(Rad objavljen u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 140(2012)7-8, 515-519)

 

 

Mnogi će nam naši suvremenici, ako su iskreni, gledajući Crkvu u cjelini, reći  kako ne dajemo jednodušno svjedočanstvo o radu i raspodjeli materijalnih dobara. Je li nedovoljna jasnoća našeg svjedočenja tipična za Crkvu? Ako pogledamo u najstariji spis Novoga zavjeta, proizlazi kako „u početku ne bijaše tako“ (usp. Mt 19,8).

 

Izabranost kao sociološka odrednica solunske crkvene zajednice

 

Na početku Poslanice Solunjanima Pavao upućuje zahvalu Bogu za Solunjane i njihovu vjeru, nadu i ljubav (1,2-3), što će ponoviti u 2,13; 3,9. Odmah nakon početnih zahvala, ističe njihovo izabranje (1,4) te važnost nasljedovanja primjera koji su dobili u Apostolu i njegovim suradnicima (1,5). Uvodni dio završit će hvaljenjem Solunjana jer su postali uzor za nasljedovanje drugima u Makedoniji i Ahaji (1,6-10). Imajući u vidu da Pavao samim početkom pojedine poslanice – čak i u zahvalama! – najavljuje glavne teme i kut pod kojim će ih promatrati, ovih nekoliko rečenica predstavljaju obzor na kome treba promatrati pojedine poticaje koji slijede.

 

Božje izabranje (1,4) kojim ih je Bog odlikovao i zbog kojega ih Pavao smatra braćom od Boga ljubljenom (1,4), termin je koji se izvorno pridavao Izraelu kao Izabranom narodu – sada ga baštini i Crkva! Ova izabranost, koja ujedno podrazumijeva izdvojenost iz postojećeg socijalnog konteksta, zahtijeva da Solunjani vode život dostojan Boga koji ih pozva u svoje kraljevstvo (2,12). Za razliku od Židova u dijaspori, koji su nastojali očuvati svoju nacionalnu i religioznu različitost nasljeđivanu kroz vjekove, Pavao izdvaja kršćane podrijetlom pogane iz njihove vlastite većinske sredine kako bi od njih načinio novu zajednicu koja će odsada na socijalnoj sceni predstavljati manjinu. Proces pridruživanja Solunjana Pavlu i Sili (usp. Dj 17,4.34) zapravo je proces resocijalizacije, kojim obraćenici napuštaju stari socijalni ambijent i ulaze u novi – solunsku crkvenu zajednicu! Kao što je Pavlov osobni život bio u službi navještaja i samim tim morala nasljedovanja, tako će i moralni život Solunjana ubuduće biti sastavni dio crkvenog navještaja jer i vjernicima (1 Sol 1,7-10) a i poganima pruža svjedočanstvo života dostojnog Boga. Stoga su im bili potrebni poticaji kako bi ustrajali graditi svoju novu zajednicu zbog koje su postali stranci usred vlastitog naroda u kojem žive (usp. 1 Pet 1,1) .

 

Uz činjenicu pripadnosti novoj zajednici, Pavlova je želja osigurati ispravan stav jednih kršćana prema drugima. Ne samo kao psihološki instrument koji olakšava prve korake u re-socijalizaciji, nego također kao ideal kvalitete međusobnih odnosa u novoj zajednici, on im čak 19 puta posvješćuje kako su braća i sestre. Dakle, nove veze koje nastaju u Crkvi nadilaze obiteljske, temeljene na krvnom srodstvu. Razlog tome jest što Pavao crkvenu zajednicu koja nastaje u Solunu shvaća kao novo društvo usred rimskog Imperija obilježenog sustavnom diskriminacijom na bazi spolnih, ekonomskih i nacionalnih razlika te institucionaliziranom društvenom hijerarhijom. Crkva će ne samo biti oslobođena ovih podjela, nego će iznjedriti novi tip egalitarnih odnosa koji neće nasilno brisati prirodne i nužne razlike. Jasan primjer postizanja jedinstva i pomirenja različitosti unutar zajednice Pavao pruža u 1 Kor 12-14: različitosti se u ljubavi prihvaćaju i međusobno obogaćuju ostvarujući tako egalitarnu viziju kenotičke zajednice obilježene služenjem i predanjem drugima. Da je takav odnos moguć, Apostol je dokazao svojim ponašanjem među Solunjanima. Iako je, kao utemeljitelj zajednice, po principu paterfamiliasa mogao za sebe zahtijevati maksimalan autoritet i privilegije, on se prema njima odnosio s ljubavlju, kao prema vlastitoj djeci (2,7.11; 3,5-6), te radio u trudu i  naporu kako bi zaživjela Crkva (2,1-12). Upravo takva ljubav jest ono u čemu solunska zajednica treba sve više napredovati (3,12).

 

Problem rada u solunskoj zajednici

 

S obzirom na uspješnost obnove, Solun je bio među prvim gradovima u Makedoniji. Nije slučajno 146.g.pr.Kr. postao glavnim gradom obnovljene provincije Makedonije te počeo uživati komercijalne i građanske privilegije, uključujući i onu da smije kovati svoj vlastiti novac poput ostalih sjedišta provincijalnih upravitelja. Blizina via Egnatie, glavne arterije koja je povezivala Rim s Istokom i glavnim trgovačkim putevima u smjeru sjever-jug dodatno je olakšala stabilnost i prosperitet Soluna. Stoga ne čudi što će Pavao kao visoko pozitivnu vrijednost Solunjanima predlagati vlastitu radinost, a onda, bez posebnog tumačenja, i druge pozivati neka njeguju rad kao visoku moralnu vrijednost. Ipak, smatrajući kako neki članovi zajednice ne hode po primjeru koji im je ostavio, i tako krše ne samo zapovijed ljubavi nego ugrožavaju identitet crkvene zajednice i na unutarnjem i na vanjskom planu, upućuje im riječi poticaja u 4,9-12.

 

Rad je, nakon pitanja seksualnog morala (4,3-8), najvjerojatnije drugi problem o kojemu je Timotej nakon posjeta Solunjanima izvijestio Pavla i Silu. Koliko je Pavlu ono bilo važno, vidi se po tome što će ih i pri kraju Poslanice još jednom podsjetiti na nj (5,14), a u 2 Sol – s obzirom da nisu prihvatili njegove riječi – još jednom im to energično podcrtati (usp. 2 Sol 3,6-15).

 

Pavao se u 1 Sol 4,9-12 obraća onim članovima solunske Crkve koji su mogli raditi i zarađivati za svoj život, ali nisu nego su dopuštali da ih drugi izdržavaju i tako zlorabili njihovu darežljivost. Iako neki smatraju kako je razlog neradu i iskorištavanju tuđe dobrote bilo iščekivanje paruzije za koju se smatralo da treba nastupiti svaki čas, ovo je vjerojatno krivo mišljenje jer sam Pavao nigdje nije uspostavio ovakvu poveznicu. Naprotiv, on se u 2,9, a i kasnije u 2 Sol 3,6-14, izričito poziva na vlastiti primjer kojega Solunjani trebaju nasljedovati.

 

Rad kao pitanje Bogom nadahnute ljubavi u zajednici

 

Pavao problem rada promatra kao pitanje ljubavi unutar nove Božje zajednice i time naznačava ispravnu optiku kojom treba gledati na ovo pitanje. Kao što je već snažno naglasio u 1 Sol 2,8-9, vlastitim ponašanjem manifestirao je vezu ljubavi i rada jer je za svoje potrebe sam zarađivao. Rad vlastitim rukama starozavjetna je tradicija shvaćala ne samo kao napor, nego kao ostvarivanje poslanja kojim Bog čovjeka u Post 1,26-28 upućuje neka zemlju podloži sebi i njome gospodari. Da bi gospodario zemljom, čovjek najprije treba gospodariti sam sobom i korektno se postaviti prema pitanju rada te odgovornosti za stjecanje dobara i njihovu raspodjelu. Uz to, Pavao je radio iz ljubavi prema Solunjanima (1 Sol 2,8-9) i to im predstavlja kao dio njihova kolektivnog iskustva (2,1: sami doista znate, braćo). Stoga je već na početku Poslanice zahvalio Bogu što Riječ Božja sada i u njima djeluje: Solunjani žive vjeru koja nije indiferentna nego djelatna, ljubav koja nije ravnodušna nego zauzeta i nadu koja se odlikuje postojanošću usred teškoća (1 Sol 1,3). No, čini se kako to ipak nisu činili u dovoljnoj mjeri jer Apostol osjeća potrebu nadoknaditi manjkavosti njihove vjere (3,10) te moli Boga neka njihova ljubav bude poput one koju su on i njegovi suradnici imali prema njima (usp. 3,12).

 

Kako bi progovorio o problemu rada u svjetlu ljubavi, Pavao izabire rječnik koji znakovito temu utemeljuje na prirodi Crkve kao zajednice. Prvo što će Solunjanima staviti pred oči jest bratoljublje. Vezu između pojedinih kršćana u Crkvi Pavao, dakle, ne promatra u kategorijama filos (prijatelj) ili filia (prijateljstvo), nego će radije izabrati obiteljski rječnik kako bi Solunjane potaknuo neka u drugim kršćanima gledaju više od prijatelja – novu obitelj! Pojam filadelfia (bratoljublje) bio je u upotrebi u grčko-rimskom svijetu, a označavao je ljubav između braće i sestara (blizanaca). U 1 Sol 4,9, taj pojam po prvi puta pojavljuje u Novom zavjetu i, što je od posebne važnosti, Apostol sada njime označava ljubav među članovima crkvene zajednice – kao što su braća i sestre vezani krvnim srodstvom, tako bi kršćani trebali biti međusobno bliski jer imaju istog nebeskog Oca (Abba)! Dakako, takav odnos u startu isključuje svaku primisao iskorištavanja drugih članova zajednice.

 

Pažljivost kojom prosljeđuje dalje ogleda se u upotrebi standardnog retoričkog postupka paralipsis (usp. 5,1; 2 Kor 9,1; Flm 19) kojim slušateljstvo/čitateljstvo obavještava kako nema potrebe govoriti im o ovoj temi – time ih ipak suočava s njom, ali ujedno daje pohvalu njihovu znanju i ponašanju; ovakav se postupak izvrsno uklapa u epideiktičku narav ovog teksta. Umjesto da neaktivne nazove lijenčinama, on im pristupa govorom ljubavi!

 

U sljedećem koraku obraćanja Solunjanima Pavao ističe kako su oni ovoj ljubavi theodidaktoi – od Boga poučeni (1 Sol 4,9b). Na taj način uspostavlja captatio benevolentiae, kojim potiče pozitivno raspoloženje i porast samovrjednovanja u problematičnim članovima zajednice. Termin  je njegov neologizam ili, kao što smatra S. E. Witmer, teologizam . Ovom kovanicom, koja nije zabilježena prije pojave ranokršćanske literature (usp. Barnabina poslanica, 21,6), Pavao ističe božanski izvor bratoljublja.

 

U svakom slučaju, razložno je smatrati da Apostolova ideja bila izložiti kako je izvor te ljubavi Bog koji je, preko misionara, Solunjane poučio takvoj ljubavi (usp. 2,2-9.13) i koji im udjeljuje svoga Duha kako bi je mogli živjeti (4,8). Ovim izrazom Pavao ponovno, kao i u slučaju prethodno izloženih zahtjeva seksualnog morala (usp. 4,5), želi reći da takvoj kvaliteti ljubavi nemaju pristupa oni koji ne poznaju živog i istinskog Boga (1,9). Solunskim kršćanima priznaje kako oni to već i sada čine prema svoj braći u cijeloj Makedoniji – vjerojatno se radi o braći koja su pristizala u Solun u potrazi za zaposlenjem ili zbog nekog drugog posla. Sada ih, pak, želi potaknuti neka u tome još više uznapreduju, dajući im do znanja koliko smatra važnom ovu dimenziju kršćanskog života.

 

Sociološko-eklezijalni aspekti kršćanskog rada

 

Ovakvim retoričkim postupkom i izborom ključnih, u teološkom smislu bremenitih, termina Pavao ponašanje neodgovornih iskorištavatelja smješta u kontekst zajedničke poučenosti ljubavi zbog koje se jedni prema drugima trebaju odnositi kao braća i sestre. Indikativno je da G. D. Fee svom komentaru na 4,9-12 daje naslov „ljubiti druge radeći svojim rukama“ .

 

Ovako shvaćeno bratoljublje svoj korijen ima u sjedinjenju pojedinog vjernika s Kristom u njegovu umiranju. Kao što Kristovo umiranje nije bio događaj ograničenog, privatnog karaktera, nego događaj koji stvara zajedništvo između njega i onih koji će mu se krštenjem pritjeloviti (usp. Rim 6), tako u sâm identitet vjernika pripada življenje zajedništva s Kristom i svima koji su mu pritjelovljeni. Stoga možemo reći kako je filadelfia ovdje funkcionalni ekvivalent agape, što je Pavlov uobičajeni termin za ljubav.

 

Ovakva pouka bila je potrebna jer je solunska zajednica bila sastavljena od ljudi koji su pripadali različitim socijalnim staležima, pa su, primjerice, pripadnici elite odmalena bili učeni kaok se trebaju razlikovati i distancirati od onih koji su pripadali nižim društvenim slojevima. Sada ih Pavao upućuje na ljubav kojoj ih je poučio Bog, a kojoj ih nitko ranije nije učio. Kako živjeti ljubav u zajednici u kojoj manjina posjeduje ogromna dobra, a većina je siromašna i radi za golo preživljavanje, kako ostvarivati ljubav a da ona ne ostane apstraktna ideja? Ljubiti, u solunskoj je zajednici (5,8) stoga značilo dijeliti – u Božjoj se obitelji treba dijeliti kao što se to događa u svakoj drugoj obitelj; riječ je, dakle, o distributivnoj pravednosti .

 

Na Starom istoku (Mezopotamija, Ugarit i Egipat) vladari su donosili uredbe kojima su htjeli zaštititi najsiromašnije slojeve naroda i tako osigurati minimum socijalne pravednosti. Biblija propisuje ne samo zaštitu robova (Izl 21,20.26) nego i otpuštanje dugova te njihovo oslobađanje svake sedme/subotnje godine (21,2) kao i povratak svih na svoju očevinu svake pedesete/jubilarne godine (Lev 25). Proroci će neumorno dizati svijest o socijalnim nepravdama i pozivati na uspostavljanje pravde (usp. Am 2,6; 4,1; 5,11; 8,5; Mih 2,2; Iz 5,8; Jr 22,13-17; 34,8-22; Ez 22,29, itd.).

 

Pavlov osjećaj za distributivnu pravednost, odnosno dijeljenje dobara u zajednici, vidljiv je iz njegove brige za siromašne pripadnike jeruzalemske crkvene zajednice. Kao što je na početku svojeg djelovanja obećao, bitan element njegova poslanja predstavljala je briga za siromahe (Gal 2,1-10), a to je kasnije zahtijevao i od Korinćana (usp. 2 Kor 8,1-15; 9,1-15) i Rimljana (usp. Rim 15,25-28). U 2 Kor 8,13  pojašnjava kako ne priželjkuje jednima olakšicu, a drugima oskudicu, nego isotes –  jednakost! Bratska ljubav ne samo da ide spriječiti iskorištavanja i ovisnosti, nego promiče odnose jednakosti i želi unutar kršćanske zajednice ukloniti socijalno-klasnu, tj. ekonomsku stratifikaciju koja obilježava odnose izvan Crkve.

 

Stoga kada Pavao u 1 Sol 4,9-12 govori o ljubavi, on misli na dijeljenje kojim zajednica ljubavi dijeli dobra – i materijalna i duhovna – pa i sama sebe, kao što je apostol sebe predao Solunjanima (usp. 2,8). U dobrima – jer su Gospodnji dar – svi trebaju imati udjela u jednakoj mjeri, kao što se inače događa u obitelji, jer Crkva je zajednica u kojoj vlada obiteljska ljubav (4,9). Ove su vrijednosti u temelju onoga što Pavao naziva novim stvorenjem, a što se odvija kao recentni proces eshatološke transformacije (Gal 6,15; 2 Kor 5,17).

 

Dajući vjernicima u solunskoj zajednici pouku za ponašanje, Pavao koristi glagol filotimeomai Ovaj se glagol u profanom kulturnom kontekstu redovito koristio u političkim i filantropičkim kontekstima postizanja političkih ciljeva putem dobrotvorstva, tj. kako bi se izrazilo nastojanje koje je upravo suprotno tihom življenju. Plutarh kaže da oni koji manifestiraju philotimia i brinu o svojoj reputaciji ne mogu provoditi miran život – to bi bilo neprihvatljivo onome tko traži čast. Izvorni smisao glagola jest pribavljanje, tj. ljubljenje časti ili uzvišenosti.

 

Pavao, dakle, ovdje zahtijeva neka konvencionalno traženje časti i statusa Solunjani ostave po strani. Kršćani nisu pozvani ostvarivati društvenu karijeru i truditi se oko prestiža. Njihove ambicije trebaju ići u drugom pravcu, onom u kojem društvena intuicija ne ide – kršćanin se treba truditi, ali ne u društvenoj utrci nego u svrsishodnom radu i izgrađivanju svoje crkvene zajednice. Zapravo, ovdje je riječ o oksimoronu budući da je miran život ovdje izražen glagolom hesyhazo: neka se trse biti tihi (!) tj. neka čašću smatraju mirno živjeti i raditi svojim rukama kako nikome ne bi bili na teret; njihova ambicija neka ne bude da drugi za njih radi, nego neka sami rade i svojim se životom ugrađuju u Crkvu.

 

Kako bi njegov govor bio što konkretniji – i što sukladniji onom što sam živi – Apostol naglašava da Solunjani trebaju svojim rukama priskrbiti ono što im treba za život. Dok Dio Krizostom, za razliku od nekih filozofa, hvali fizički rad vlastitim rukama, to čini zbog toga što takav rad donosi zaradu. Pavlov govor, međutim, ide za preporučivanjem rada vlastitim rukama kako bi se izbjeglo iskorištavanje drugoga. Uz određenu ekonomsku neovisnost, to će osigurati sklad u crkvenoj zajednici (usp. 5,12-24). Time Pavao pripadnike svoje zajednice zove neka iziđu iz, za to vrijeme tipičnog, odnosa prema patronima i ne ovise o njihovim darovima zbog kojih im onda trebaju uzvraćati. Kršćani radije trebaju raditi vlastitim rukama kako bi stjecali dobra i njima mogli pomoći drugima, bez traženja uzvrata. Iako Pavlova poruka ovdje može podsjećati na respektabilno epikurejsko učenje, ona je ipak integralni dio kršćanske pouke. Mirnim življenjem, radeći vlastitim rukama, Solunjani će pripremiti temelje za mir i slogu u zajednici, a to predstavlja konkretizaciju ljubavi o kojoj je prethodno bilo riječi. Pozivajući na miran život, Apostol na umu nema povlačenje iz svijeta iz bilo kojeg filozofskog motiva, već povlačenje kojim će na vanjskom području kršćani očitovati kako u potpunom predanju u Božje spasenje očekuju njegovu paruziju.

 

Ova Pavlova poruka morala je mnogima u Solunu zvučati u suprotnosti s njihovim dosadašnjim navikama i onim što su naučili u svom socijalnom kontekstu, naročito vjernicima koji su bili pripadnici društvene elite. Stoga, kako bi dodatno učvrstio svoj zahtjev, Pavao u 4,11c dodaje da im je već tako zapovjedio, što priziva 4,2 gdje Solunjane podsjeća što im je zapovjedio u Gospodinu Isusu; time za ovu (kao i prethodno navedene zapovijedi u 4,3-8) želi reći kako su pod izričitim autoritetom Gospodina Isusa. Ovo ozbiljno prizivanje na Isusov autoritet daje do znanja kako je iza Pavlova zahtjeva Kristov autoritet, tj. Krist Gospodin je u potpunosti uključen u situaciju ili radnju koja je u pitanju.

 

To nadalje znači kako im je Pavao o ovoj dimenziji ponašanja govorio već prilikom prvog boravka među njima i kako se radi o veoma važnoj komponenti crkvenog života (usp. 4,1). Daljnji razvoj događaja pokazat će kako Solunjani koje Pavao opominje nisu shvatili da o njima govori, tj. nisu smatrali kako bi ljubav mogla zahtijevati neka ne iskorištavaju druge! Zbog toga će Pavao u 2 Sol 3,6-14 nastupiti znatno energičnije i stvari jasno postaviti: Tko neće da radi, neka i ne jede (3,10). Ono što je posebice indikativno jest kako će potom pozvati ostatak zajednice neka izrazi neslaganje s ovakvim ponašanjem iskorištavatelja i neka ih urazumljuju (3,14).

 

Ispravan odnos prema radu kao misijska djelatnost

 

Koliko god življenje bratoljublja, kakvim ga je Pavao izložio, imalo blagotvorne učinke na življenje zajedništva u crkvenoj zajednici, ono se ipak ne ograničava samo na nju. Onaj isti način ponašanja koji im je posvjedočio (1 Sol 2,1-12), Pavao sada predlaže Solunjanima:  kako je on pred njima hodio besprijekorno u radu i čistoći, tako neka i oni sada svjedoče u društvenom okruženju u kojem se nalaze. Ako u tome ustraju i uspiju, položit će ispit ustrajnosti u dobru i svjedočiti superiornost svoje nove zajednice u odnosu na prijašnji način socijalizacije. Da je upravo prema efektu ad extra usmjerena Pavlova misao, vidi se iz posljednje rečenice odlomka Naime, finalna rečenica u 4,12 (…te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate) izražava i namjeru i rezultat; G. D. Fee smatra kako je naglasak ipak na rezultatu. Aktivnim nasljedovanjem Apostolova primjera spriječile bi se pojave unutar Crkve koje bi joj mogle nanijeti štetu i osramotiti je, te ujedno preveniralo kvarenje onih kršćana koji su do sada živjeli časno.

 

Življenje crkvene zajednice koje ne samo da ne bi bilo na porugu u svom okruženju nego bi se izdiglo kao pozitivan primjer, na najbolji bi način povuklo granice na socijalnom planu te dodatno povećalo unutarnju koheziju zajednice. Iako je Pavlu stalo do ugleda crkvene zajednice u društvenom životu Soluna, ipak mu je još više stalo do zdravih odnosa unutar same zajednice jer bez njih bi bila onemogućena svaka misionarska djelatnost Solunjana po Makedoniji.  Stoga, raditi svojim rukama, osim izgrađivanja zajednice iznutra, znači vršiti zapovijed ljubavi prema onima vani, kao što je već zapovjedio u 3,12. To je način na koji kršćani mogu biti produktivni članovi društva i svojim radom pridonositi njegovu napretku.

 

Pavao ovu pouku Solunjanima upućuje u okolnostima teških socijalnih previranja. Kršćani su prestali pohađati poganske hramove i slavlja te su  zbog toga izvrgnuti prijeziru, a možda i novčanim kaznama. Kako biti pozitivan primjer u takvu okruženju? On ih uvjerava kako će njihov tihi život, u kojem časno rade i ne iskorištavaju nikoga a u isto vrijeme izgrađuju svoju zajednicu, drugima biti jasno svjedočanstvo o kvaliteti njihove etike i socijalne orijentacije. Pavao ovdje na rad gleda kao na prevažnu komponentu kršćanskog života i na pojedinačnom i na unutarcrkvenom, ali također i na misijskom planu.

 

S obzirom da je vjerovao kako u Crkvi – i u solunskoj crkvenoj zajednici! – počinje novi Božji svijet, te da je taj projekt shvaćao kao proces u kojem vjernici trebaju aktivno surađivati,  Pavao je radu pridao toliku važnost da ga je svrstao odmah uz bok pitanjima seksualnog morala (usp. 4,3-8). Ako je dolično seksualno ponašanje znak da Solunjani poznaju Boga (4,5), ispravan stav prema življenju ljubavi koje se pokazuje poštenim radom i neiskorištavanjem drugoga (usp. 2 Sol 3,6-14) znak je da su od Boga naučili ljubiti jedni druge (usp. 1 Sol 4,9). Ako su, zahvaljujući njegovu načinu života i radu (usp. 2,1-10), prepoznali kako im je Evanđelje došlo ne samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini (1,5), to znači kako je područje rada i raspodjele dobara svojevrsni poligon očitovanja Duha. Rad je, stoga, za Pavla neizostavan pokazatelj nutarnjeg zdravlja solunske zajednice i sredstvo njezine misijske djelatnosti. Uz to, Apostolovi poticaji imaju za cilj učiniti kršćane odgovornima za socijalnu stvarnost čiji su dio: zbog vjere u skoru propast svijeta (usp. 1,10; 5,1-3), misijska je aktivnost Solunjana u odnosu na njihove sugrađane zapravo vršenje socijalne odgovornosti – izbaviti društvo oko sebe od gnjeva koji dolazi (1,10).

 

Nekoliko misli za aktualizaciju

 

Kako aktualizirati poruku ovih Pavlovih riječi? Prilike u kojima Crkva danas živi znatno su drugačije nego u Pavlovo vrijeme, no već i ovaj letimičan uvid u kriterije, odnosno način na koji promatra problem rada i raspodjelu njegovih plodova, nikako nam ne daje pravo da govor o ovim temama danas jednostavno reduciramo na zapovijed: ne ukradi! Niti možemo rezignirano zaključiti kako naglasak ovog teksta nije na modernim problemima vezanim uz rad ili iskorištavanje radnika, s čime se mnogi marginalizirani kršćani danas susreću, kao ni raspredati o tome bi li bilo dovoljno ako bi se Crkva zauzela koliko je u njezinoj moći da se ljudima omogući zaposlenje i brine za njih dok to ne uspiju, i sl.

 

Umjesto cjenkanja treba li Crkva uvesti jednu ili drugu mjeru, ovaj kratki uvid u duh kojim je živjela Crkva u svojim počecima obvezuje nas na mnogo više. Upravo u moderno vrijeme senzibiliziranosti za rad i vrijednosti koje ono stvara, Crkva i svi njezini članovi trebali bi svijetu progovoriti i očitovati Duh, utjelovljujući izvorni kršćanski odnos prema radu i podjeli dobara. Ako je Pavlov osobni rad bio očitovanje snage i mnogostruke punine Duha (usp. 1,5) i ako je smatrao kako i Solunjani svojim radom trebaju utjelovljivati bratoljublje (usp. 4,9) da bi imali što posvjedočiti javnosti svoga polisa, to je stoga zato što Crkva ne može naviještati život kojega „konzumenti“ navještaja nemaju gdje vidjeti, iskusiti… Solunjane je privukao i osvojio Pavlov život i rad, i to što ih on sokoli neka njihova ljubav jednih prema drugima i prema svima bude kakva je bila naša prema vama (3,12). To je način na koji je Crkva rasla i jedini način na koji može rasti.

 

Stoga (ne)prepoznatljivost i proročka snaga crkvenog odnosa prema radu i podjeli dobara nije sporedna stvar koja, zbog nekih drugih urgentnijih akcija (npr. zauzetosti oko nove evangelizacije), može (p)ostati zanemarena. Kao privilegirano polje bratoljublja i manifestiranja Duha i snage (usp. 1,5), ovaj odnos izravno svjedoči o identitetu crkvene zajednice. On je njezina legitimacija, uvijek pružena na uvid društvu u kojemu živi.

 

Iz rečenoga proizlazi kako je novi, adekvatan odnos prema radu i podjeli dobara neodvojiv od Bogom nadahnute ljubavi; dakle, to je projekt ne manje obuhvatan od obraćenja. Tek novo srce (Ez 18,31; 36,25s) koje ljubi i daje sve (usp. Pj 8,7; Mk 12,44) moći će na ovom području naći i načine i mjeru. Sve manje od toga bilo bi „odrađivanje“, a identitet, pa ni identitet Crkve, ne može se odraditi. Tek temeljem ovakve promjene može uslijediti daleko zornija prezentacija kršćanskog odnosa prema radu i podjeli dobara u današnjem pluralnom društvu tako snažno obilježenom konzumizmom, tj. posvemašnjom žudnjom (S. Žižek). Tada običan, svakodnevni život – jer je autentičan – poprima svjedočke i misijske dimenzije. Tako će i „našem gradu“ Crkva biti ono što je Pavao htio da njegova ekklesia bude njegovu polisu.