Par misli uz Prikazanje Gospodnje.

Mogli bismo reći: malog Isusa roditelji donose u Hram, slično kao i mi naše mališane kad ih krstimo. I ne bismo krivo rekli.

Mogli bismo reći malo više: roditelji Isusa prikazuju Bogu, predaju Ga Njemu i time žele za svoje dijete učiniti najviše što mogu – njegov život položiti u ruke Božje. U ruke tvorca svega, u sam izvor blagoslova.

Možemo ići i dalje. Po Zakonu kojeg je Bog dao Izraelu, oni su svako muško prvorođenče prikazivali Gospodinu. I sad sam Sin Božji dolazi i poštiva Zakon kojeg je dao ljudima. Ne traži iznimke. Ne želi ništa zaobići.

Naprotiv, baš želi prikazanje. Puno se ljudi prikazalo Gospodinu, ali nijedno prikazanje nije kao ovo današnje. Sva su ostala bila nepotpuna, nesavršena kao što smo i mi ljudi ograničeni.

Jedino je Isusovo prikazanje potpuno, jedino ono ima puninu. Njegovo prikazanje započinje čitav niz događaja koji imaju kvalitetu potpunosti: samo Isus živi u potpunom predanju Bogu i čovjeku, samo Isus ljubi do kraja, samo Njegova riječ nema u sebi ništa osim istine, samo u Njemu nije istovremeno i DA i NE nego samo DA! Samo On je bio u stanju bez sebičnosti svoj život podijeliti i s Bogom i čovjekom; dijeliti tako da ne uzima za sebe ništa osim onoga što će Mu ostati kad sve dade Bogu i čovjeku. A neće mu ostati ništa – mučit će Ga i ubiti. Kao i Njegovo prikazanje, tako su i Njegov život i davanje bili u punini.

Jasno, na takvo nešto Bog ne može ostati ravnodušan. On garantira da ljubav i sve ono što je dobro neće propasti, Njegova desnica uzvisit će Isusa nad sva nebesa. On prihvaća Onoga koji Mu se prikazao i do kraja predao. To je na božanski način ono što zovemo ruka ruci.

Pogledajmo Šimuna i Anu. Jesu li se morali upravo sada pojaviti? Možda i nisu, no evanđelje ih na najljepši način spominje upravo ovdje. I čak i ako se nisu doista pojavili na Isusovom prikazanju, njima je itekako mjesto ovdje! Njih dvoje i svi oni koje oni predstavljaju pripadaju upravo ovamo.

Njih dvoje itekako pripadaju u Prikazanje! Jer što je život u čekanju ispunjenja Utjehe Izraelove i osluškivanju Duha jednog Šimuna, što li je život jedne Ane koja molitvama i postovima, danji u noću služi Gospodinu? Što li je život mnogih širom svijeta koji idu njihovim stopama? Nije li on upravo prikazivanje, svaki dan, iz dana u dan prikazivanje Gospodinu?

Interesantno je pitanje: jesu li oni morali biti ovdje ili ne? Nisu morali biti i ništa se ne bi bitno promijenilo. Toliki širom svijeta prikazuju se svaki dan a nisu vidjeli malog Isusa.

No, njihovo je prikazanje stvarno, njihova ljubav gori i svijetli baš kao što i plemeniti vosak sagorijevanjem troši se i svijetli. To je smisao života mnogih, smisao svakodnevnih dolazaka u crkvu naših starih, smisao posvećenog života redovnika i redovnica.

To je život u kojem se naizvan često nema puno toga za vidjeti jer to je život koji se odvija na drugoj razini. Umjesto događanja, šarenila ili buke, ovaj život ne pita za događaje, za ono što se vidi i čuje. On živi od onoga što je JEST. Umjesto da traži događaje, šarenilo ili muziku koja se čuje, život prikazanja plovi beskrajem kojeg otvara glagol BITI.

I tamo gdje se ne vidi i ne čuje ništa lijepo, Šimun pruža ruke onom Koji Jest. On zna da postoji Onaj kome se prikazao i predao Isus. On je garant da dobro nikad neće propasti jer Njegova je dobrota daleko veća od neba i Zemlje – i oni su iz Njegove ruke izišli.

To je život kojeg bismo mogli ukratko naznačiti riječima: predajem se tebi koji Jesi neizmjerno dobar, koji dobroti daješ vječnost. To je življenje trajnog zagrljaja sa onim koji je Ljubav. I zato nije nikakvo čudo ako se takvi troše, izgaraju i svijetle. Nije čudo ako su čudni iako čine samo ono što je najnormalnije – grle Onoga koji je Istina i Ljubav.

I zato danas Šimun i Ana pripadaju u ovo Evanđelje, bez obzira bili napisani ili ne kao što u nj pripadaju i mnogi drugi nenapisani. Oni su Radosna vijest svakom tko stoji na vratima ovakvog načina življenja i pitaju se: vrijedi li ući?