(članak objavljen u „Biblija danas“, 10 (2012) 3, 21-23)

Već sam spomen teme opravdanja po vjeri doziva u pamet sv. Pavla. Uvažavajući činjenicu da ovu temu možemo naći lijepo obrađenu u svakom solidnijem priručniku vjeronauka, a pogotovo teologije, ovdje bih ukazao na neke novije trendove u njezinu promišljanju.

Pavao je „osoba koja je, uz Isusa, imala najveći utjecaj u povijesti kršćanstva“. Pošto svoje učenje posebnim zanosom iznosi mnogo dublje i opširnije od svih drugih novozavjetnih pisaca, ono ne ostavlja ravnodušnima kršćane bez obzira u kojem vremenu živjeli. Njegov opus je izvršio nemjerljiv pozitivan utjecaj u oblikovanju razvoja kršćanstva i zapadne kulture uopće. Dovoljno je prisjetiti se njegovog utjecaja na sv. Ireneja i Tertulijana, Augustina…

Opravdanje po vjeri i Reformacija

Reformacija, polazeći od Lutherova shvaćanja kako Pavao u Poslanici Rimljanima naučava opravdanje isključivo vjerom, prijeći će u Protestantizam kojeg se može shvatiti kao vrstu paulinizma  jer će Apostolove ideje ondje predstavljati kanon u kanonu – na temelju njih će se prosuđivati i tumačiti ostali biblijski tekstovi. U toj perspektivi Pavao je shvaćan kao antinomista jer se opire Mojsijevom Zakonu. Inzistiranjem na opravdanju vjerom bez djela Zakona, navodno se suprotstavio židovstvu 1. stoljeća, bilo ono palestinsko ili helenističko, jer je u prvi plan stavljalo djela kao preduvjet opravdanja. Smatralo se kako je time Pavao artikulirao jedini ispravan stav pred ponudom milosti Kristove.

Noviji trendovi u 20.st.

Pogled na Pavlov odnos prema židovstvu iz kojega je ponikao počinje se mijenjati sredinom 20. st. William D. Davies, protestirajući protiv do tada prevladavajućeg vezivanja Pavla za helenističko religiozno i kulturno nasljeđe koje je zastupala Religionsgeschichtliche Schule, naglašava kako je ključ za razumijevanje njegove misli prije svega židovstvo 1.st. Slažući se sa Schweitzerovom podjelom židovstva na apokaliptičko i rabinsko, Davies smatra kako je pretjerano naglašavati razlike između palestinskog i helenističkog židovstva. No, sredinom prošlog stoljeća akademsko proučavanje Pavlove teologije još je uvijek bilo pod snažnom dominacijom predrasude o legalizmu rabinskog židovstva, koju su nametnule lutherovska teologija i prva stoljeća kritičkog proučavanja Novoga zavjeta. Takva su stajališta prisutna i u najnovijim publikacijama.

Ipak, na tragu Schweitzera i W. D. Daviesa, novi impuls ovoj raspravi dao je Krister Stendahl u svome članku „The Apostle Paul and the Introspective Conscience of the West“. On stavlja u pitanje lutherovsku interpretaciju Pavlovog učenja o opravdanju iz vjere, koju su baštinile protestantske Crkve. Pavlovo učenje o opravdanju, koje je proisteklo iz potrebe elaboriranja mogućnosti krštenja pogana i njihovog ulaska u Crkvu i to bez potrebe vršenja Zakona, M. Luther je prenio na sasvim različit kontekst – na unutarnje borbe na području svoje savjesti. Naime, Luther je, osjećajući pritisak zahtjeva koji proizlaze iz učenja Katoličke Crkve, zaključio kako se djela koja ona traži podudaraju s djelima koja Pavlovi oponenti smatraju neophodnima za spasenje. Rješenje napetosti vidio je u Pavlovoj afirmaciji opravdanja vjerom a ne djelima (Gal 2,16-17; Rim 3,21-28; Ef 2,8). Stendahl postavlja pitanje: nije li time protestantsku tradiciju i one koji je slijede odveo u stranu ?

Preciziranje problema

Već su tada neki, poput Jamesa D. G. Dunna, intuitivno osjećali problem. On se 70-ih pitao: ako je Pavao računao sa starozavjetnim naglašavanjem milosnog aspekta Božje pravednosti (usp. propositio Poslanice Rimljanima 1,16-17), kako je moguće da igdje u svojim poslanicama podrazumijeva kako tipičan Židov opravdanje shvaća kao status koji treba postići djelima? Nešto se nije podudaralo i trebalo je pronaći razlog .

Doprinos E. P. Sandersa

Slijedećem velikom pomaku na prodručju Pavlovog odnosa prema Zakonu povoda će dati E. P. Sanders 1977.g. svojom knjigom „Paul and Palestinian Judaism“. Iako se nije prvotno fokusirao na Pavla, Sanders će otvoriti novu perspektivu na poslijesužanjsko židovstvo i time posredno utjecati na nova stajališta prema teologiji pavlovskih spisa. Polazeći od radova starije egzegeze, poput J. Parkesa  i G. Foot Moore-a, njegovi rezultati će polemizirati sa stajalištima Schweitzera, Montefiore-a i Daviesa: u aplikaciji svojih rezultata ustvrdit će kako Pavlova teologija ne izrasta ni iz rabinskog niti iz apokaliptičkog židovstva.

Sanders, naime, smatra kako tijekom cijelog perioda kritičkog istraživanja kršćanska egzegeza svoje pretpostavke gradi na pogrešnoj percepciji židovstva. Mjeru pogrešnosti zorno izražava čuđenje židovskih znanstvenika kojima se čini kako kršćanska egzegeza ne barata sa židovstvom kakvo oni poznaju nego sa njegovom karikaturom: je li moguće da je Pavao mogao židovstvo u kojem je odrastao toliko pogrešno tretirati? Sandersova polazišna točka jest kako poslijesužanjsko židovstvo nije legalistički naglašavalo djela kao sredstvo opravdanja i stjecanja Božje naklonosti. Naprotiv, ono je smatralo da u temelju Izraelovog spasenja stoji Božja inicijativa. Ona je plod njegove milosti uslijed koje je odlučio s Izraelcima sklopiti Savez. To znači da nitko tko ulazi u narod Božji i postaje saveznik s Bogom ne mora se truditi kako bi stekao Božju naklonost – on je ima već od samog početka. Ovdje Sanders uspostavlja svoju čuvenu distinkciju: vršenje zapovijedi („djela Zakona“!) nije potrebno da bi se u Savez ušlo nego da bi se u njemu ostalo; dakle, vršenjem djela Izraelac ostaje u Savezu, ali pomoću njih ne stječe opravdanje – ono je, kao i izabranje, izraz Božje milosti. Kako bi ostao u savezničkom odnosu, Bog od čovjeka ne traži savršenost: oni koji su pogriješili, kao izraz svoga kajanja imaju na raspolaganju sistem žrtava okajnica koje su opet izraz Božje milosti. Ovakav odnos prema Zakonu Sanders naziva „covenantal nomism“ .

Što se tiče Pavla, Sanders je smatrao kako je odbijao „covenantal nomism“ zbog svoje ekskluzivističke teologije. Naime, za Pavla Krist je izvor spasenja i ta činjenica isključuje potrebu Mojsijevog Saveza i Zakona. Ovakvo tumačenje nije zadovoljavalo većinu egzegeta, čak ni one koji su se sa Sandersom slagali oko interpretacije židovstva. To je bio impuls novom istraživanju tijekom kojega će se kao najradikalnije rješenje profilirati mišljenje kako Pavao ne odbija svoju židovsku baštinu nego da smatra kako Židovi spasenje pronalaze držeći Mojsijev Savez, a poganima temelj spasenja je Krist. Prema tome mišljenju, hoteći pogane pripustiti u Crkvu,  Pavao u svojim poslanicama zapravo reagira protiv toga da im se nameće Zakon i tvrdi kako oni opravdanje ne postiže djelima Zakona nego vjerom u Krista .

New Perspective on Paul

Period istraživanja obilježen kao New Perspective nije u sebi monolitičan, ali ipak počiva na nekim pretpostavkama kojima je temelje udario J. D. G. Dunn. Čak i sintagma New Perspective potječe od njegovih Manson Memorial Lecture (1982). Stoga ćemo kratko izložiti njegov pogled na horizonte koje je svojim radom otvorio E. P. Sanders. Iako je Dunn u početku bio oduševljen Sandersovim rezultatima, ubrzo mu se pojavilo pitanje: ako je židovstvo Pavlovog vremena toliko naglašavalo Božje izabranje, otkupljenje i opraštanje grijeha, tj. ako su se i judaizanti uzdali u vjeru i milost, protiv čega je Pavao protestirao? Ako nije na navodni židovski legalizam, na što je Pavao reagirao u Gal; Rim? Nije li za korektno shvaćanje židovstva bila potrebna daleko radikalnija korekcija nego li je Sandersova? Dunn će to izreći jednostavno: malo je vjerojatno da se Sandersov Pavao obraća Sandersovom židovstvu! Ovakvu kritiku na svoj način podržao je i sam E. P. Sanders jer u svom slijedećem djelu „Paul, the Law and the Jewish People“ priznaje kako mu se Pavlov stav u navedenim poslanicama čini „esencijalno konfuznim“ .

Dunn će odlučno iznijeti svoje viđenje problema: Pavao ne protestira protiv ideje postizanja zasluga pred Bogom putem djela nego protiv nakane judaizanata koji žele djela Zakona uspostaviti kao marker kojim štite Izraelov privilegirani status saveznika kako ne bi bio narušen ulaskom ne-Židova u Crkvu. Dakle, Pavao bi prema ovakvom viđenju reagirao prvenstveno protiv ekskluzivizma kojim se djela Zakona, kao su oznaka savezničkog statusa Židova, nameću i svim ne-Židovima – u tom kontekstu bio on (za ne-Židove) afirmirao opravdanje vjerom (usp. Gal 2,1-21) .

U svom slijedećem T. W. Manson Lecture on ‘The New Perspective on Paul’ (1983), Dunn polazi od činjenice da se sintagma djela Zakona (Gal 2,16) odnosi na obrezanje (2,3-4) i na propise o čistim i nečistim jelima (2,14). Ta djela Zakona su za judeokršćane, zavedene Petrovim i Barnabinim primjerom, bila dovoljnim razlogom odvojiti se od kršćana podrijetlom ne-Židova (2,12) kako bi pomoću tih istih djela Zakona zadobili opravdanje (2,16). Ovdje, prema Dunnu, dolazi do punog izražaja tzv. socijalna funkcija Zakona koji ima, pomoću različitih obilježja, obreda i praksi, Izrael očuvati odvojenim od drugih naroda. Ovakav se rezultat podudara s zaključcima K. Stendahla da je Pavao doktrinu opravdanja vjerom skovao kako bi obranio prava obraćenih pogana postati punopravni baštinici obećanja danih Izraelu. Obrezanje, obdržavanje subotnjeg počinka i propisi o hrani su imali posebnu poziciju u odnosu na druge propise – pomoću njih su Židovi izdvajali od drugih naroda a zbog njih su u isto vrijeme bili ismijavani. Oni su predstavljali cilj helenističkih napada u makabejskom periodu pa su stoga ujedno bili i ispit vjernosti židovstvu. Ne želeći dirati u značenje djela Zakona za shvaćanje Izraelove jedinstvenosti i njegovog savezničkog statusa, Pavao ipak ustaje protiv nametanja ovih obilježja bivšim poganima jer se time krši univerzalnost vjere u Kristov križ kao ključa opravdanja.

Tome u prilog ide i činjenica da Pavao, opisujući svoj zelus prije susreta s Uskrslim, govori prije svega o progonima (usp. Fil 3,6; Gal 1,13-14; Dj 9) – on je svoju posvećenost Zakonu pokazivao napadajući one koji narušavaju granice Izraela! Čuvati Izraelovu svetost, dakle, za Pavla farizeja značilo je pomno i po svaku cijenu bdjeti kako u Izraelovu baštinu ne bi ušl oni koji ne prihvate obrezanje, obdržavanje subotnjeg počinka i propise o hrani. I, dosljedno tome, nakon susreta s Uskrslim, njegovo poslanje će se sastojati u propovijedanju poganima (Gal 1,15-16) – to će biti znak kako se obratio! Na ovakvim pretpostavkama niknuo je  New Perspective on Paul.

Pojava New Perspective on Paul (NPP) veoma brzo postala je dominantan trend u akademskom proučavanju Pavla na engleskom govornom području tako da mnogi promatrači smatraju kako se radi o pravom zaokretu u proučavanju pavlovskih spisa. Privukla je pažnju i šire javnosti. Stoga neki, i sa znatnijim vremenskim odmakom od njezine pojave, govore o „NPP eri“. U sebi NPP nije monolitna nego predstavlja pregršt različitih interpretativnih pristupa Pavlu od kojih se neki razliku tek pojedinim naglascima, dok su drugi među sobom antagonistični.

Umjesto zaključka

Kao i svaki novi smjer u razmišljanju ili istraživanju, i ovaj je izazvao različite kritičke reakcije. Bilo je za očekivati kako će neki smještanje Pavla u novu perspektivu smatrati napadom na tradicionalnu protestantsku interpretaciju. Danas su postavke NPP-e u znanstvenoj javnosti diskutirane do u detalje tako da se tema opravdanja po vjeri pokazuje u svoj svojoj kompleksnosti. No, ipak je razvidno kako ova kompleksnost nije zaprekom znanstvenom istraživanju u krčenju novih putova i pokazuje moguće načine novog sagledavanja starih problema te nadilaženja podjela koja su iz njih proizišle.