(Predavanje održano u svečanoj auli Rektorata Sveučilišta u Osijeku kao inauguralno na otvaranju Festivala znanosti, 11. travnja 2011. g.)

Svjetlost je tema koja Bibliju prožima doslovce od prve do zadnje stranice. Na prvoj stranici (Post 1,3) Bog stvara svjetlost – ona je njegov prvi čin, prvi dar čovjeku a onima koji na kraju povijesti uđu s Bogom u zajedništvo života, života koji nije ničim omeđen – koji je vječan, izvor svjetla bit će sam Bog, Tvorac svega (Otk 21,23).

Stari zavjet

U početku hoda Biblijom, u Starom zavjetu, svjetlost je prvi Božji stvor! Zašto se prije govori o svjetlosti nego o Suncu koje joj je izvor, jer ono će biti stvoreno tek četvrtog dana (1,14-19)? Ovdje biblijski pisac želi izraziti vrijednosni sud. Pošto u starinskom načinu nabrajanja prvo i zadnje mjesto imaju posebnu vrijednost, a njih u nizu stvorenih bića zauzimaju svjetlost i čovjek, time se svjetlosti pridaje posebno mjesto (D. Arenhoevel). Svjetlost, naime, ima jednu od temeljnih funkcija u Stvaranju: ona otkriva konture stvorenja zamućenih tamom jer osvjetljava kaos (von Rad). Kaos, kao područje pustoši, nereda i beživotnosti, može u svojoj tami biti nadiđen samo ako ga obasja svjetlost jer time on prestaje biti ono što je bio do tada. Pojavak svjetlosti omogućava nastanak nečega što do tada nije postojalo a to je red u vremenskom smislu putem razlikovanjem dana i noći (1,4), čime je omogućen temeljni ciklus vremena. Tako je otvoren put svakom drugom obliku reda, pojavi i odvijanju života biljaka, životinja i ljudi. Stoga, nakon svjetla, Bog se tijekom prva četiri dana Stvaranja (1,3-19) posvećuje uređivanju preduvjeta za pojavu živih bića, što u potpunosti je bilo u skladu s ondašnjim „znanstvenim“ spoznajama.

I tama čini dio obvezatnog reda

Ona količina tame koja je dobila pravo građanstva u ovako oblikovanom svijetu i antipod je svjetlu, predstavlja ostatak iskonskog kaosa kojega Bog skladno ugrađuje u uređeni svijet. Tako disciplinirana i iskorištena, i ona će skupa sa svjetlom proslavljati Gospodina (Ps 19,2). U krilu svjetlosti/reda kao ambijenta, „kolijevke“ života, pojavit će se i čovjek i, jer se rađa iz ovoga reda, imat će obvezu prema svjetlosti/redu na kojemu je utemeljna stvarnost.

Svjetlost i tama, čijom izmjenom nastaju dan i noć, govore kako postoji vrijeme, a zvijezde, nastale četvrtog dana, od tog «kozmičkog» vremena čine humano, povijesno i liturgijsko vrijeme – vrijeme koje je za čovjeka: kozmičko postaje sveto, sakralno vrijeme. Tako će čovjek u poslušnosti zvijezdama otkrivati značenje vremena. Tek poslije toga se pojavljuje život i blagoslov.

Svjetlost – simbol božanskog i života

Svjetlost će već u Starom zavjetu, pod utjecajem različitih faktora, poprimiti simbolično značenje te će predstavljati i najviše nivoe stvarnosti.

Antropološka je datost da se pokojnika se predaje utrobi zemlje i tami, a rođenjem čovjek se sprema po prvi puta otvoriti oči i ugledati svjetlost. Zato će za Stari zavjet roditi se, živjeti značiti gledati svjetlost (Job 3,16; Ps 58,9). Svjetlost je stoga gotovo sinonim života.

Osim toga, ono je vjerojatno jedan od najnježnijih prirodnih elemenata čije obilje u prirodi čovjeka ne truje i ne ostavlja bolne posljedice, a pri tom čovjeku daje spoznati koliko ga nadilazi svojim snagom. Kao izvor života biljkama i životinjama, ono je zapravo izvor iz kojeg čovjeku teče život.

Polazeći od iskustva kako u tami nepoznatog prostora bića za čovjeka ne postoje, a tek svjetlo osvjetljava njihove konture i „daje im da postoje za čovjeka“ – da se može prema njima odrediti, u mudrosnoj literaturi starozavjetna refleksija ide dalje i svjetlo uzima kao simbol inteligibilnosti rasporedbe cjelokupne stvarnosti po kojoj čovjek može spoznati stvarnost, kretanje materije i mijene bića u njoj. Stoga je mudrost, kao inteligibilnost dostupna čovjeku, tek odsjaj vječne svjetlosti (Mudr 7,26).

Ta svjetlost na višoj razini jest odsjev Božje slave, dakle slika kojom se na slabašan, materijalan način izražava transcendentnost Božjeg bića. To je ono „nedostupno svjetlo“ u kojem prebiva Bog (IV Euharistijska molitva). Zato je ono standardno sredstvo kojim starozavjetni pisac dočarava uzvišenost teofanije – blisko i konkretno očitovanje Božje nazočnosti nekom čovjeku (Ps 104,2).

Uslijed ovakva razvoja, u eshatološkim promišljanjima svjetlost će sve naglašenije postajati oznakom Božjeg konačnog zahvata u povijest koji se zamišlja kao zora koja će sinuti nad Jeruzalemom (Iz 60,1s), kada će sam Bog obasjavati svoje (60,19s). Konačno, svjetlost će postati baštinom pravednika koji će u preobraženom Božjem svijetu i sami svijetliti (Dn 12,3).

Novi zavjet

Novi zavjet kao svoju glavnu vijest ima da nas je pohodilo Mlado Sunce s visine (Lk 1,78) – svjetlo i za židovski narod i za pogane (Dj 26,23). No, ovdje dolazi do obrata u odnosu na starozavjetne teofanije okupane svjetlom: utjelovljeni Sin Božji njime ne odsijeva, njegovi Nazarećani na njemu ne zamjećuju ništa teofanijsko, svijetlo – nije li ovo drvodjeljin sin? i odvraćaju glavu od njega (Mt 13,53-58). Samo nakratko njegovi će učenici imati prilike na Gori preobraženja kontemplirati svjetlo njegovog bića (17,1-13).

Isus je svjetlo svijeta (Iv 8,12) po onom što u sebi jest, po Kraljevstvu Božjem koje u sebi nosi i koje iz njega izlazi u njegovim riječima i djelima. Svjetlost je ovdje manje fizička a više duhovna kategorija – ono se odnosi na Božju ljubav, dobrohotnost, vjernost, želju za stvaranjem i podizanjem, unapređivanjem života, njegovim čuvanjem…

Iz preobilja aktiviteta ovih duhovnih stvarnosti u Bogu, da tako slikovito kažemo, poteklo je Stvaranje, pa i svjetlost kao fizička stvarnost. Dakle, izvor svjetlosti jest u ovim Božjim duhovnim vrijednostima.

Međutim, Isusove riječi i djela, iako sjaje sjajem novog svijeta, u ovom svijetu nailazi na otpor. Novi zavjet zato ukazuje na čovjekovu sklonost anomaliji, nelogičnom ponašanju: pozitivno reagira na fizičku datost svjetla, ali sa znatnim otporom prihvaća svjetlost u njegovim najvišim duhovnim razinama.

Općeljudsko iskustvo govori: dijete se plaši mraka, jedva čeka da iz mraka iziđe. No, kada poraste, jednog će dana prestati bježati od mraka. Štoviše, počet će tražiti mrak, u nj se sklanjati kao na sigurno… Otkud potreba za sakrivanjem?

Evanđelist Ivan kaže:

        Svjetlost je došla na svijet,

        ali ljudi su više ljubili

        tamu nego svjetlost

        jer djela im bijahu zla.

    Uistinu, tko god čini zlo,

        mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti

        da se ne razotkriju djela njegova;

    a tko čini istinu,

        dolazi k svjetlosti

        nek bude bjelodano

        da su djela njegova u Bogu učinjena.” (Iv 3,19-21)

Uslijed ovakvih dinamizama počinje dijeljenje na, kako Isus kaže, sinove ovog svijeta i na sinove svjetla (Lk 16,8).

Pošto vrhunsku razinu svjetla prisutnog u ovom svijetu NZ predstavlja kao duhovne realitete prisutne u Isusovoj osobi, djelu i riječi prema kojima čovjek zauzima svoj osobni stav, jasno je kako put u Božje svjetlo prolazi kroz srce svakoga čovjeka. Svatko pred ovom svjetlu daje svoj odgovor.

Teologija sv. Pavla, temeljena na njegovu iskustvu, kaže kako svjetlo Evanđelja – koliko god bilo dobrohotno i spasenjski orijentirano – uvijek objavljuje tamu ljudskog postojanja na Zemlji. Tek nakon što uroni u Božje svjetlo i počne pronicati njegov spasenjski naum, kao što je Apostol imao prilike mistički iskusiti, tek tada čovjek počinje sebe doživljavati onakvim kakvim zaista jest – tek tada mu njegovo svjetlo tj. svjetlo ljudske civilizacije – može izgledati poput tame u odnosu na Božje svjetlo, na svjetlo njegovog spasenjskog nauma. Stoga čovjek može zapasti u samozadovoljstvo tek tada kada se potpuno odaleči od Boga; tek onda mu se njegovo ljudsko svjetlo može činiti dovoljno svijetlim.

Ako se i takav približi Božjem svjetlu i njegovoj spasenjskoj volji, u njemu se budi svijest o potrebi promjene – meta-noie – izlaska iz vlastite tame. Ovaj temeljni element religioznog iskustva, o kojem svjedoči cijelo Pismo, stoji u pozadini Pavlova opisa civilizacije njegovog vremena u Rim 1,18-3,20.

U svom dokazivanju tame u kojoj su pogani-primjer onih bez svjetla Evanđelja, Apostol polazi od činjenice stvorenosti svijeta. Svijet ima svoga tvorca koji se razlikuje od svega što čovjek može susresti. Svi stvorovi koje vidi, kako god dobri i lijepi bili, mogu biti samo manje dobri i manje lijepi od Stvoritelja-Darovatelja svega. On koji sve nadilazi jedini je dostojan slavljenja i čašćenja. Međutim, pogani – ne poštujući ovu očiglednu datost – padaju u zabludu i počinju štovati stvorenja.

Dakako, Pavao ne misli kako bi se umjesto pred kipom teleta čovjeka trebao klanjati pred Božjim kipom. Suština nije u izboru kipa (kao da bi bilo moguće načiniti kip Tvorca svemira!). Suština je u duhovnim vrjednotama koje je Bog manifestirao Stvaranjem i svime što je poslije činio. Izabirući ljubav, dobrohotnost, velikodušnost, vjernost, želju za stvaranjem i podizanjem, unapređivanjem života, njegovim čuvanjem – sve do proegzistentnog trošenja za opće dobro – ljudi neće manje znati, moći i imati, nego će znanje, moć i imetak koristiti za napredak svoga društva i civilizacije uopće, ili ga barem neće ometati.

Naprotiv, kaže Pavao, pogani su svojim apsolutom proglasili moć, slavu, imetak ili neko od bića i stoga nisu mogli napredovati na putu spoznaje dobra koje je Stvoritelj utkao u stvoreni svijet; zato je njihovo rezoniranje degeneriralo u svaku vrstu izopačenosti. Civilizacija našega doba postupno napreduje shvaćajući kako ne može apsolutizirati ni znanje, ni moć itd. nego se sve više govori o održivosti – i u socijalnom, ekonomskom, ekološkom i drugim pogledima. Shvaćamo kako se bez unapređivanja svih sastavnica našega planeta nužno približavamo jednom ili drugom ekstremu koji prijeti katastrofom. Tako čovječanstvo, reflektirajući doduše via negativa, uviđa kako je dobro u svom totalitetu jedini svijetli horizont na kojem može napredovati i pojedinac i civilizacija.

Novi zavjet, pozivajući na ljubav – kao posvemašnju posvećenost promicanju svekolikog dobra – garantira kako od Boga ponuđeno svjetlo čovjek može primiti; ono mu se neće opirati. Štoviše, Isus garantira kako je moguće živjeti kao djeca svjetla ako čovjek uspije održati svoje nutarnje svjetlo svijetlim, nezamračenim (Mt 6,22-23). A da, na drugoj strani, čovjek pri tom neće postati žrtvom nekog subjektivnog osjećaja, potvrda će stići na socijalnom području: tko ljubi brata svoga ostaje u svjetlu (1 Iv 2,8-11).

Usvajajući ovaj spektar Božjih duhovnih “frekvencija”, čovjek i sam postaje svjetlo svijeta, uprisutnjuje svijet svjetla u ovom svijetu (Mt 5,14). Zato će ga svjetlo – kad nastupi novi svijet u kojem će Bog biti u svakom smislu punina svjetla – primiti i prepoznati kongenijalnim sebi. I čovjek će konačno moći upijati puninu svjetla, ispunjati se njome. Da bude prožet svjetlom – da Bog bude sve u svemu (1 Kor 15,28).