(Članak je objavljen u časopisu Biblija danas, br. 2, 2011.g.)

1. Uvod u problem

Pitanje vrijednosti, smisla i potrebe vjernosti Tori tj. židovskom Zakonu jedno je od ključnih tema Poslanice Rimljanima. U mješovitim kršćanskim zajednicama, sastavljenima od vjernika podrijetlom iz židovstva i iz poganstva, nužno je bilo jasno obrazložiti odnos Evanđelja, temelja novozavjetne, prema Zakonu, temelju starozavjetne ekonomije spesenja. Neki tumači stoga smatraju kako Pavao piše ovu poslanicu u namjeri predstaviti rimskoj zajednici sebe i svoje Evanđelje te, istovremeno, unaprijed izbjeći moguća uobičajena protivljenja navještaju slobode od Zakona za pogane, tj. Evanđelju jedinstva između judeo-kršćana i kršćana iz poganstva.

Već pri izricanju temeljne tvrdnje za cijelu Poslanicu – propositio u 1,16-17 – Pavao najavljuje kako se Radosna vijest sastoji u činjenici da Bog želi opravdati sve ljude bez razlike i pri tom kao uvjet opravdanja i spasenja traži vjeru, a ne podvrgavanje Mojsijevu zakonu. U 1,17 stoga podvlači kako se Božja pravednost otkriva od vjere k vjeri: unatoč različitim mogućnostima shvaćanja ove tvrdnje, u oba slučaja spasenje više nije stvar Zakona nego vjere od početka do kraja[1].

U prvoj sekciji Evanđelja (1,18-4,25), koja predstavlja prvu etapu u dokazivanju temeljne tvrdnje (1,16-17), Pavao prvo antitetički prikazuje ono što se događa poganima bez Evanđelja: prepušteni sebi, ne dolaze do poznavanja Boga i dosljedno tome upadaju u moralnu pokvarenost (1,18-32). No, u nastavku postavlja, s obzirom na Zakon, značajnu tvrdnju: bez Evanđelja ni Židov nije uspio postići ispravnost pred Bogom, unatoč prednosti posjedovanja Mojsijevog Zakona (2,1-3,20). Kao zaključak, Pavao u 3,20 ističe da se po djelima Zakona nitko neće opravdati.

Dakako, Pavao ovdje ne kani diskreditirati svako vršenje odredbi Zakona. Na temelju iskustvenog opažanja zaključuje da, kao što pogane uznositost odvodi od Stvoritelja u pomračenje srca (1,21), tako i Židovi, premda imaju Zakon, ne samo da ga istinski ne opslužuju nego ga smatraju razlogom svoje uznositosti, odskočnicom za svoj sebeljubivi ja. No, s druge strane, postoji obrezanje srca po kojemu vršenje zakonskih odredbi opravdava Židova (2,25-29), ali – što na prvi pogled može iznenaditi – i poganina koji i ne znajući za Zakon može ispunjati njegov smisao (2,12-16). Pavao time pokazuje kako nije jednostavno i a priori protiv Zakona, nego je njegov stav ipak složeniji problem koji traži finiju raščlambu.

2. Sada se pak izvan zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima (3,21-4,25)

U drugom dijelu prve sekcije (3,21-4,25), Pavao tvrdi kako, budući su Židov i nežidov u beznadnoj situaciji – svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja (3,23) – izlaz iz nje jest samo u oslanjanje na nezasluženi Božji dar: novi je odnos ljudi sa sobom omogućio Bog otkupljenjem ostvarenim u krvi Isusa Krista. Novi odnos s Bogom ne može se uspostaviti ljudskim nastojanjem i silama, on nije ni nagrada za opsluživanje Zakona nego čovjek opravdanje prima nezasluženo ako vjeruje u Isusa Krista. Pri tom grešan čovjek nije samo „proglašen“ pravednim nego je učinjen pravednim (usp. 5,19), jer se opravdanje kao plod događaja Krista može shvatiti kao „novo stvaranje“, u kojem grešnik postaje upravo pravednost Božja (2 Kor 5,17-21).

Pavao u 3,28 izričito tvrdi opravdava se vjerom bez djelâ zakona. Ovo je temeljno načelo Pavlove nauke o opravdanju: ljudi se ne mogu hvalisati, jer njihova ispravnost pred Bogom nije plod njihova postignuća. Stoga sâm u 3,31 postavlja ključno pitanje: obeskrepljujemo li Zakon po vjeri? Pojam se ovdje odnosi na cijeli SZ. Doista, ako se po istom modalitetu spašavaju obrezani i neobrezani, koju ulogu Pavao onda pridaje Zakonu? On će razjašnjenju ovoga pitanja posvetiti Rim 4-8 a i kasnije u Rim 10 će se vratiti na njega. Inzistirajući na jednom principu spasenja – vjeri – i povezujući je s jednim Bogom, Pavao će temeljem vjere potvrditi poruku cjeline SZ-a te na poseban način i samog, ispravno shvaćenog, Mojsijevog Zakona.

Kako bi argumentirao svoj princip opravdanja vjerom, Apostol posiže za SZ-om i to za ključnim tekstom – za opravdanjem Abrahama, praoca vjere i Izraela. Abrahamovu vjeru hvale SZ-ni spisi (Neh 9,8; Sir 44,19-21 [midraš na Post 26,5]; 1 Mak 2,52; Mudr 10,5; usp. Jak 2,21) i zato nije čudno da je židovska egzegeza Pavlovog vremena također u Post 15,6 pronalazila tvrdnju kako je Bog pozvao Abrahama zbog njegove vjere, iz koje su slijedila boguugodna djela, te je stoga u njemu prepoznavala anticipativnog obdržavatelja Zakona. Ali, pošto mu je pravednost uračunata prije obrezanja, držalo se da je Abrahamov primjer izuzetak. Pavao, naprotiv, princip Abrahamovog opravdanja proglašava univerzalnim: i Židovi, ako žele biti Abrahamovi sinovi, trebaju vjerovati kao što je i on vjerovao dok još nije bio obrezan (usp. Rim 4,10-12). Stoga ne postoje dva opravdanja, jedno po vjeri za neobrezane, a drugo po Zakonu za Židove.

Dakle, jedno je opravdanje, jer jedna je vjera: Abrahamovo duhovno očinstvo je svima važan temelj Božjeg spasenjskog plana. Božja pravednost se pokazuje prema svima jednako – kako je bio nepristran u srdžbi (1,18-3,20), Bog je nepristran i u milosrđu – svi se, i Židovi i pogani, opravdavaju vjerom po uzoru na praoca Abrahama.

3. U kakvom je odnosu kršćanin prema Zakonu?

Činjenica da je Pavao argumentirao kako se Abraham, praotac Izraelove vjere, opravdao vjerom prije obrezanja i donošenja Zakona (još dok je bio „poganin“) – i stoga postaje model spasenja i za pogane – čini neizbježnim pitanje: koji je uopće smisao Zakona? Nakon što je načelno elaborirano pitanje opravdanja, sada je potrebno elaborirati i pitanje Zakona.

Urgentnost ovog odgovora pojačana je, sa retoričkog aspekta, sve oštrijim Pavlovim iskazima o Zakonu: u 2,12-14 Zakon smatra sredstvom nagrade za obrezane, u 3,19-20 ga smatra samo sredstvom spoznaje grijeha bez mogućnosti da se itko pomoću njega opravda, a u 4,15 će ustvrditi kako Zakon sudjeluje u proizvodnji srdžbe Božje jer se njegove odredbe neizbježno krše – za svaki prekršaj on automatski propisuje sankciju. U 5,20 Pavao ide još dalje pa kaže kako je Zakon nadošao da bi se umnožio grijeh. Izričaji koji su progresivno sve oštriji drže pažnju čitatelja vodeći ga kulminaciji teme, i stoga moraju biti obrazloženi.

Nakon što je ustvrdio kako kršćanin od Krista dobiva novi život (5,12-21), koji je jači od vladavine grijeha i smrti, Pavao u Rim 6 želi pokazati kako taj novi život u potpunosti preoblikuje čovjekovo postojanje. U svom kristološki fundiranom odgovoru, obrazlaže kako se kršćanin putem krštenja identificira s Kristovom smrću i uskrsnućem tako da njegovo biće biva transformirano. Uslijed te promjene, u njemu više nema mjesta za grijeh i njegov plod – smrt. Ako nema mjesta za grijeh, onda i Zakon – koji je u funkciji umnoženja grijeha (5,20) – postaje izlišan. U samom zaključku ovog obrazlaganja, Pavao, slikom žene koja muževljevom smrću postaje slobodna (7,16), proglašava kako je kršćanin po krštenju (tj. smrti grijehu) oslobođen od Zakona (7,2.3.4b) – Zakon više ne može polagati pravo na njega!

Nakon što je u 7,1-6 je afirmirao kršćaninovu slobodu od Zakona, Pavao u 7,7-25 objašnjava odnos  Zakona i grijeha. Ovdje će zastupati fundamentalnu dobrotu Zakona i pokazati kako ona biva iskorištena od strane grijeha kao sredstvo dominacije nad čovjekom. Da li je Zakon grijeh? Nipošto (7,7)! Nego: nego, grijeha ne spoznah doli po Zakonu (7,7) – ono što savjest prepoznaje kao zlo, po odredbama Zakona se smatra čak pobunom i prekršajem saveza s Bogom. Zato je bez Zakona grijeh mrtav (7,8) i obratno: kad je došla zapovijed, grijeh oživje (7,9).  Tako proizlazi da se grijeh služi Zakonom kako bi, nakon što čovjeka putem želje zavede (jer Zakon govori ne poželi…!), na njega protegnuo osudu Zakona a time i smrt. Stoga imamo paradoksalnu situaciju: Zakon je svet, pravedan i dobar, ali se grijeh njime služi da bi ubio čovjeka.

Ovdje Pavao izvlači dva važna zaključka. Prvo, Zakon nije dan zato da se u čovjeku prometne u smrt, nego zato da se grijeh očituje kao najveći grešnik jer ono što je sveto i pravedno (tj. Zakon) čovjeku preokreće u smrt (5,12) – zbog toga je grijeh zaslužio osudu (7,1-13). Sada je potpuno jasno kakav stav Pavao ima prema Zakonu i da ga ni u kom slučaju ne kani izjednačiti s grijehom. No, zašto grijeh uspijeva tako upropastiti čovjeka i to pomoću Zakona? Drugo, iako je dobar, Zakon nije sposoban navesti me da činim dobro koje mi pokazuje (7,14-25). Štoviše, daje prigodu za grijeh, omogućuje mu da uzme maha i naviješta smrt onome tko ga ne vrši (Pnz 27,26).

Iz toga proizlazi da se grijeh može poslužiti Zakonom kako bi čovjeku prouzročio smrt prvenstveno zato što nešto ozbiljno nije u redu sa čovjekom. Radi se o dubokom unutarnjem konfliktu ljudskog bića koje nema koordiniranu i integriranu moralnu spoznaju i praksu. I rimski poeta Ovidije je pisao: opažam što je bolje i priznajem ga, ali slijedim ono što je gore (Metamorfoze 7,19). Uslijed toga čovjek na moralnoj kognitivnoj razini percepira dobrotu zakonskih odredbi, ali zbog toga što u njemu prebiva grijeh ne uspijeva živjeti po Zakonu. Zakonu, u kojem čovjekov moralni sud nalazi svoj užitak, suprotstavlja se drugi zakon koji čovjekovo ja čini zarobljenikom (Rim 6,13.19) – taj zakon nije ništa drugo nego grijeh koji prebiva u čovjeku (7,17) i zarobljuje ga tako da njegovo ja, koje se raduje Božjem Zakonu, nije slobodno obdržavati ga (7,23). Pavao će rješenje potražiti polazeći upravo od situacije kakvu je oslikao u Rim 6-7.

4. Život kojeg Zakon ne može udijeliti Bog čovjeku komunicira po Duhu

U Rim 8 Pavao pokazuje kako je Krist oslobodio ljude od robovanja snazi grijeha te sankciji Zakona koja mu uslijed grijeha donosi smrt, i omogućio im da žive po Duhu (8,1-4). Na koji način se to odvija? Kao što je u 5,1-11 navijestio kako je kršćanin opravdan i osnažen da bi mogao živjeti novim životom, sada će pokazati kako je u Kristu nastupilo oslobođenje od grijeha, smrti i Zakona, a kršćanin je osposobljen živjeti životom za Boga, čija ljubav je izlivena po samom Duhu Svetom da bi postala dinamički princip novog života! Ovaj život omogućava dar Duha koji od sada obilježava kršćaninovum egzistenciju i oslobađa je dominacije grijeha/tijela (8,5-13). Život u snazi Duha Svetog, za razliku od života po tijelu i Zakonu, određen je za slavu Božju.

Temeljem dara Duha kršćanin postaje dijete Božje, posvojeno i određeno za uživanje slave intimne Božje prisutnosti (8,5-13). Pavao sada izlaže zakon Duha života koji postaje aktivan po vjernikovom sjedinjenju s Kristom – on oslobađa od grijeha i smrti. Snaga života koja se očitovala uskrsnućem Krista i izbavljenjem njegova tijela od posljedica grijeha tj. smrti od sada je dostupna svakom čovjeku:

Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. (Rim 8,3-4)

Djelovanjem Duha čovjek počinje ispunjati pravednost jer, za razliku od Zakona, Duh osposobljuje čovjeka nadvladati snagu tijela i grijeha koji u njemu kraljuje. Promatrajući taj plan spasenja, Pavao na koncu uranja u himničko slavljenje ljubavi Božje očitovane u Kristu Isusu (8,31-39).

U 10,4 Pavao stoga zaključuje: dovršetak Zakona je Krist, na opravdanje svakomu tko vjeruje. Krist označava kraj vladavine Zakona nad onima koji vjeruju kako je on svrha kojoj je smjeralo podvrgavanje Zakonu. Uspoređujući dvije pravednosti (Zakon i Evanđelje), Pavao je pokazao da je pravednost, koju se želi postići po Zakonu, teška, štoviše, nemoguća bez Božje pomoći (usp. Dj 15,10-11) tako da već sâm Zakon u Pnz 30,11-14 nagoviješta spasenje u Kristu (usp. Rim 10,6-8).

6. Zaključne misli

Pavao je tijekom Poslanice Rimljanima pokazao kako je Zakon u soteriološkom smislu postao irelevantan. Opravdanje i spasenje postižu se krštenjem – pritjelovljenjem Kristu i primanjem Njegova Duha. On postaje temeljem nove egzistencije pa se od sada može reći kako je kršćanin – u Kristu! Što ćemo onda reći za Zakon? Krist za kršćanina jest punina u svakom smislu, no Zakon tj. Stari zavjet, ako taj pojam uzimamo u širem smislu, jest i ostaje Riječ Božja.

Prvi kršćani, od reda judeokršćani, nastavili su pohađati Hram i obdržavati Zakon. Jedan od razloga jest i taj što je Zakon dio njihove duhovne baštine i temelj nacionalnog identiteta. Drugi razlog tiče se i nas kršćana. Iako pripada drugačijem kulturnom i teološkom kontekstu, Zakon jest i danas Riječ Božja. U tom smislu i danas, uz pravilan pristup i kvalitetno tumačenje, pruža izvor svjetla i uvida u Božje biće, Njegovu ljubav, dobrotu i pedagogiju kojom pristupa čovjeku i vodi ga putem života. Možda ponajbolje o tome svjedoče kršćani-egzegete koji cijelu svoju profesionalnu djelatnost posvećuju njemu te oduševljeno pretražuju njegovo bogatstvo i svježinu.

Literatura:

Jean-Noël Aletti, Romans, u: William R. Farmer (ur.), The International Bible Commentary, The Liturgical Press, Collegeville 1998, 1553-1600.

Joseph Fitzmyer,  The Letter to the Romans, u: R.E. Brown – J.A. Fitzmyer – R.E. Murphy (urr.), The New Jerome Biblical Commentary, Englewood Cliffs 1990, .

Marinko Vidović, Pavlovski spisi. Uvod i osnove tumačenja, Crkva u svijetu, Split 2007.

[1] Jedna mogućnost prijevoda bila bi od početka vjere ka savršenijoj vjeri, a druga po vjeri i za vjeru.