Jr 38,4-6.8-10

S obzirom da se obraćenje nije dogodilo kako je Gospodin preko Jeremije prethodno zahtijevao, nakon prve deportacije u Babiloniju (597. g.pr.Kr.) prorok tumači kako sada obraćenje znači podložiti se babilonskoj vlasti kao znak prihvaćanja Božjeg projekta; to je za Izraelce težak, ali jedini mogući izlaz. Neprihvaćanje vodi novoj kazni. Jeremija se zato protivi antibabilonskoj koaliciji kojoj je kralj Sidkija pristupio. I sada, dok babilonska vojska opsjeda Jeruzalema, Jeremija poziva na podlaganje Babiloncima. Ruši moral naših boraca, optužuju ga! Prorok je čovjek koji sluša, prima i predaje riječ Božju. Ali prvi je koji je živi. Zato se razlikuje od svoje okoline. Usudio se misliti i postupati drugačije od najmoćnijih ljudi u državi! Njegovi bližnji, nesposobni pratiti riječ Božju, smatraju kako ih je prorok iznevjerio. Govori protiv njihova dobra! Stoga će biti osuđen za izdaju. To je usud čovjeka koji hodi putovima Božjim. Jer Božji putovi i ljudski putovi nisu isti. Previše se razilaze. Tu je uzrok neminovnih razilaženja svih koji slijede Božju riječ s onima koji slijede svoja sebična nagnuća i interese. Kasnije će Jeruzalem ipak pasti u ruke Babiloncima (587. g.pr.Kr). Jeremija ostaje u Mispi, rezidenciji novog upravitelja Gedalije, a nakon njegove pogibije pripadnici filoegipatske struje bježe u Egipat i sa sobom na silu vode Jeremiju. Tamo nastavlja govoriti protiv idolatrije i potom mu se gubi trag.

Lk 12,49-53

Kada je Isus govorio ove riječi, mislio je prije svega na sebe. Svjestan je kako On nije običan pojedinac kojemu se može dogoditi nesporazum o kojemu bi se moglo reći: eto, baš su se zadesile nesretne okolnosti, ali sve je moglo ispasti lijepo. Ono što je On u sebi imao nije bilo slabašno i nije moglo podbaciti. Jednostavno nije se moglo dogoditi da Ga ljudi ne razumiju pa da dođe do nesporazuma i neuspjeha. No, Isus je bio svjestan kako do sukoba ipak mora doći jer On u ovaj stari unosi novi svijet. Sudar je neizbježan! Stoga je sasvim za očekivati napetosti među ljudima. Evanđelje je poput baklje koja prijeti osvijetliti i spaliti sve nečovječne situacije, strukture, sistematski konstruirane nepravde i diskriminacije, pohlepu za imetkom, za moći i za utjecajem. Kada samo jedan čovjek živi iskreno po Evanđelju, mnoštvo oko njega osjeća kako time ugrožava njihovu sliku o samima sebi kao o dobrima. Svjetlo življenog Evanđelja budi njihove savjesti koje su pokušali uspavati raznim smicalicama i izgovorima. I, normalno, javlja se revolt onih kojima je ugrožena slika o sebi kao o čestitima, ugroženo imanje, položaj, utjecaj… Zbog toga prvo dolazi do „nesporazuma“, slijede podjele, poslije konflikti i, napokon, finale: progoni i nasilje, fizičko. Ili ponekada kulturnije, kao što priliči „civiliziranim“ ljudima: diskreditacije, blaćenje, psihološki ratovi itd…

Čitajući retke ovog Evanđelja, samo po sebi nameće se pitanje: ako je u nekoj zajednici vjernika veliki mir i nema podjela, što to znači? Najvjerojatnije ne znači nešto dobro. Da bi moglo značiti dobro, ta je zajednica već trebala proći kroz bure i oluje podjela; u njoj se potom trebalo dogoditi smirenje pri čemu će oni koji nisu u prvi mah bili na liniji Isusove riječi to sebi ipak kasnije priznati, prikloniti se na pravu stranu. Tamo gdje se to nije dogodilo, mir u zajednici nije još pravi Kristov mir nego je zatišje, primirje. Kristova riječ tu nikoga previše ne dira i nema onih koji je žive da bi svojim životom na pozitivan, ispravan način provocirali reakciju onih kojima smeta svjetlo, istina, pravda, ljubav i mir među ljudima. Tu su svi uspavani i duhovno dremuckaju…

Tamo gdje dođe do podjela i razdora, tu se već nešto događa, ima života. Da bi takav nemir bio plodan kao što Krist želi, Njegov vjernik treba paziti na nešto neobično važno. Ne smije si dozvoliti da se svrsta ni na jednu stranu prije negoli što uradi ono najbitnije. Naime, puno će ga razloga sasvim prirodno vući na jednu stranu – simpatija, prijateljstvo, zahvalnost nekomu, razni interesi itd. No, prije negoli prepozna „svoju stranu“, treba ući u svoje srce i tamo stati pred Božju riječ, dobro je pogledati i priznati si istinu: ja sâm u ratu sam sa Božjom riječi, borim se protiv nje i ne prihvaćam je! Isuse, ja sam u razdoru s Tobom: i volim Te i želim ići s Tobom, ali se protiv Tebe i borim! Htio bih s Tobom i htio bih dalje od Tebe. Podjela, nemir i rat je prije svega u meni! Jer i hoću i neću! I zato, prije negoli onaj drugi čovjek može meni predstavljati protivštinu, ja je predstavljam Tebi, Isuse! Da, prije nego što mi onaj drugi može biti prijetnja, ja sam prijetnja sam sebi jer idem protiv Života kojeg mi nudi Isus!

Ljudi koji to shvate, počet će drugačije gledati druge. Razumjet će njihove borbe, unutarnje razdore kojih ovi možda ni sami nisu ni svjesni. I bez buke, sasvim slobodno i zrelo znat će prepoznati koje je njihova strana. Strana koja ne mora biti mnogobrojnija, jača u ovom ili onom pogledu. Ali to će svakako biti strana onih koji su imali hrabrosti i ljubavi pogledati istini u oči. Strana je to onih koji su na dublji način ljudi jer su se usudili izmjeriti svoju duboku istinu. Oni će zato biti i više Isusovi jer Mu – makar kao Petar kroz suze – nakon svih razdora, borbi protiv Njega i zatajenja, govore: Gospodine, Ti znaš da Te volim. Stoga će razumjeti druge, Isusov mir kojeg su stekli nosit će među zavađene. Ranama njihovih razdora biti melem.