Iz 66,18-21

Izraelci su stoljećima bili uvjereni kako su jedini ispravan narod. Smatrali su sebe jedinima koji su vršili Zakon Božji i stoga jedinim pravednima. Imali su averziju prema strancima smatrajući se boljima od njih pa su ih proroci u Božje ime opominjali. No, povijesni događaji – napose odlazak Izraelaca u babilonsko sužanjstvo – uzrokovat će velike promjene. Ondje upoznaju mnogo stranaca i polako opažaju: nisu bili tako loši, toliko nemoralni kakvima su ih oni zamišljali. Naprotiv, bili su gostoljubivi, učtivi, dobro odgajali svoju djecu i – u skladu sa spoznajama koje su imali – vršili volju Božju preko življenja moralnih načela. Shvatili su kako među ovim strancima mnogi provode život koji mora biti Bogu miliji nego život mnogih Izraelaca. Kao potvrda takvih zaključaka, dolazi ova riječ Gospodnja preko proroka Izaije. Iz nje je jasno vidljivo kako Izraelov Bog ne pripada samo Izraelcima, nije nacionalni Bog nego je gospodar cijelog svijeta. On vodi računa o svima, među svima sije dobro i čeka tko će nadahnuće dobra prihvatiti i živjeti. Štoviše, obećava buduće, eshatološko zajedničko kraljevstvo za sve narode. To će biti kraljevstvo sreće i mira i zato ga je najlakše usporediti sa velikom gozbom na kojoj se služe izvrsna vina i prvoklasna jela. Ako su Izraelci bili iznenađeni ovim Božjim planom, to je znak koliko su zastranili od prvotnog Božjeg projekta. Prema njemu, Izrael treba biti prvi narod koji će živjeti Božji Zakon i zbog toga postati svjedočanstvo pred drugim narodima. Ako su oni „zaboravili“ i zastranili, Gospodin nije skrenuo ni lijevo ni desno. On će svoje planove ostvariti, uz veće ili manje sudjelovanje Izraelaca. Jer svi su ljudi njegova djeca: sve ih želi okupiti u svoje krilo i usrećiti.

Lk 13,22-30

Današnji evanđeoski odlomak pred nas stavlja izuzetno ozbiljnu i tešku biblijsku temu. Isusa pitaju koliko ih je koji se spašavaju; ima li ih malo? Ili mnogo? No, On ne odgovara na postavljeno pitanje. Umjesto odgovora, daje uputu: borite se da uđete na uska vrata… Zašto ne odgovara na pitanje? Želi nešto sakriti ili..? Poznati romansijer Dashiell Hammett u svom romanu „Poljubac nasilja“ povlači interesantnu razliku. Razmišljanje je, kaže on, komplicirana stvar: treba uhvatiti tolike ideje, stavljati ih zajedno, pokušavati što bolje uskladiti. Zbog toga, ljudi se većinom hvataju ne za razmišljanje nego za mišljenja…U odnosu na napor razmišljanja kako bi se došlo do jasne ideje, mišljenje – pa makar bilo i glupo – često izgleda razumno, logično i konkretno. Zaista, dok je razmišljanje ozbiljna stvar, traži napor i disciplinu, preciznost, trud, dotle mišljenja (ovoga, onoga, rekao ovaj ili onaj, čuo sam ovo…) izgledaju lakša, golicaju maštu, mogu se s lakoćom prihvaćati i odbacivati, ne povlače potrebu prihvaćanja… Umjesto da svojim sugovornicima ponudi tvrdnju koju će kao Njegovo mišljenje prihvatiti, osporavati ili učiniti senzacijom, Isus će ih radije pozvati na nešto drugo. Po sebi, to bi ih trebalo uputiti na nešto važno.

Sjećam se kad sam bio mali osmoškolac, kad god bi se nekamo išlo mama je uvijek govorila jedno te isto, iste opomene i preporuke. Nemoj ovo, pazi na ono… Ako smo išli do neke rijeke ili mora, znao sam kako će dodati: pazi da ne padneš u vodu! Dok smo djeca i mladi, takve opomene su smiješne i čine se nepotrebnima. Međutim onaj koga je poneka od tih opasnosti ipak zadesila, kada bude imao svoju djecu govorit će im još i žešće jer je na svojoj koži doživio prijetnju. Jer želi pošto-poto sačuvati svoje dijete od toga. Zna kako dijete razmišlja jer je i sam tako gledao dok je bio mali, ali sada drugačije gleda pa će neumorno upozoravati svoje dijete. Isus drugačije gleda na pitanje naše vječne sudbine nego ljudi. Čovjek je u stanju raspitivati se o tome kao o nekoj zanimljivosti iz novina. Za Gospodina to nije običan podatak. Poput roditelja u odnosu na dijete, na tu stvar gleda iz druge perspektive.

Ako kažemo da su posrijedi dva različita načina gledanja, istakli smo samo dio istine. Zapravo radi se o dvije različite stvarnosti, dva različita svijeta, ovoga ljudskog i onoga Božjeg. Za kojega molimo dođi kraljevstvo Tvoje! Svojim riječima Isus želi upozoriti da su ta dva svijeta poput dva vlaka za koje se čini kako sada voze usporedo i kako je moguć lagan prijelaz iz jednoga u drugi. Da, oni sada „voze“ usporedo, ali to neće tako uvijek biti. Upravo taj moment Isus stavlja u prvi plan. U jednom trenutku više neće biti mogućnosti prijelaza a ljudi će se čuditi: pa mi smo s tobom jeli… Govoreći u čemu se sastoji vječni sud, jedan od crkvenih otaca lijepo je to izrazio: ući u kraljevstvo Božje bilo bi neugodno i posve odbojno iskustvo onomu koji je u nj ušao nespreman. Onomu tko mu se ne predaje dubinama svoga bića. Tko ga ondje ne osjeća svojim zavičajem. Iako su mnogi nezadovoljni ovim svijetom, koliko ima onih koji su istinski predani vrijednostima Kraljevstva? Istini i pravdi, ljubavi i miru? Što bi čovjeku značilo ući ondje gdje stvarno i nepovratno vlada sve ono što njegovim dubinama ovdje nije kruh svagdašnji? Ili s druge strane, ako se smatra sinom Kraljevstva, Isusove riječi slušatelja pitaju: a zašto voziš u suprotnom smjeru? Zašto ne prijeći dok još ima vremena? Za razliku od mišljenja koja kroje duhovni horizont mnogih na ovom svijetu, riječi evanđelja pozivaju na razmišljanje. Na korak k Istini. K duboku suglasju s njom. Jer tu počinje život.