(Tribina u Subotici, studeni 2004.)

Tri rečenice uvoda:

1. Ovo večeras neće biti sistematsko izlaganje o Euharistiji kao da smo na vjeronauku ili školskom satu.
2. Razlog: Iscrpnu, sistematski obrađenu temu o Euharistiji možete naći u KKC-u i raznoj teološkoj literaturi, vjerskom tisku pa i na internetu; smatram da nema smisla dolaziti u SU da bih vam govorio o nečemu što i sami možete pročitati
3. Mi ćemo večeras svoju pažnju svratiti na život Isusovih učenika, koliko se on može uopće sagledati u sat vremena, i na mjesto Euharistije u njihovom životu.

Život Isusovih učenika, kako ga opisuje evanđelist Marko (Mk), može se učiniti veoma čudnim. Kad ih je Isus pozvao, spremno su sve ostavili i pošli za njim. No, sutradan nakon ustanovljenja Euharistije i nakon što su sudjelovali u njoj, oni bježe; kad je Isusu bilo najteže, zatajili su potpuno. To znači da nisu ni ušli u bit Euharistije. Otkud to? Kad čitamo Evanđelje po redu, vidjet ćemo da to zapravo i nije iznenađenje. Učenici u više navrata pokazuju nerazumijevanje onoga što se događa. Međutim, ono što začuđuje jest to da što su bili dulje vremena sa Isusom, njihova izgubljenost je bila sve izraženija.

Kad ih je pozvao, idealno su se odazvali, bez riječi, bez pitanja i bez uvjeta. Sve su s lakoćom ostavili (Mk 1,16-20); čak su se s elanom odvažili ići protiv ustaljenih religioznih običaja (2,18.23-28), a to nije bila ni laka niti bezopasna stvar. Bili su puni elana i sve su mogli. Kad ih je Isus poslao na prvi misionarski zadatak, propovijedali su, čak ozdravljali bolesnike i izgonili zloduhe.

No, poslije toga, počinje sve više i više rasti nerazumijevanje. Nakon drugog umnoženja kruha Isus im ukazuje na ozbiljnost situacije (8,13-21). Stanje će postati još gore: nakon što prvi puta navijesti svoju smrt, Petar se protivi Isusovoj najavi da mu je trpjeti i umrijeti, a Isus će ga nazvati Sotonom (8,33). Dokle mi je još s vama biti, dokle vas podnositi (9,19), uzdahnut će Isus nakon što drugi puta navijesti svoju smrt jer učenici za to vrije,e raspravljaju tko je među njima najveći. Neposredno pred Jeruzalemom nakon trećeg navještaja muke majka sinova Zebedejevih se bori za njihove položaje (10,35-45) a u Maslinskom vrtu svi ga napuštaju. I kad dva puta budu čuli vijest da je Isus uskrsnuo, oba puta ne vjeruju (16,11.13); čak ih i Uskrsli kori njihovu nevjeru i okorjelo srce (16,14).

Zašto je njihova putanja počela padati i na kraju se tako nisko zaustavila? Gdje je uzrok tome? Vratimo se na tekst koji smo maloprije pročitali. Isus im postavlja seriju pitanja kao nikad prije i poslije, a tiču se upravo njihovog neshvaćanja. Zar vam je srce stvrdnuto? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio 5 kruhova na pet tisuća..? Tu je njihov problem! Kad poslije prvog umnoženja kruha nisu prepoznali Isusa u lađici misleći da je utvara, Mk bilježi: još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto (6,52). Dakle, srce im je stvrdnuto! Zato oni, makar oči gledaju i uši slušaju, ipak ne vide i ne čuju, ne shvaćaju! Što to znači stvrdnuto srce? Prije prvog umnoženja, vidjevši ljude u samotnom kraju Isus se sažali nad njima (gl. esplanhnisthe znači snažan osjećaj koji potresa stomak i unutrašnjost čovjeka u fizičkom smislu). Učenici, međutim to ne vide; oni bi ljude otpustili kući (6,35-36)! Nisu shvatili da je Isus onaj obećani pastir (Br 27,17; 1 Kr 22,17; Ez 34,5).

Prije drugog umnoženja slično: Isus se opet sažalio (8,2) a učenici ne znaju kako riješiti problem kruha – kao da se ne sjećaju da je Isus to već učinio, kao da nisu jeli taj kruh! Ne shvaćaju da Isus daje kruh života! U biti, Isus ne daje kruh na veresiju: onaj glagol kojim se označava da je njegov prethodnik Ivan Krstitelj predan (a potom i ubijen) di,dwmi – a on predoznačava Isusovu sudbinu – koristi se i kad Isus daje blagoslovljene kruhove učenicima (6,41; 8,6). Mk kao da želi reći: Ivan, preteča, jest predan, a u ovim se kruhovima već predaje i Isus. Ništa od toga zbivanja s kruhom oni nisu shvaćali.

S druge strane, Isus im govori da se čuvaju kvasca farizejskog i Herodovog. To znači neka ne dijele mišljenje sa farizejima i herodovcima: ovi su Isusa procijenili na svoj način i, shvativši da im takav Mesija ne treba, odlučili ga ubiti (3,6). Isus svoje učenike zato upozorava neka se čuvaju napasti površnog prosuđivanja njegove osobe i onoga što čini. Zar još ne razumijete? Neka smekšaju i otvore srce, onda će oči vidjeti i uši čuti, onda će razumjeti. No, rekosmo već kako će oni postupati do kraja Evanđelja. Tako od prvotnog elana učenici upadaju u dug period nesnalaženja i tumaranja za Isusom, pokraj njega i bez njega.

A što su to učenici trebali shvatiti? Zbog čega su daleko od biti Euharistije? Do sada smo gledali učenike u Mk, a sada ćemo pogledati opis posljednje večere evanđelista Ivana (Iv).

Poslije velikih i žestokih rasprava, borba sa Židovima, horizont u Iv postaje miran, tih, u isto vrijeme i svečan i intiman.

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” Nato će mu Šimun Petar: “Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!” Kaže mu Isus: “Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!” Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: “Niste svi čisti.”

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”

    Zaista, zaista, kažem vam:

        nije sluga veći od gospodara

        niti poslanik od onoga koji ga posla.

    Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!” (Iv 13,1-17)

Ivanov izvještaj o pranju nogu, za razliku od ostale trojice evanđelista, iako ne govori izravno o euharistijskoj žrtvi, ipak ponire u dubinu događaja. Vjerojatno zbog toga, umjesto da prethodi večeri, Iv je pranje nogu stavio usred večere da bi ga učinio središnjim trenutkom zajedništva koje večera po sebi označava.

Isus, znajući da je došao njegov čas… Ono što počinje sada a završava se mukom, smrću i uskrsnućem, Isus je živio u punoj svijesti. Onaj čas o kojem je govorio Mariji u Kani (još nije došao moj čas, Iv 2,4b) sada će početi.

…ljubio je svoje… To je ono što je u njegovu srcu za njegove učenike. Ljubio ih je do kraja…po drugi puta se spominje ljubav u ovoj rečenici. Zadnja će mu riječ biti, pošto su u grč. i imenica kraj i glagol istog korijena, dokrajčeno je. Njegova je ljubav išla i došla do kraja – dosegla vrhunac!

Znajući da mu je Otac sve predao u ruke… Upravo stoga što je sve u njegovim rukama, ono što će se sada dogoditi nije nekakav marginalni primjer, jedan među mnogima, nego objava načina na koji Bog sve drži u rukama, načina na koji se postavlja prema čovjeku.

Usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se; nalije zatim vodu u praonik… Iv sad bilježi svaki detalj, kao da ih se ne želi odreći jer svaki od njih je jedna riječ u rečenici koja, kad bude dovršena, ostavit će ih šokirane, bez riječi. Kao da u svakom od tih detalja traži, želi oživjeti ono što su doživjeli one nezaboravne večeri. Još jednom tražiti i kao pod prstima osjetiti ono što je Isus imao u srcu dok je to činio.

Na prvi pogled je iznenađujuće koliko je prostora govoreći o toj večeri Iv posvetio Judinoj izdaji (u 13,1-32 ukupno 14 redaka-skoro pola). Dante u svojoj Božanstvenoj komediji stavlja Judu na dno pakla, upravo u usta Sotoni! Međutim, kod Isusa stvari stoje drugačije. U sam misterij te večeri spada da je Isus i pred Judom prignuo koljeno; i njegove je noge uzeo u svoje ruke i oprao ih, ništa slabije i ništa drugačije nego ostale, sve ih ljubi do kraja. Kako Isus gleda Judu, vidi se po tome što se nad činjenicom njegovog otpada potresao, baš kao što se potresao kad je stigao pred grob svog prijatelja Lazara.

Kad je na pitanje ljubljenog učenika o tome tko je izdajnik Isus davao odgovor, odgovorio je jednim činom punim značenja. Umočiti zalogaj i pružiti ga nekom je u Bibliji ne samo znak uljudnosti i gostoljubivosti nego i saveza; Isus i tim, posljednjim činom koji je imao priliku uraditi, želi pobijediti mržnju ljubavlju, tamu svjetlom. Kad je Juda primio zalogaj, u nj uđe Sotona, kad je izišao bijaše noć – Iv želi reći da je u Judi pobijedila tama (13,30).

Pa i kad je Judina odluka postala jasna, Isus reagira, ali nema kritike; nema osude i protumjera: počinje govoriti o proslavi! Isusova slava je njegova ljubav. Izdaja ne može spriječiti, ne može ublatiti, potamniti gestu pružanja zalogaja kojim Isus i zadnjom prilikom ljubi Judu. Ljubav ne uskraćuje ni izdajniku – ljubav nikada ne prestaje! Upravo ljubav koja ne uzmiče ni pred izdajom, ni pred najdestruktivnijim situacijama pa ni pred smrću, upravo ta ljubav odsjev je lica Oca nebeskoga; njome se Bog proslavio u Sinu (13,31). To je svijetlo koje u tami svijetli i tama ga ne može obuzeti.

Znatnim prostorom i pažnjom posvećenom Judinoj izdaji, evanđelist uspijeva pred nas staviti kao krajnje koordinate svjetlo tj. slavu Božju, očitovanu u Isusovoj ljubavi prema svojima s jedne, i s druge strane tamu tj. izdajnika koji ne želi preuzeti u sebe svjetlo Božje ljubavi. Život Isusovih učenika ponajčešće se odvija upravo negdje između ovih dvije krajnjih mogućnosti. A kako se prema njima postavlja Isusov učenik, ponajbolje se ogleda u Petru.

Obično se smatra kao Petar odbija, buni se u dobroj nakani, zbog poniznosti. Prošireno je i tumačenje da je stvar u nečem drugom: kao i onda kada je ispovjedio Ti si Krist a potom nije prihvatio Isusov navještaj da mu je trpjeti (Mk 8,31s), tako i sada Petar ima sliku nekoga drugog Krista. Kao i onda, i sada Petar želi da Isus bude uzdignut, proslavljen a ne da bude sluga, da trpi, da se ponizuje pred njim. On želi da Bog triumfira i da se Bogu služi. On ima svoje viđenje Isusa i ne želi ga nipošto promijeniti. Međutim, ovo je samo donekle točno.

Srž problema je u ovome. Lakše je misliti na Boga nad vojskama koga se znalo zazivati u ratnim vihorima kroz tisućljeća, na Boga suca s kojim su nas znali plašiti, teže je zamisliti da nas je Bog tako ljubio da je došao prebivati među nama kao čovjek a možda je najteže zamisliti Svesilnog, Svemogućeg gdje kleči pred tobom, gdje ti uzima noge u svoje ruke i pere ih; ipak Evanđelje u svom kulminantnom momentu, kad govori tome da Bog objavljuje svoj  sjaj, svoju slavu prikazuje Isusa gdje se snizuje i služi, sve do smrti za svoje. Svima pa i Judi.

Petar ne prihvaća takvog Boga i zatvara se. Je li mu stalo samo do učiteljevog dostojanstva? Ne bi se reklo, jer kad Isus bude svezan i izrugivan, on će ga onda zatajiti. Znači, nije mu na prvom mjestu Učiteljevo dostojanstvo. Što ga onda koči?

Zapravo, odbijajući da mu se opere noge, on odbija da Učitelj umre za njega. U biti, odbija dopustiti da ga se voli. On ne može podnijeti da Isus klekne pred njega, da mu uzme nogu u svoju ruku i da ga opere zato što ga voli. To mu je neizdržljivo, nepodnošljivo. Ne može stati, ljubavi pogledati u oči i prihvatiti je.

Da je upravo u ljubavi problem, postat će jasno nekoliko redaka kasnije kad se Petar nudi da bi pošao za Isusom (13,37) jer život ću svoj položiti za tebe, kaže. Sada on uzima u usta ljubav kao argument da bi postigao neki svoj cilj. Za njega je ljubav još uvijek samo sredstvo, moneta. Da je on zapravo daleko od ljubavi, da s njome nije na čistu daje do znanja Isusov odgovor: Život ćeš svoj položiti za mene? Naprotiv, kažem ti, pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš (13,38). Kao da mu je rekao: nemoj se pozivati na ljubav jer vidjet ćeš i sam da ljubavi nemaš, da još nisi zašao u njezine dubine. I zaplakat će Petar kad pijetao zapjeva, shvatit će i priznati sebi ono što za vrijeme večere i ustanovljenja euharistije kad je Isus kleknuo pred njega još nije htio priznati ni sebi ni njemu.

Teško je reći što se događalo u Petru te večeri, vjerojatno nešto od onog što se događa ljudima kad se nađu pred ponudom ljubavi. Na takvu ponudu treba odgovoriti. No, u čovjeku tada nešto znade zapeti. Thomas Merton će reći da se događa da se tu ljubav ne usuđuje izaći na vidjelo. Što to blokira čovjeka da se zamrzne kad treba odgovoriti na ljubav? Čovjek sam sebi određuje veličinu i način ljubavi koji je spreman podnijeti, kaže Merton. Ljubav je nepodnošljiva zato jer ona uključuje ne samo život nego i smrt. Jer odgovoriti na ljubav, ljubiti znači na neki način doživjeti smrt: umrijet će možda moja slika o samom sebi kao dobrom i plemenitom jer ću doživjeti da je onaj drugi puno plemenitiji, nesebičniji; ljubav podrazumijeva angažman pa unaprijed umiru neki planovi, želje… U konačnici, ljubav je davanje sebe, na neki način „gubljenje“ sebe, uobičajenog načina na koji sebe posjedujem. Ona je avantura potpunog davanja i primanja koje nikad nije do kraja predvidljivo.

Petar krzma, ne usuđuje se prihvatiti Isusov čin ljubavi. Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom… Sada je jasno da pranje nogu označava Isusovo darivanje života za nas; tko ne dopušta da Sin Božji daruje svoj život za njega, neće se spasiti. Čvrstina kojom Isus inzistira odaje kako se radi o spasonosnom činu. Sada Petar prihvaća, ali ne radi ljubavi nego zbog vlastitog spasenja.

Nakon što bude zatajio Isusa i nakon Isusove Smrti i Uskrsnuća, Isus će ga pitati upravo o tome: Petre, ljubiš li me? Isusov učenik, a Petar nas sve predstavlja u Novom zavjetu, ne može biti učenik ako se ne suoči s ovim pitanjem. Ne može biti njegov prijatelj, ne može ga naviještati drugima ako bježi od Njega. Makar da se isprva, u prvim fazama drugovanja sa Isusom, činilo da učenik može imati neke svoje poglede i rješenja, zapravo je očito da su to bila kraća ili dulja lutanja po vlastitom nadahnuću jer nisu dohvaćala bit stvari. Pod posljednjom večerom Isus ih je suočio s onim bitnim. Ono što se dogodilo po večerom je srž svega, tako vidimo i nakon Uskrsnuća da se Isus se vraća na problematiku posljednje večere.

Sad je jasno kako je bilo moguće da hod učenika sa Isusom od lijepih početaka počne zapadati u sve veće poteškoće i nerazumijevanje. Oni od početka nisu u Isusovim postupcima gledali ono najbitnije, zašto on to čini i što zapravo time želi. Zato nisu razumjeli ni zašto je Isus spreman trpjeti i umrijeti za njih, a ni zašto bi oni trebali postati poput djece, zašto se ne trebaju boriti za prva mjesta… I evo, pod večerom, kada ih Isus stavlja pred zid, kada je susret, pogled u oči onom najbitnijem postao neminovan, Petar uzmiče. I u tome predstavlja sve učenike. Ne želi se otvoriti. Ne usuđuje se pogledati istini, ljubavi u oči. No, Isus ne odustaje. Prije nego što bude uzet na nebo On mora učenike uvesti u ovu dinamiku davanja i primanja. Inače će u život krenuti praznih ruku, neće imati što svjedočiti drugima.

Evo što je Euharistija: Bog koji stoji i čeka, kao što je one večeri čekao Petra. Bog koji će sve učiniti da dođe do tebe; i klečiti, i prati noge i umirati… Ali i uskrsnuti da bi otklonio čovjekov strah pred ljubavlju. Bog koji će čovjeku sve oprostiti i oprati s njega; jedino, uvijek će ga uznemiravati sve dok se i čovjek ne otvori i u sebe ne primi Božji život i Božji Duh. Jer jedino je to pravi život.

Zapravo, upravo u tom inzistiranju naslućujemo tajnu Euharistije: Isus dolazi i daje nam se; njegovo darivanje, koje oslikava pranje nogu zapravo je puno, puno dublje: ne samo da pere noge, nego sebe daje za hranu, daje da ga jedemo da bismo od njega živjeli. Duh koji pretvara kruh u Njegovo tijelo, u Njegov život koji primamo u Euharistiji, ulazi u nas i dodaje se našem životu kako bismo mogli živjeti jednim novim duhom. Da Njegov život, kojim ljubi pa i do smrti i koji potom biva Očevom silom uskrišen, da taj život postaje naš kruh svagdašnji, da postaje naš život. Polako, iz dana u dan. Njegovo inzistiranje na Euharistiji nama je nama je prilika, nama je poziv u život!