(predavanje u Vukovaru kod otaca franjevaca, 14.9. 2004)

U Blaženstvima (5,3-16), prvom dijelu Govora na Gori, Isus daje prvu odrednicu tih djela. Pažljiv čitatelj će primijetiti da se tu radi o vrlo posebnom načinu djelovanja. Govori se o nekim situacijama (pritiješnjenost, progonjenost, vrijeđanje) s jedne i o stavovima na drugoj strani (siromaštvo u duhu, poniznost, glad i žeđ za pravdom, čistoća srca). Kad pogledamo Blaženstva vidimo da se, premda je ponegdje riječ o konkretnom djelovanju, ipak prije svega radi o djelovanju srca, o trajnom načinu življenja koji proizlazi iz srca koje je primilo navještaj Kraljevstva, koje osjeća njegov neodoljiv zov i snagu. Predajući se s povjerenjem tom djelu Božjem u sebi, srce prema Božjoj riječi biva nadahnuto na siromaštvo u duhu, na poniznost, blagost, sposobnost podnijeti nepravdu i progonstvo, ali ne samo kao žrtva nego kao suradnik i stoga su-pobjednik s Kristom. Ono svjetlo koje daje nadahnuće Božje riječi, čovjek prima i čuva kao i tu riječ. Koliko je to Isusu bilo na srcu, koliko on sam u to vjeruje govore njegove riječi: vi ste svjetlost svijeta (5,14). Teologija se obično divi Iv kada Isus kaže da je On svjetlo svijeta (usp. Iv 8,12). Ovdje Isus ide i dalje: i mi smo svjetlost svijeta ako Kraljevstvo kojeg je On nosio u sebi pustimo u naš život! Evo koliko je Isus u to uvjeren, koliko mu je do toga stalo; ono što je najveća Njegova snaga, tajna Njegove osobe to daje nama.

Temeljni stavovi – djela srca koja je Isus istakao u Blaženstvima, očitovat će se u konkretnom životu. Umjesto da se srdi (5,21-22) Isusov će učenik biti mirotvorac (5,23-26), i, ako je drugi srdit, on će pristupiti da se uspostavi mir! Mir i radost su važniji od rasprave tko je u pravu: koliki do smrti traže tko je bio u pravu i ne nađu, a život prožive bez mira i radosti? U pravu je onaj tko tvori mir (5,9).

Umjesto pogleda koji traži užitak u tuđem (5,27-30), čisto srce traži svijetao pogled, uči kako će Božjim okom gledati ovaj svijet jer će tek takav pogled pružiti puni užitak. Naime, nitko ne uživa više gledajući ovaj svijet i ne raduje se više nego njegov Stvoritelj. I oni koji ga gledaju poput Njega. Tek čisto srce može svijet gledati bez zatamnjenja, svijetlim i jasnom pogledom koji daje duboku radost i mir; iz toga onda lako poteče hvala Stvoritelju. Zato se često događa da smireno lice vrtlara pokazuje kako više uživa u vrtu nego njegov pravni vlasnik, bogataš koji posjeduje tisuće hektara, ali ih ne vidi dobro; siromašan pokraj svega jer mu je srce zatamnjeno!

Dvoje supružnika čistog neće imati potrebu za rastavom braka (5,31-32). Neće se dogoditi da posegnu za drugom osobom zbog požudnog oka. Ako se i dogode teški periodi, mirotvorno i milosrdno srce uvijek će naći rješenje. Onaj tko se nije previše uzdizao i vrijeđao nego je bio krotak ne mora razmišljati kako pristupiti i tražiti oproštenje za nepromišljeno nanesene uvrede, i zato će lakše uspostaviti mir.

Siromašan duhom svjestan je da nema pravu vlast ni nad svojom glavom pa neće ići preko svojih granica i garantirati onim što nije njegovo – kleti se nebom i zemljom (5,33-37). Svjestan je tko je Gospodar neba i zemlje (5,35) i zahvalan je gost Njegove dobrote; neće svojim bahatim govorom zagađivati ovaj svijet makar se to činilo probitačnim. Svoju sreću očekuje samo iz Njegove ruke.

Gladan i žedan pravednosti neće se opirati Zlomu (5,38-42). Mogućnost uspostavljanja pravde putem naloga okrenuti drugi obraz (5,39) najbolje je pokazao sam Isus. Nakon što ga je pljusnuo jedan od slugu Velikog svećenika (usp. Iv 18,22), Isus ne okreće drugi obraz, ali traži od počinitelja neka obznani njegovu krivicu (Iv 18,23). To je prvi i nezaobilazni korak prema utvrđivanju pravde. Počinitelj nije shvatio, ostao je u mraku i mržnji. No, Isusova žeđ za pravednošću, zbog koje i s kojom je i umro na križu (19,28), išla je za tim da i tom nasilniku podari oproštenje – i za njega je Isus umro; pripadao je onima koji ne znaju razlikovati desno i lijevo (usp. Jon 4,11).

Kako prema progoniteljima i mrziteljima (5,43-47)? Prethodni odlomak o opiranju zlome (5,38-42) i ovaj slični su po problematici, no ovdje se posvećuje veća pažnja polazištu za rješenje teškoće. Ključ rješenja leži u perspektivi iz koje gledamo. Iz perspektive emocija te sa vremenske distance od 1 minute i 1 metra od nasilja čovjek instinktivno posiže za načelom oko za oko, zub za zub. No, pošto ni Bog nas ne sudi iz te perspektive nego iz perspektive vječnosti i beskrajno je strpljiv jer želi nas odgojiti i osposobiti za vječnost, onda i čovjek koji je upio duh Kraljevstva počinje mijenjati perspektivu. Jer je sin Oca nebeskoga, počinje gledati kao i Otac (5,45). I uviđa: vidim braću zamračenih umova, uspaljenih strasti i zapjenjenih usta – ali braću! I makar ga oni ne priznaju za brata i progone ga, on je svjestan da ih oba kao svoju djecu gleda Otac nebeski. I u snazi Očeve ljubavi poduzima naizgled nemoguću misiju mirotvorstva. Zato je mirotvorac sin Božji (usp. 5,9), a kao sin zna da njegov trud, a možda i žrtva, nije uzaludan i da ne može propasti; ako se i čini da sve više i više tone, zapravo je sve bliži putu kojim hodi Sin Božji, sve je više pridružen njegovu križu. Otac može biti sretan samo kada se braća slažu, kada jedan voli drugoga. Nikako ako se uznose jedan nad drugim. Ni u duhovnom smislu.

Treći dio Govora na Gori (6,1-18), pravednost u tajnosti pred Bogom, izrasta iz čistoće srca. Milostinja, molitva i post nisu za stjecanje ugleda i društvene pozicije. Tko je žedan pravde, traži je samo u Bogu jer je dalje neće naći u punini, tko je čistog srca gleda samo u Boga koji ga ispituje u tajnosti, ne imajući obzira prema mišljenju ljudi. Takvo sinovsko predanje Ocu će u zajednici onih koji ga žive i zajednički zazivaju Oče naš (6,7-15) među njima tvoriti povjerenje i zajedništvo, veze koje će biti izvor nade i utjehe; tu će već osjetiti početke novog svijeta!

Četvrti dio Govora na Gori (6,19-34) izlaže djela u svjetlu Kraljevstva kao jedinog kriterija u izboru različitih postupaka. Ovdje je u pitanju odnos prema materijalnim dobrima i briga za njihovo pribavljanje. Daleko od preporuke nezalaganja u stjecanju dobara, Govor gleda na unutarnji aspekt problema: gdje ti je blago ondje će ti biti srce (6,21). Jer koliko god malo netko posjedovao, još uvijek može prema njemu imati krivi odnos. Čak i zalogaj kruha čovjeku može biti krivo blago – kada je to došlo u pitanje, Isus se tijekom kušnji u pustinji znao odreći čak i zalogaja kruha (usp. 4,1-11). Ako čovjek ima pravi stav, onda ni imućnost nije opasnost jer onaj tko je materijalno imućan a siromašan duhom znati će nahraniti gladnoga i odjenuti gologa.

Peti dio Govora (7,1-12) prvo osvjetljava zlo koje postoji u osuđivanju drugoga: sin koji je svjestan da od Oca nebeskoga dobija na dar kruh sigurno neće pružiti drugom čovjeku zmiju osude ili cinizma. Dakako, takav stav će doći iz krotkog srca (5,5): ono će dobiti ne samo kruh nego i zemlju u baštinu. Koliko kvalitetan sud o biserima mogu dati svinje, ili o svetinjama psi? Kako svijet, koji ne želi primiti riječ Božju i doživjeti njezinu snagu, svjetlo i radost koju pali užiže u duši, može suditi o blagodati po Evanđelju? Onima koji slušaju srž, Evanđelje Evanđelja – Govor na Gori, Isus poručuje da blago Kraljevstva koje primaju po slušanju i vršenju Njegove riječi ne izlažu sudu nekompetentnih osoba, da se ne zbune kada ih budu ismijavali. Želi ih učvrstiti u svijesti da su primili na dar dragocjeni biser koji treba zahvalno, ali ponosno čuvati i širiti dalje – oni su svjetlo svijeta (5,14).

(Posljednji, šesti dio Govora (7,13-27) smo dotaknuli odmah na početku govoreći o važnosti djela)

Što reći na kraju? Sigurno je velika radost koju proživljavaju oni koji u svom životu vrše riječi ovoga Isusovog Govora jer osjete kako milost Božja u njima pobjeđuje starog čovjeka i kako u njima samima sviće jedna nova zora. Ta radost dobiva nove kvalitete u zajednici, kad se susreću oni koji to u sebi doživljavaju svaki za sebe. Jednostavno osjećaju kako oko njih polagano, ali sigurno nastaje novi svijet u kojem smiješ biti čovjeku čovjek, u kojem se ne moraš bojati prijevare, u kojem ćeš biti shvaćen i prihvaćen čak ako si i najgori zločinac jer ljudi oko tebe vide da su djeca Oca nebeskoga i da si to isto tako i ti, i zato će ti činiti dobro kao i Otac nebeski (5,44). To je novi svijet koji nastaje snagom riječi Govora na Gori. To je svijet za kojega Gospodin želi neka počne i u nama i između nas.

Na prvi pogled se može doimati kako su u svijetu glavni veliki i moćni, da sve kroji snaga novca i utjecaja, mali čovjek se može osjećati zapostavljen, bespomoćan i izgubljen, izguran na rubove društva i ljudskosti, beznadan, pušten da životari u svojoj materijalnoj i ljudskoj bijedi. No, u stvarnosti nije tako! Već je netko dobro primijetio da i bogati plaču! Novac i moć mogu puniti štošta, ali ne pune srce. Govor na Gori jest priključak, vrata novog svijeta. O njemu se govoriti ne može, teško ga je dočarati. Samo onaj tko počne vršiti Isusovu riječ a pogotovo kada se nađe među drugima koji se susreću nošeni tom istom riječju, samo taj će razumjeti zašto je Isus govorio o propadljivom i nepropadljivom blagu (6,19-21); zašto tražiti najprije Kraljevstvo jer ono donosi sve ostalo (6,31-34).