(Susret katoličkih intelektualaca u Osijeku, 31.05. 2009)

U cijelom Isusovom oproštajnom govoru u Ivanovom evanđelju odzvanja tema ljubavi. On je zapovijeda: zapovijed vam novu dajem-ljubite jedni druge.

Prvo što ćemo uočiti jest da Isus ne zapovijeda nešto što On sam ne čini. Naprotiv! Ljubav koju želi vidjeti u nama jest ljubav koja polazi od Oca prema Sinu, a Sin je ne zadržava za sebe nego je pruža nama: kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas!

Drugo Isus govor o ljubavi prema čovjeku: ljubite jedni druge. Ali, ona nije sentiment, ona ne može ići prema onom što osjećam – ovaj mi je drag, onaj nije… Ljubav koju od nas očekuje Isus ne ide tako. Vidimo to iz činjenice da je on zapovijeda – dakle, radi se o nečem što iz nas ne izlazi spontano poput naših sentimenata. Zapovijed ljubavi nas zove na zauzetost – ona je nešto pri čemu trebamo uložiti određeni napor i rad.

Zašto bi ljubav trebala biti naporna? U Levitskom zakoniku stoji: ljubi bližnjega kao samoga sebe (Lev 19,18). Pokušavamo li to uopće? Uspijevamo li barem polovično? Pa čak ni onima koji nas ljube ne uspijevamo jednako uzvratiti: koliko nas roditelji vole, a kako im mi teško uzvraćamo ljubav! Vole nas naši profesori, odgojitelji a mi to ne prepoznajemo, branimo se i želimo očuvati svoju slobodu. Ako teško uzvraćamo na ljubav onih koji su nam prvi pružili ljubav, kako ćemo nekog (osim vlastitog djeteta) ljubiti kao samog sebe? Međutim, Isus nas zove na još više, puno više: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas! Ne kao ja nego kao On, kao Isus! Naša ljubav treba biti savršena.

Sasvim je u skladu s tim da je Isus, izgovarajući ove riječi, svoje učenike posvema privukao u svoju blizinu, otvorio im svoju intimu – više vas ne zovem slugama jer ljubav koju izmjenjuje s Ocem želi dati nama! Življenje zapovijedi ljubavi stoga pretpostavlja intimnost s Bogom – biti prijatelj Božji. To je iskorak od religije koja se živi kao ropstvo, kao strah, kao bijeg od Boga. To je korak prema Bogu koji je u sebi zajedništvo – On je Presveto Trojstvo.

Presveto Trojstvo – jedan Bog, ali su u njemu zapravo tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti! Tri a zapravo jedan Bog! Mi ljudi bismo rekli da su njih Tri kao Jedan. Da, to je kod nas ljudi koji smo kao tj. na sliku Božju pa kod nas treba ono kao. Bog nije ničija slika, nego original i zato su njih Tri zaista Jedan!

Naime, u Svetom pismu vidimo kod Presvete Trojice nešto neobično: kad govori Otac ne govori o sebi; on govori o Sinu (Krštenje, Preobraženje); kad Duh Sveti dolazi u srce vjernika ne uči ga o sebi nego ga uči reći Abba, Oče! i Maranatha kojim se poziva Sina: Gospodine, dođi! Sin vrši volju Očevu i ide na križ, međutim ne govori-sad ću ispuniti svoje, nego Oče proslavi ime svoje! Otac će Ga postaviti iznad svakog imena, i Sinu će se prignuti svako koljeno – dakle, Otac to ne traži za sebe, tu slavu daje Sinu. Kada je otkupio čovjeka i dobio gospodstvo nad njim jer je proslavljen od Oca, Sin se nije ustoličio nad ljudima kao zemaljski gospodari nego im šalje drugog Branitelja – Duha! On će voditi dalje.

Ovdje naslućujemo kako Presv. Trojica kao da vezu jedno neobično životno kolo u kojem nitko ne traži ništa za sebe, nego ljubi, radi i žrtvuje se za druge. I baš zato ga onda onaj drugi prihvaća i proslavlja! Evo, to Ljubav Božja – tu je izvor ljubavi. Takva ljubav nije statična. Ona nekamo vodi:

———

Među glavnim plodovima ljubavi, prema sv. Ivanu evanđelistu, jest: biti jedno! Otac ljubi Sina i Sin ljubi Oca i oni su jedno. Već ljudska, iako nesavršena ljubav, približava, spaja one koji se ljube i čini ih međusobno sličnima. Dok se priljubljuju tijelom, žele iznutra posvema prožeti jedno drugo, stopiti se jedno s drugim. I, kažu, neki doista počnu nalikovati jedni drugima čak i u fizičkom smislu, poprimaju iste geste, načine reagiranja itd. Isus i Otac su savršeno jedno: Filipe, govori Isus, tko je vidio mene, vidio je i Oca (…) Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi, ja sam u Ocu i Otac u meni (Iv 14,9-10).

Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu … da svi budu jedno – kao ti u meni i ja u tebi neka i oni u nama budu… (usp. Iv 17,11.21). Jedno.

Puno je toga što nas ljude u životu razdvaja: dob, spol, stalež, pripadnost ovakva ili onakva…Ali, sve su te razlike za Isusa drugotne jer sve trebaju minuti kako bi se ostvarila volja Očeva: da svi budu jedno! Neka Njegova Slava ispuni sve što postoji, a ona je upravo proslava ljubavi i očituje se u onome biti jedno.

I dok moli da svi budu jedno, Isus moli Oca da Njegove očuva od Zloga. Biti jedno znači biti očuvan od Zloga. Zli je onaj koji želi razbiti nastajanje ovoga jedno. Mi često s njim surađujemo. Zašto? Jer želimo zlo? Ne, nego zato što i one koje ljubimo, ljubimo svojom ljubavlju – onako kako mi želimo. Jer uvijek nađemo razloge da ne počnemo ljubiti kao što ljubi On.

Onu ljubav koja gradi savršeno jedno mi nemamo. Možemo samo prihvatiti ljubav koju On daje i po njoj se uključivati u jedinstvo toga jedno. Jedinstvo neće brisati razlike koje postoje i po kojima smo mi ono što jesmo. Ali, ono će odisati onim nečim novim što svijet nema – mir koji svijet ne može dati. I oni koji u takvu ljubav, u to jedno krenu – i oni odišu nečim novim. I zato će ljubav koja gradi jedno u tom miru biti znak raspoznavanja Isusovih učenika, oni njome odišu. Kako Bog ostvaruje to jedno?

———

Isus, tijekom pouskrsnog ribarenja, pita Petra tri puta voli li Ga više od ovih jer je za posljednjom večerom rekao da će, ako Ga svi ostave (usp. Mk 14,29), on za Njega položiti svoj život (13,37). Sigurno Ga je Petar iskreno volio i bio mu odan. No, pred Bogom to nije dostatno – to je ljudska pamet koju lako nadmudri Sotona. Petar mora ići dalje. Njegovo poznavanje ne može ostati samo na onom što on osjeća. Ljubav ne može počivati samo na mome ja. Ljubav mora čuti i drugo ti. Petar mora čuti Isusa, mora Ga doživjeti.

Sada će Isus Petra poučavati o Ljubavi koja je u isto vrijeme i prevelika i prestrašna za čovjekovo malo i uplašeno srce. Premalo je Petar ušao u bezdan te ljubavi koja je krvarila na križu. Pobjegao je od nje. Čovjek ljubav traži, ali i bježi od nje. Ona ga i grije, ali i smrzava.

Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Ovim pitanjem Petra pita o najvećoj, maksimalnoj ljubavi. Petar u odgovoru ne ide tako visoko. Ide skromno: Ti znaš da Te volim. Postao je svjestan svog malog srca.

Drugim pitanjem opet Isus pita da li Ga Petar ljubi, ali sada bez usporedbe s drugim učenicima. Petar zna da ne može odgovoriti da neizmjernom ljubavlju ljubi Isusa – tako ljubi samo Bog. Zna da je njegovo srce malo: volim Te, kao što se vole prijatelji.

U trećem pitanju Isus se spušta prema Petru: više ga ne pita ljubiš li me-savršeno, nego voliš li me-kao prijatelj? Barem da imaš za mene neki osjećaj ako već nemaš bezgranične ljubavi, ako ti je, Petre, ona nedohvatljiva, ako te plaši i smrzava? Što, zapravo, imaš u svom srcu, Petre?

Svaki puta Isus snižava prag zahtjevnosti, od Petra svaki puta traži manje. Spušta se na njegovu razinu: važnije od onog što Bog želi jest ono što Petar ima i može dati. Bogu je Petrovo ti važnije od Njegovoga ja (odsjev trojstvene ljubavi!).

Petar upoznaje Boga koji je spreman zaboraviti sebe i svoje zahtjeve i u prvi plan stavlja njega. To je ono što samo Bog može do kraja ostvariti. Pred takvom ljubavi padaju sve barijere. U dodiru s njom odmrzava se Petrovo srce. Iako će uvijek ostati malo, ljudsko srce, ono se sada može otvoriti; nije više stisnuto i smrznuto. Širi se i moći će brinuti ne samo za sebe nego za cijelu Isusovu veliku obitelj – za Crkvu! Sada i on može dati sve – i svoj život i svoju smrt! Ta mala, drhturava, zaplašena Petrova ljubav postat će, čudom Božjim, stijena Petrove vjere, ljubavi i prijateljstva na kojoj će Gospodin graditi svoju zajednicu koju vrata paklena neće nadvladati.

Tu vidimo paradoks ljubavi: Bog, onaj koji ima savršenu ljubav u stanju je zaboraviti i sebe i nju da bi došao do čovjeka i kao prosjak čekao mrvice čovjekove nesavršene ljubavi.

Čovjek, nema savršenu ljubav, nego tek njezinu sjenu-ideju velike ljubavi. I teško se spušta niže, teško se zadovoljava mrvicama, koje jesu malene ali su stvarne. Ne, on je u žudnji propet – meni treba više, ja hoću ideal, puninu! – i nema vremena, nema smisla za ono što je stvarno oko njega – ljubav koja jest izmrvljena, ali je stvarna.

Bog, koji je zaista ima, može je se odreći. Njegova ljubav zbog onog kojeg ljubi – zbog čovjeka – odustaje od svoje formalne savršenosti. Time potvrđuje da ljubi beskonačno – da ljubav upravo onda kada se zbog ljubljenog odriče svega pa i svoje savršenosti, zapravo očituje novo lice svoje savršenosti – stvarnu savršenost.

A mi se ne možemo odreći ni onoga što nemamo jer se bojimo da gubimo sebe, projekt svog idealnog ja, i tako – očiju ukočeno uperenih prema idealu – prolazimo i prelazimo preko mrvica stvarne ljubavi. A one su jedino što nam je u našoj ograničenosti dostupno. To nam pokazuje činjenica Božjeg silaska u našu ograničenost utjelovljenjem, životom i smrću na križu.