će potvrditi uzvik koji će se iznenada oteti iz usta jednog poganina: zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji (15,39)! Isus je ovdje na kraju kušnje predstavljen kao novi Adam, Prvina novoga svijeta jer njegov hod pobjeđuje zlo i uspostavlja red koji je prvom čovjeku postao tek čežnjom: sklad svega stvorenja u kojemu nema nijednoga oblika dominacije i kojega u horizontalnom smislu simbolizira mirno prebivanje među zvijerima, a u vertikalnom služba anđela (1,13).

3.3.

Riječ Očeva u tebi mi sva milina (1,11) upravljena je Isusu i jasno ga označava ispunjenjem Izaijinih proroštava o Sluzi Jahvinom. Njegov put služenja počeo je poniznim silaskom među grešnike u vodu Jordana a vrhunac će imati poniženjem kada bude umirao smrću koja je bila dosuđivana zločincima. Očit je nesklad između neshvatljive dobrote i plemenitosti kojom Isus ide u susret čovjeku poniženom grijehom te tijeka Njegovog životnog puta koji će biti „okrunjen“ sramotnom smrću. Nesklad je to koji nije rijetko iskustvo čovjeka koji želi činiti dobro i čini mu se kako završava u neshvaćenosti i sramoti. Nad ovim neskladu, koji može pokolebati i ustrašiti čovjeka nenaviklog na neshvaćenost, osamljenost i osramoćenost, Otac nebeski izriče svoj sud: u tebi mi sva milina (1,11)!

Time što Otac izriče svoju naklonost prema Sinovu životnom putu (1,11) jasno je osuđeno čovjekovo robovanje egoizmu i tendenciji za iskorištavanjem drugih. Cijeli sklop društveno-ekonomskih i političkih odnosa u kojima se čovjeka stavlja u podređeni položaj, u kojima ga se eksploatira i čini predmetom obmana i manipulacija – u svakom pa i religioznom smislu – jest Isusovim putem, koji počinje krštenjem i Očevim proglasom odobravanja, jasno i nedvosmisleno osuđen. Svaka institucija i zajednica, koja prelazi preko čovjeka radi nekakvih „viših“ interesa i strategija, Isusovim krštenjem biva u svojoj hipokriziji razobličena i demontirana: čovjek, konkretni, u svom sivilu, u nemoći pred bijedom i grijehom, baš onaj koji stoji u jordanskoj vodi pun iščekivanja – baš on je najviši Očev interes! Za toga čovjeka On daje Sina (usp. Iv 3,16); taj čovjek je u Njegovim očima vrijedan Onog najmilijeg što ima (usp. Mk 1,11).

To što su se nebesa otvorila nad poniznim Slugom Jahvinim, nagovještavajući izmirenje čovjeka s Bogom, predstavlja Isusa temeljem čovjekovog posvemašnjeg oslobođenja. Silazak Duha nad Slugu daje naslutiti početak novog stvaranja – obnavljanja lica zemlje (usp. Ps 104,30) – pa i čovjeka u dostojanstvu njegova čovještva. Radosna je vijest za Mk da Isusov put od znaka do stvarnosti nije samo Njegov. Sjedinjenje s ljudima ima za učinak to da će ih ponijeti sa sobom, u sebi, tako da kada bude umirao neće biti sam nego s njim su svi umrli i s njim će svi krenuti u novost života (Rim 6,1-14). Duh koji je označio Njegov hod među ljudima (usp. Mk 1,12) od sada je i čovjekov suputnik kada hodi putem Sina Božjega.

Duh Isusov je onaj koji će, one koji mu se daju voditi, izvoditi iz njihovih sigurnosti i stečenih uporišta. Možda zvuči neobično da treba trajno izlaziti iz onoga što je garantirano i stabilno. No, u svjetlu djelovanja Duha Isusova u povijesti spasenja (1,12), to postaje sasvim razumljivo. Duh je sila koja čovjeka izvlači iz njega samoga i iz njegovih struktura jer on je radikalna kritika čovjeka, stalno stavljanje u pitanje čovjeka i njegova duha te institucija koje gradi. Ništa od onoga što je u povijesti nije apsolutno, ništa definitivno jer napetost prema onome što će biti konačna i posljednja stvarnost čini sve ostalo provizornim i relativnim. Taj korak neizbježno znači svakodnevne „izlaske“ iz dojučerašnjih okvira. S povjerenjem u riječ Obećanja, pogled je usmjeren naprijed, nadilazeći sadašnjost koja nas želi staviti u okvire i okove, u zamke svojih idola i mitova obilja. Pod vodstvom Duha koračamo prema onomu novom, drugačijem, budućem.

A pustinja će sa svoje strane svakom pojedincu nastojati pokazati sav mogući spektar teškoća: i nostalgiju za dojučerašnjim ropstvom i strah od slobode, odgovornosti. I Isus je bio kušan svim osim grijehom (Heb 4,15), i osobno trpio (usp. Heb 2,18). No, iz krize, iz sučeljavanja sa Sotonom – duhom zla, On izlazi kao pobjednik. I već slijedeće riječi koje će izgovariti najava su kako oko Njega počinje nešto novo, otvara se nova dimenzije istine u kojoj je očevidno: Sotonin imperij izgubio je bitku – približilo se Kraljevstvo Božje (1,15)! Ovdje se otvara drugačija logika: iako vjernik toliko puta znade moliti izbavljenje iz kriza, ona su ipak pokazatelj istinitosti. Kušnja, naime, s jedne strane pokazuju kako je Isus krštenjem ozbiljno prionuo uz čovjeka, a s druge strane kako je od drugačijeg „materijala“ – On u ovaj svijet unosi novinu koja se nužno sudara s onim što je u svijetu. Zato će kriza koju čovjek prihvaća vođen Duhom – tražeći Njegovo svjetlo kako bi rastao u svijesti o svom položaju, slobodi i odgovornosti – zapravo biti korak ka istini. Pošto nitko ne ide za tim da čini zlo, ali ono ipak nastaje posvuda, očito je kako postoje ispravni i neispravni načini da se ide prema dobru: kriza je stoga prigoda za zbacivanje maski i privida te za odluku o zauzimanju pravog kursa. Ona je zapravo davanje mogućnosti za početak nečega novoga i istinitoga, korak bliže harmoniji u sebi i oko sebe koju označava Isusovo skladno prebivanje sa zvijerima i zajedništvo s anđelima (1,13).