Izl 32,7-11.13-14 

Ako je čitatelj na prvim stranicama Pisma začuđen dok promatra stvaranje čovjeka i potom Božji stav opraštanja Adamu, Evi, Kajinu itd., došavši do Knjige Izlaska stvari postaju jasnije. Božja želja jest ne samo da čovjeka stvori nego da mu dođe bliže. Želi prebivati usred naroda, biti okružen ljudima. Već tu se otkriva Njegovo srce. Želi sve više otkrivati sebe, sve se potpunije davati čovjeku… Da, to je dinamika ljubavi, tako živi, tako čini ljubav! Međutim, narod za ovo nema smisla. Između dva seta uputa za gradnju svetišta – dok Bog snuje kako će svom narodu prići što bliže – narod gaji drugačije snove. Kako se Mojsije poduže zadržao na gori dok je primao zapovijedi, narod postaje nestrpljiv, ne vidi ni Mojsija ni Boga te odlučuju sebi načiniti zlatno tele, božanstvo koje je vidljivo; da im bude lakše. Odlučili su uzeti sudbinu u svoje ruke – sami će proizvesti svoga boga! Zašto bi nekoga čekali, o nekome ovisili? Izišli su iz Egipta, sada im je dobro i dalje mogu sami! Između redaka provlači se fina ironija: sada možete sami usred pustinje? Prethodno su više puta bili u tjeskobi da će pomrijeti od žeđi i gladi, a sada iznenada mogu dalje sami! No, ironiji tu nije kraj. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Koliko je ta slika uzvišena i lijepa svjedoči povijest kulture i humanističkih postignuća. Međutim, kad je čovjek želio načiniti boga na temelju svoje slike, tj. vizije koju je imao, rezultat je bio – tele! Doduše, zlatno… Slikovita ironija želi reći kako čovjek nije iskren prema sebi i ne želi priznati da bog kojeg je on sam u stanju zamisliti nikako ne nadilazi samog čovjeka. Naprotiv, uvijek će biti ispod čovjekove razine. Boga koji velebno čovjeka stvara, koji prebiva u nedostupnim visinama, ali odlučuje čovjeku prići, silno želi prebivati s ljudima i to iz nedokučivih razloga – takvoga Boga čovjek ne može izmisliti jer jednostavno nadilazi čovjekove mogućnosti i maštu. Kada prorok Izaija bude govorio o Sluzi Gospodnjem koji će trpjeti za ljude kako bi ih izbavio od njihovih grijeha i lutanja, to će biti više nego što ljudska mašta može podnijeti. No, i to će biti tek nejasna najava onoga što će Bog činiti za čovjeka – iz ljubavi kleknuti pred grješnika da bi ga oprao i očistio! Kad se to bude dogodilo, ljudski um to neće moći drugačije doživjeti nego kao skandal, nešto nečuveno i nepojmljivo! Bog skandalozan u svojoj dobroti i ljubavi!

Lk 15,1-32

Isusove prispodobe pričaju kako se izgubi jedna ovca, jedna drahma, jedan sin… Naizgled, sve su to porazi Božji. Ipak, Njegova ljubav pobjeđuje hitajući, nestajući za izgubljenim, gubeći se za njim sve dok ga ne dostigne. Bog u ovoj prispodobi jest Bog koji se gubi samo za jednoga. Jedan, samo jedan od nas, i to izgubljen, jest dovoljan (A. Casati). Za razliku od sina koji se rađa sa srcem propetim za dalekim stvarima, spremnim pohitati za njima, Otac ima srce propeto za sinom. U daljinu hita samo zbog njega, u stanju se izgubiti radi njega! U stanju je izgubiti svoj interes. Zato Otac ne pita vraća li se sin zbog toga što bježi od rogača i željan je kruha, ili se vraća zbog njega? Dovoljno je da je sin krenuo prema Njemu. Videći ga, već izdaleka, trči preda nj i baca mu se oko vrata… Ne da mu govoriti da bi ga spasio od njegova vlastitog srca, od savjesti da počne optuživati i ponižavati…da ga prošlost ne bi tištila (E. M. Ronchi)! Kakva nježnost!

Otac ne gleda na ono što je sin loše učinio, ne kani raspravljati o poniženju koje je priredio i sebi i Njemu. On želi ono što je oduvijek želio: sina! I od toga ne odustaje. Jedino to vidi. I kroz to gleda povratnika. U njemu vidi sve ono najbolje što mu želi dati. Jer Njegovo oko je dobro. Dobar pogled dolazi iz obilja dobra Njegova srca! Nema u njemu nikakva zla pa ni zla pamćenja. Životvorac sinu koji se vratio želi dati život. Kao i u početku… Kod Njega je sve nedokučivo jednostavno: uvijek, prije i poslije svega – Dobrota. Dobro jače od sumnje, izdaje, grizodušja…toliko jako da oslobađa, preporađa i učvršćuje. Onoga tko ima uši da čuje, oko da vidi.

Stariji sin se, naizgled pravedan, vraća sa posla i upada u krizu! Ne shvaća prijem kojega uživa povratnik. Jer sve mjeri prema zasluzi: dati – primiti. Uvijek ti služim i nikad mi nisi dao…  Evo još jednog sluge! To nisu riječi sina nego najamnika koji „zna“ da radi na tuđem imanju. Ni on sebe ne doživljava Očevim sinom! Još jedan izgubljeni! I njega Otac želi spasiti: sinko, pa ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je! Hoće li razumjeti? Neće otprve jer odbija ući u Očevu radost i veselje! Današnja nam prispodoba govori o dvije vrste rasipništva: rasipništvo pod likom raspuštenosti i rasipništvo pod likom vjernosti i radinosti! U oba slučaja sin rasipa i proigrava svoje biti Očev sin. U oba slučaja sin ne vidi i ne čuje Očevu ljubav. U oba slučaja postaje sluga. Navlači Ocu zebnju na srce. Pred očima mu poništava Njegovo najdraže.

Nijedna druga stranica svjetske literature ne dotiče tako duboko samu strukturu čovjekova postojanja, nijedna ne daje tako dubok uvid u Božje srce. Točno odražava ravnu liniju Božje ljubavi i vjernosti, ali i parabolu ljudske (ne)vjernosti i traganja. Radosna je vijest što prije i poslije svih čovjekovih traganja i lutanja jest Očevo dobro srce. U njemu je život Njegovim sinovima. I prije i poslije svega. Jer samo takva dobrota i ljubav mogu život činiti životom. Sve drugo je lutanje, traganje za Očevim zagrljajem.